Dvoboj: Jovan Jovanović Zmaj protiv policije, špicli i žandara

ŠOKANTNO: omiljeni dečji pesnik, Jovan Jovanović Zmaj, kritikovao vlast!

P.S. Znamo da ovo nije dvoboj, ali računamo dušmane kao jedan entitet.

Smatrate da zemlja u kojoj živite i nije tako loša, ali da je već toliko dugo sistematski uništavana da je teško da će se ikada više kao feniks dići iz pepela? Verujete da su krivci za to Oni kojima baš odgovara da vaša domovina bude slaba? A šta ako vam kažemo da je isto mislio i Jovan Jovanović Zmaj, naš sunarodnik iz 19. veka? Hoće li vas obradovati što stanje u koje je zapala vaša otadžbina nije bilo nepoznato ni našim navrdedovima ili ćete pasti u duboku depresiju pošto znate da se stvari ne menjaju preko noći, a ova srpska noć traje već vekovima? Nemojte doneti odluku odmah. Nalijte sebi neko lepo piće i pročitajte kako je Zmaj pisao o svom vremenu, a onda ćemo o ozbiljnim temama.

Bildung

(*Bildung, nem. – obrazovanje, vaspitanje)

Jedno od mnogih izdanja Zmajeve „Riznice“. Zanimljivo je da su gotovo sve korice ove knjige kroz istoriju zaista bile žute.

Iako je prošlo preko 100 godina od smrti čika Jove Zmaja (1833–1904), možemo se opkladiti da svaka čestita kuća i danas ima čuvenu „žutu knjigu“ njegovih pesama za decu, koja se štampa iznova i iznova i nikad ne zastareva. Jaka mi je to opklada, kažete? Pa dobro, da podignemo ulog. Neka autoru teksta pomenuta žuta knjiga padne na mali nožni prst ako postoji onaj koga stariji nisu cupkali na krilu uz „Điha, điha, čet’ri noge / sve četiri krute“, kome nisu govorili da je „materina maza“ kada bi se mazuljao više nego što treba i koga nisu izvodili pred komšiluk da s ponosom odrecituje „Jeste l’ čuli kumo / verujte bez šale / otvara se škola / za pačiće male“. Da li sada opklada vredi? Vredi.

Ljubav prema pesmama ovog velikana srpskog romantizma ne prestaje uporedo s odrastanjem – samo se repertoar unekoliko menja. Zmaj je sveprisutan u našim životima, mada često toga nismo ni svesni. Od „Alа je lep / ovaj svet“ kada se prvi put zaljubimo, preko „Pesmo moja, zakiti se cvetom / pesmo moja, zamiriši svetom“, kada slušamo Čolu na ćaletovom starom gramofonu, pa do „Tijo, noći, / moje sunce spava“ kada dočekamo sitne sate uz tamburaše. Od kolevke – pa do plaćanja poreza i gunđanja zbog malih plata. Dozvolite da vam dokažemo. Predstavljamo vam manje poznatog Jovana Jovanovića Zmaja, urednika više časopisa, prevodioca i pesnika, koji je umeo da naoštri svoje pero i da bi bocnuo predstavnike vlasti, te prikazao lošu stranu društva u kome živi.

Radi Njega sva stvorenja žive

Sigurno nije sve počelo 1865, ali ova godina je nama posebno zanimljiva pošto tridesetdvogodišnji Zmaj baš tada objavljuje svoj predlog državne himne, Jututunsku narodnu himnu. Jasno vam je već, čim Zmaj govori o Srbiji kao o kraljevstvu Jutututu (više o tome u nastavku teksta), njegove namere za pisanje himne nisu ozbiljne, ali su i te kako iskrene i daleko su od smešnih. Zaista, knez Mihailo Obrenović je u to vreme objavio konkurs za državnu himnu. To je bio povod za Zmajevu satiru. On himnu započinje svečano, kako i dolikuje:

Bože sveti, podrži nam Knjaza
zdrava, krepka, ohola i slavna.

Hm, ali nešto tu ne štima… Hajde što je pomenuti knez zdrav, krepak i slavan, ali – ohol? Moooolim?! I onog trenutka kada čitalac 19. veka počinje i sam da shvata da će Zmajeva himna biti žestoka sprdnja, sledi druga, otrovna strofa:

Ovaj narod vrlo dobro znade
da je stvoren samo Knjaza radi
da Mu daje poreze i hvale
da Ga dvori i ponizno kadi.

E pa dobro, onaj ko je na strani kneza sada demonstrativno prekida čitanje jer ovakvo izvrgavanje vlasti ruglu smatra sramotnim, ako ne čak i bogohulnim. Ali, svi oni iole nezadovoljni svojim poglavicom nastaviće da čitaju, zainteresovani. Pesnik nastavlja:

Bože sveti, ne daj nikom ništa
da što više ostane Vladaru.

Da se ova pesma čita u kafani, ovo je trenutak kada bi se svi saosećajno kucnuli čašama uz povike „Jeste“, i „Bravo“, te setno ispili svoje piće poraženi Zmajevom sposobnošću da u malo reči mnogo kaže.
Da se ova pesma čita revolucionarima pred trenutak odluke šta će biti s bivšim vođom, već u narednom momentu bi oštro sečivo giljotine razdvojilo glavu izvesnog vladara od njegovog tela.
Da se ova pesma čita na školskom času (a čita se, u drugom razredu srednje škole), đaci bi počeli da se smejulje, jer su tinejdžeri skloni satiri, kritikovanju i, što bi se reklo, hejtovanju.
A Zmaj? Šta kaže dalje? Nastavlja u istom ritmu:

Radi Njega sva stvorenja žive,
radi Njega sunce greje s neba,
a taj narod, a tu zemlju našu
podrži je – ako Knjazu treba.

Jasno je ovome koji govori u ime naroda da njegovi stihovi neće naići na lep prijem kod predstavnika vlasti. Zato se prepušta Bogu kao sudiji i moli ga da prostom narodu, samim tim i njemu, oduzme

i želje i glasa,
[…] mudrovanja kleta
da Njegovu nameru ne preči
da Njegovoj mudrosti ne smeta.

Šta je od isprozivanog kneza mogao da očekuje gospodin Jovan Jovanović posle ovakvih stihova, javno objavljenih?
Aplauz? Teško.
Književnu nagradu? Još teže.
Batine? Vrlo izvesno.
E, bio je Zmaj i na to spreman. U pretposlednjoj strofi svoje himne on kaže:

Daj Mu [Bože] s neba najsvetije dare,
policije, špicle i žandare,
ako neće da dušmana svali,
bar na svome nek’ srce iskali.

Mislite li da se pesnik ovim osigurao od potencijalnog batinanja ili je, naprotiv, navukao na sebe dodatni gnev ljudi u službi vlasti? Pa, ako se već pravite važni kako živite u zemlji koja za bolje ni ne zna, onda prepuštamo vašoj mašti na volju da zaključi.

Srećni li su Jututunci

Vreme u kome je Zmaj živeo i stvarao bilo je komplikovano (a koje vreme na brdovitom Balkanu pa i nije komplikovano?). Turci su još na ovim prostorima, a Austrijanci jasno pokazuju koliko su ambiciozni. Međutim, neka tamo Srbijica, uprkos svemu, postoji – nije samostalna, to nikako, ali ima svog kneza koji govori u njeno ime i koji će se, kao slavni mu preci, truditi da je sačuva. Da li je moglo bolje od toga? Zmaj je smatrao da jeste. Čvrsto je verovao da bi drugačiji knez vodio bolju politiku. A zašto je onda na čelu ipak ovaj, nedostojni? Zašto ga narod ne skloni sa vlasti, pitao se Zmaj.

U pesmi Jututunska juhahaha Jovanović piše o izmišljenom kralju kraljevstva Jutututu (sad mi ne znamo na koga je mislio, je l’) koji obećava svojim Jututuncima juhahaha (ustav), a od njih traži

Samo neka budu verni,
nek’ vojuju o svom kruhu,
neka ćute i nek’ žmure,
nek’ plaćaju juhuhuhu (porez).

Znali smo i dosad da pesnik ne voli vladara, ali sada se krug mržnje širi – iz daljih stihova saznajemo da su Jututunci besmisleno poslušni, da slepo prate svog kralja i da veruju u svako njegovo obećanje. A vi mislili da su predizborna prazna obećanja nešto svojstveno kraju 20. i početku 21. veka!

Blago nama

Zmajeva netrpeljivost prema političkim neistomišljenicima ne jenjava ni u Pesmi pri rođenju jednog princa. O čemu se radi? Pesnik, jasno, peva o tome kako se rodio jedan princ. On je, dakle, beba (sigurno se nije kao Bendžamin Baton rodio u telu starca) i, logično, još su od njega daleko i kruna i skiptar.
Ali narod! Narod je u ekstazi! Pesmom odzvanja refren „Blago nama!“ Da, u pesmi se jasno vidi istinska radost pravih patriota zbog rođenja prestolonaslednika. Ali, da je posredi satira, potvrdiće naredni stihovi, vešto utkani u pomenuti refren:

Rodilo se sunce celom našem rodu
Jutros rano zorom post’o je majorom
Jutros su većem i na sisi bili
[Njeg’vo veličanstvo] izvoliće skoro dobiti i zube

Ovom satiričnom pesmom Zmaj ukazuje na mane društva svog vremena, ali je i nama, koji živimo više od jednog veka kasnije, jasno je šta je pesnik hteo da kaže. No, ako još uvek ima onih koji sumnjaju u pesnikovu ironiju, evo i završnih stihova, da odagnaju svaku neodlučnost:

Oh, hoćemo l’, bože, dočekati samo
da za njega sve imanje, krv i život damo!
Blago nama!

Više ne verujete da je Zmaj bio samo dobri čikica nesrećne sudbine, stvoren tek da bi svojim stihovima uveseljavao decu, zar ne? Blago nama!

Sluga sam pokoran

A jeste li čuli za Majušnog Brcka? On nije plave krvi, ali je silno želeo da bude. (Da se ne lažemo, nije stvar u plemićkoj tituli, nego u moći. Zar je, uostalom, ikada bilo drugačije?) Bilo je to ovako:

Naš majušni Brcko htede jednom vladat’,
nije im’o zemlje, nije mog’o vladat’!
Al’ mu mati dade jedan šaren stalac:
To je tvoja zemlja, tu si ti vladalac!

Dobio je, dakle, teritoriju kojom će da upravlja. Lepo.
Ali, ej! Pa nije to samo sesti pa vladati! Ima tu još zavrzlama!
Šta još treba Brcku da bi bio vlastodržac bez premca? Trebaju mu podanici. Za podanike je dobio

[…] čoporić ovaca, / to je narod veran, taj se ne razbaca.

Onda, potrebni su mu ministri. Tu je

[…] zeljov ljuti, / sve će […] ovce u budžak da skuti.

I to nije sve! Vladar mora imati podršku crkve. I to je sredila Brckova mati:

[…] evo ove mačke crne, / ona će ti narod vešto da obrne.

Ali, avaj, džaba sve to ako se nema para! Nema brige – dobio je Brcko

tanana papira […] umesto talira.

Smejete se? Simpatična pesma, kažete? Jeste. A zamislimo sada, samo na trenutak, da Brcko nije dete iz pesme, nego neki pravi vladar, pa da nastavimo.

Naš majušni Brcko htede jednom vladat’,
nije im’o mudrosti, pa kako će vladat’!
Mislila se majka, pa mu reče nakon:
Što ti j’ volja bubni, pa će biti zakon!
On verova nakon
da mu j’ volja zakon!

Zaledio vam se osmeh na usnama, zar ne? Ovome čak ni Zmaj nije imao mnogo šta da doda, osim „Sluga sam pokoran!“

Zašto su narodi na svetu?

Na primeru malenog Brcka videli smo da je Zmaj svestan da vladati nije lako. To, ipak, nije ublažilo njegov kritički stav prema onima koji su na vrhu. Smatrao je da predstavnici vlasti njegovog vremena u svojim diplomatskim igrama više zastupaju sopstveni interes nego interes naroda. Stoga im u pesmi Narod iznova i iznova postavlja pitanje „Šta mislite, zašto su / narodi na svetu“. Istovremeno, poručuje glavešinama da „hiljade gladuju / rad’ vaših stolova“ i te iste glavešine kori što misle na stomak pre nego na glavu: „A dembeli, štono se / prosvete bojite; / po narodu krvav znoj, / a vi se gojite!
Ni tu se čika Jova ne zaustavlja! Ma da li je moguće da je ovaj isti čovek pisao o maloj Juci što opominje mater kako „tleba da se luca“?! Sada to, jasno, nije onaj umiljati pesnik koji mazi rečima, već strašni satiričar koji preteći palaca jezikom. Nastavlja da proziva:

Protuve, što lažete
svome gospodaru
da vas malo provoza
na zlatnom bataru,
čankolizi, kad ste već
postignuli metu,
šta mislite, zašto su
narodi na svetu?

Do dana današnjeg – odgovora nema.

Samo mirno

I, šta ćemo sad? Ne možemo više da se vadimo na to kako smo danas, eto, jadni jer su nekad bila bolja vremena – očigledno je da je ranije bilo isto, ako ne i gore (proguglajte malo o istorijskim okolnostima u ono vreme). A opet, kada nam je već Zmaj posvedočio o svom vremenu i kada ga uporedimo sa ovim našim savremenim dobom, možda je pomalo naivno da kažemo onu utešnu Ništa ne traje večno, bolje biti mora.

Ispili ste svoje piće, pročitali tekst, a imate utisak da niste ni pametniji ni lepši? Ne mari. Barem sada bolje poznajete jednog velikog pesnika. I ljudsku prirodu uopšte. A to nije malo.

Autor ilustracija: Miloš Bogdanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *