Glumački dosije: Vaja Dujović

Sve što treba da znate o jednoj mladoj glumici. Ne sadrži kompromitujuće fotografije i intimna pitanja, ali budite sigurni da vas i dalje zanima!

Ime Nenad Janković mnogima na prvi pogled ne znači mnogo. Ipak, iza ovog imena krije se čovek. Doktor. Nele Karajlić. Ako guglujete njegov pseudonim (ili ime) videćete da ga opisuju kao muzičara, kompozitora, glumca, pisca i bivšeg televizijskog režisera. Od pozorišne sezone 2016/17 Karajliću možete dodati i ulogu – pozorišnog reditelja. Ili možda bolje reći reditelja multimedijalnog pozorišnog spektakla, kako stoji u apoziciji predstave FBI – Dosije Tesla. Predstava je rađena u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Walter media i udruženja Tesla global forum, a pored toga što je režira, Karajlić i glumi u njoj. A sa njim i: Nikola Rakočević, Marko Gvero, Nebojša Glogovac, Aleksandar Gajin, Bojan Dimitrijević, Ivan Zablaćanski, Milorad Kapor, Nebojša Savić, Marko Gizdavić, Danijela Tanasković, Ninoslav Ćulum.

I Vaja Dujović.

U ovom tekstu biće dosta Vajinog lica. Ako ga do sada niste poznavali, potrudite se da ga zapamtite. To je lice koje ćete često viđati. Vaja neretko pozorišne daske menja podom filmskog studija, i mogli ste je videti u filmu (i seriji) Srđana Koljevića Branio sam Mladu Bosnu (2014). Ukoliko posetite SNP u Novom Sadu 16.  ili Sava Centar 18. ili Borik u Banja Luci 26. decembra, moći ćete da vidite njen glumački dosije na delu u FBI – Dosije Tesla. Vaja je sa !Kokoškom porazgovarala o svojoj ulozi, o Tesli, pozorištu danas, pozorištu danas u Srbiji i drugim intrigantnim temama isključujući one tabloidne.

K!K: Reci nam nešto više o samoj predstavi, o čemu se zapravo radi? Malo zbunjuje činjenica da Nikola Rakočević igra upokojenog Nikolu Teslu koji se u raju (valjda) druži sa Markom Tvenom. Gde tvoja uloga tu nalazi mesto, u raju, na Zemlji ili negde između?

Vaja: Predstava počinje tako što je Nikola Tesla umro i istražuje se slučaj njegove smrti, a glavnog inspektora igra Nele. Da bi sve to bilo atraktivnije i da bi se dočarao Njujork tih godina prožeta je priča o inspektorovoj ćerki koja peva u klubu čiji je vlasnik kriminalac. A ta ćerka sam ja. Sve je vrlo ispreplitano, Nikola Tesla i Mark Tven javljaju se inspektoru u snovima, ima nekih Engleza, nekih Rusa, kriminala… Moj lik nema direktno veze sa Teslom, on je više u funkciji priče i zapleta, jer u stvari predstavu nosi sam inspektor.

ang_2426

Inspektorska ćerka. Foto: Walter media 2016

K!K: Ove godine je 160 godina od rođenja Nikole Tesle. Njegov lik je vrlo popularan ove godine,  primetno više nego prethodnih i njegovo ime se veliča na raznim stranama. Kolika je uloga pozorišta u građenju svojevrsnog spomenika Tesli?

Vaja: Mislim da je jako bitno da se pozorište i inače bavi svim aktuelnim temama, koliko političkim, toliko i socijalnim, a isto tako i istorijskim ličnostima, pogotovo onima o kojima se slabo uči u školI. Ja sam imala nekakvu ludu sreću da igram do sad silne epohe i zovu me „glumicom iz epohe“, što jeste lepo, iako ne bih volela da me ukalupe, ali time zapravo i sama mnogo više saznajem o raznim vremenima. Isto tako i publika ima priliku da sazna neke stvari, jer je zapravo neko drugi seo i istražio umesto nas samih. Nažalost, takvo je vreme da nemamo vremena. Ali takvih poučnih stvari je sve manje jer se podilazi publici, podilazi se estradi, a to se čak vidi i u dečjim predstavama. Što mislim da nije svrha pozorišta niti umetnosti.

K!K: Da li te je rad na ovoj predstavi podstakao da sama istražiš nešto o Tesli?

Vaja: Shvatila sam da o njemu znam jako malo, ne samo ja, već i mnogi drugi. Svi se nešto „otimaju“ o njega, a u stvari niko ne zna suštinski šta je on bio i ko je on bio.

K!K: Ove godine imali smo izložbe posvećene Tesli, avione, predstave. Da li misliš da je sada došao red na filmsku industriju da se malo „otima“ o njega?

Vaja: Volela bih da se to desi, bilo bi značajno. Ali tužna je situacija sa finansijama u filmu, nisam sigurna da bi nekome  bilo isplativo da napravi film o tome.

K!K: U Srbiji, a nije svuda tako, glumac ne može da se posveti samo filmu ili samo pozorištu. Da bi preživeo mora da radi sve: filmove, serije, reklame, dečje predstave, nedečje predsave, edukativne radionice, itd. Koliko je teško balansirati između filma i pozorišta?

Vaja: Mislim da je našim glumcima jako teško. Čitala sam pre par godina neki intervju sa Leonardom Dikaprijem, gde njega pita novinarka „Leonardo, velika godina za tebe, kako si uspeo da odigraš tri velika lika za godinu dana?“. Ja gledam i mislim – kako je njima lako. Kod nas moraš da radiš sve, glumci su kao vredni mravi. Jedan period mi se zadesio da nisam radila, a sad imam tri stvari u isto vreme i nije lako, ali uglavnom nemaš izbora. Teško je odbiti nešto, moraš da uključiš „turbo“. Na akademiji nas školuju za pozorište i sve vreme si na sceni. A onda dobiješ film, pa seriju, i kad se iz toga vratiš u pozorište, deluje kao da si sve zaboravio. Onda se opet vratiš na film i pomisliš „jaoj, krupan kadar!“. Negde je to i dobro, jer svaki put, ja bar, ulazim u projekat kao da ništa ne znam, iako školovanje stoji negde u pozadini. Strah od neznanja je dobar, jer te tera da nisi opušten. Onog trenutka kad pomisliš da je nešto lako, znači da treba da staneš i porazmisliš šta nije u redu sa tobom. Ovo je takav posao da svaka uloga zahteva ozbiljno bavljenje njome i posvećivanje.

Foto dosije: Vaja Dujović Foto: Mina Stanikić

Foto dosije: Vaja Dujović
Foto: Mina Stanikić

K!K: Kad smo kod školovanja i mešanja umetničkih izraza –  dr Nele Karajlić je neškolovan reditelj, a u FBI – Dosije Tesla se meša i muzika i pozorište, pa i Nebojša Glogovac na filmskom platnu. Kako je zamešana ova smesa umetnosti?

Vaja:  Idejno je to strašno uzbudljivo, u jednom projektu je izmešano sve od muzike preko krimi akcije i komedije, a pritom je režirano filmski, a ne klasično pozorišno.  Nele je bio intuitivan i od nas je zahtevao intuiciju, znao je šta hoće i mislim da je to izgurao. Njegov princip rada je meni bio nov, ali pije vodu.

K!K: Gde je mesto „multimedijalnog pozorišta“ na našoj sceni?

Vaja: Treba da postoji, repertoar treba da bude raznovrsan uvek, za različite uzraste, različite slojeve. Mada sam ja i dalje pobornik klasičnog teatra i realizma.  Ali na kraju krajeva, nebitan je taj aspekt multimedijalnosti, stvar je u pristupu i jednom čestitom, poštenom i doslednom radu. Kad se to desi, ne može da se pogreši.

K!K: Koje je tvoje viđenje obrazovne strane pozorišta i načina na koji se pozorište otkriva deci?

Vaja: Pozorište treba da bude i edukativno. Učestvovala sam u seriji interaktivnih radionica/predstava u tržnim centrima koje su planirane da budu održavane vikendima. To je bilo fantastično iskustvo koje vraća veru u posao. Desilo se to da su svakog vikenda dolazila ista deca, koja su kod kuće razmišljala o tome što smo radili prethodni put. Tako da da, definitvno je pozorište dobar vid edukacije, ali time mora neko ozbiljno pedagoški da se pozabavi. Trebalo bi i profesori koji vode školsku decu u pozorište da nakon toga sa njima porazgovaraju i pokušaju da im približe neke momente koji bi možda mogli ostati neshvaćeni. Sećam se i ja kad sam bila u školi da su obavezni odlasci u pozorište većini delovali kao kazna. Pa kad još po kazni dete pogleda lošu predstavu, neće se više nikad vratiti. Treba to na neki način upakovati, servirati, i približiti deci.  Pozorište mora da se neguje u kući, u školi i u samom pozorištu. To je trio iz kog se ne može izdvojiti jedan činilac.

K!K: Sve se više pojavljuje nezavisnih pozorištnih trupa, koje uglavnom čine mlađi glumci. Mnoge od njih posvećene su i deci. Da li one nastaju iz nužde, jer nema posla?

Vaja: Pomešano je. Ima i nužde, ali ima i toga što neke stvari ne možeš da čekaš, pitanje da li će te neko pozvati da radiš nešto što se baš tebe lično tiče i što ti želiš da ispričaš.

K!K: Kojim god poslom da se neko bavi, bojazan na počecima uvek postoji, ali ne postoji stalni filmski angažman na neodređeno. Sreća igra veliku ulogu pri dobijanju uloge, i nekako sve deluje možda nesigurnije nego u drugim poslovima. Kolika je tvoja bojazan pred budućnošću, kao mladoj glumici u  filmskom svetu?

Vaja: Najveći problem u ovom poslu jeste što je stvar dopadanja.  I ja sama gledam na neke strane glumce kao odlične, ali mi se ne dopadaju. Što pre se pomiriš sa tim, biće ti lakše. Trenutke u kojima ne radiš, treba da koristiš da radiš na sebi jer nikad ne znaš da li će sutra da dođe uloga tvog života i strašno bi bilo da je ti dočekaš nespreman. Naravno da postoji bojazan, ali mislim da sve što se dešava ima svoje zašto, pa i ti periodi u kojima se ne radi.

!Kokoški se dopada. Foto: Mina Stanikić

!Kokoški se dopada.
Foto: Mina Stanikić

K!K: Vrlo aktuelno pitanje poslednjih godina: inostranstvo? I kako to izgleda kada glumac, koji se mahom koristi jezikom kao alatkom treba da radi u inostranstvu i na drugom jeziku?

Vaja: Volela bih da radim u inostranstvu, ali u smislu nekog konačnog odlaska – ne. Jezička barijera je veliki problem. Snimala sam film u Mađarskoj, na engleskom, ali sam igrala Srpkinju i bio mi je dozvoljen akcenat. Za sve ostalo verovatno je neophodno da provedeš mnogo vremena tamo da bi ispeglao akcenat. Ne kažem da je nemoguće. Primer za to je Raša Bukvić, koji već godinama radi u Francuskoj. Ali treba imati na umu da su to velika odricanja. Nisi među svojima. Meni bi to bio najveći problem. Do godinu dana bi mi bilo u redu, ali sve više od toga… kad bi me zvao Martin Skorseze pa da razmislim.

K!K: Šta bi ti sebe pitala?

Vaja: Šta bih ja sebe pitala? Neko intimno pitanje na koje ne bih odgovorila!

!Kokoška apeluje – svratite do pozorišta. Do bioskopa. Danas! Za intimna pitanja ima vremena.

 

2 komentara

  • Rada Kukic says:

    Divan razgovor!!! Bravo, samo naprijed!!!

  • Sofija says:

    Vaja je bila svetla tačka predstave u kojoj je, iskreno, prilično očigledno da dr Karajlic nije pozorišni reditelj. Moje skromno mišljenje je da ne može jedna tako velika stvar da se osloni na improvizaciju. Ali svaka čast gospođici, za glumu, a naročito za pevanje!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *