Dupli program: Šta to dolazi noću?

Ako imate nešto više od tri sata slobodnog vremena i želju za malo zahtevnijim horor filmovima – imamo duplu preporuku za vas!

U novom serijalu filmskih tekstova Kultur!Kokoška predstavlja dva filma po ceni jednog (dakle i dalje besplatno). Kroz Dupli program vam od decembra svakog meseca preporučujemo dva ostvarenja povezana tematski, stilski, atmosferski ili na neki ne tako očigledan način koji ćemo pokušati da dočaramo uporednom analizom. U vremenu stalne prezauzetosti, pozivamo vas da jednom mesečno po ugledu na nekadašnju bioskopsku tradiciju (double feature) odvojite veče za malo drugačiji mini filmski maraton.

Kao veliki obožavaoci (netipičnih) horor filmova, Dupli program otvaramo upravo jednim takvim parom. Iako sličnosti imaju već u samim naslovima, rekli bismo da It Follows (Trej Edvard Šults) i It Comes at Night (Dejvid Robert Mičel) dele mnogo više od jedne lične zamenice i glagola kretanja. Pre nego što pređemo na zanimljivije sličnosti, primećujemo da oba filma predstavljaju druga po redu dugometražna ostvarenja mladih reditelja koja su im donela veću zapaženost i ozbiljan hajp u svetu indi filma. Kritika je velika očekivanja doduše imala već i od ova dva filma s obzirom na to da je prvenac Dejvida Roberta Mičela, The Myth of the American Sleepover (kao i naredna dva njegova filma), premijerno prikazan u Kanu, a i Krisha Treja Edvarda Šultsa je pokupila velike pohvale i svrstala ga među cenjenije nove reditelje. Preporuka za Mičelov It Follows i Šultsov It Comes at Night mogla bi da bude i činjenica da je u realizaciji oba ova horora učestvovala producentska kuća Animal Kingdom koja takođe stoji iza poslednja dva filma Džima Džarmuša kao i divnih Louder than Bombs Joakima Trira i Short Term 12 Destina Danijela Kretona.

It Follows i It Comes at Night, sa svojim nesrećnim prevodima – To dolazi i Ono dolazi noću, međutim prilično se razlikuju od pomenutih indi drama. U prvom i starijem od ova dva filma, horor se prenosi seksualnim putem u vidu bića ili pojave koja zauzima ljudski oblik i, kao što pretpostavljate, uporno prati glavnu junakinju. Cilj toga je da ubije svakoga ko je zaražen, a odbranu otežava i to što stalno menja svoj lik i jedini koji ga mogu videti su nesrećnici koji su zapatili ovu specifičnu seksualno prenosivu bolest. To je sporo, ali snažno i nezaustavljivo (mada je YouTube pun interesantnih videa koji predlažu kako ga poraziti) i jednom kada ga prenesete dalje, to ne znači da ste bezbedni jer ukoliko vaša žrtva ne uspe da preživi, ono se vraća nazad i redom juri sve iz lanca prenosa ove kletve.

Ono iz Šultsovog filma je podjednako, ako ne i više, neodređeno i pohodi jednu porodicu izolovanu u šumi u, verovatno, bliskoj budućnosti. Svetom, ili barem Amerikom, vlada epidemija protiv koje protagonisti preduzimaju mere na koje smo već svi navikli u 2020. Nakon smrti Sarinog oca od pomenute zarazne bolesti čiji uzrok nije jasan, ona, njen suprug Pol i sin Travis nakon duže izolacije dolaze u kontakt sa drugom porodicom i na ispitu je njihovo gostoprimstvo u ovim specifičnim okolnostima.

Dejvid Robet Mičel i Trej Edward Šults nisu se profilisali kao isključivo horor autori i to im je možda i dalo prednost i pomoglo u unošenju svežine u ovaj žanr. Strava i užas ovih filmova ne potiču (sasvim) od jump scare scena koje su, iako efektne, u njima vrlo retke, a napetost konstatno tinja ispod površine. Nema iznenađujućih obrta, ali ne pate ni od dosadne predvidljivosti – drže vas na ivici jer ste sve vreme svesni da je, pored onoga što vidite, mnogo toga van kadra. Ne možete ni pretpostaviti na koja pitanja ćete dobiti nedvosmislene odgovore, a koliko toga će ostati na kratkim, ne sasvim određenim nagoveštajima, nekada i teško uočljivim na prvo gledanje. Oni tako ostavljaju mnogo prostora za učitavanje različitih manje ili više očiglednih metafora što neki gledaoci mogu protumačiti i kao frustrirajuće sakrivanje odgovora na pitanja koja iz naslova mogu delovati ključno. Prema samim autorima, međutim, ne postoje tačna i netačna tumačenja ovih filmova i obojica publici ostavljaju slobodu da ih interpretira po želji.

Nećete ih dobiti, ali to je okej.

A slobode za različite interpretacije ostavljaju poprilično i upravo u neodređenosti naslovne zamenice leži verovatno najjasnija veza između ova dva filma. Ova ostvarenja je pre svega teško odrediti vremenski, naročito u slučaju Mičelovog filma. Za It Comes at Night možemo pretpostaviti da je u pitanju budućnost, s obzirom na to da se barem u trenutku kada je ovaj film izašao (2017) u 21. veku još uvek nismo suočili sa tako raširenom epidemijom, i da je ta budućnost verovatno bliska jer se ne čini da likovi koriste neku nama nepoznatu tehnologiju, ali ne možemo biti precizniji od toga. It Follows, doduše, više zbunjuje – u ovom filmu automobili na ulicama potiču iz sedamdesetih godina prošlog veka, na televiziji se izgleda prikazuju samo crno-beli filmovi, ali jedna od protagonistkinja poseduje neku vrstu e-čitača koji zapravo najviše liči na telefon na preklapanje u obliku školjke. Osim toga što ne možemo utvrditi koja je godina, pa ni decenija u koju je film smešten (što i nije toliko neuobičajeno – prisetimo se recimo Serije nesrećnih događaja Lemonija Sniketa), ovde se izgleda i godišnja doba smenjuju u periodima od samo nekoliko sati. Dok u It Comes at Night svet koji nam deluje blisko, ali ne sasvim poznato može imati upozoravajuću ulogu (na jedan ne sasvim očigledan način na koji ćemo se osvrnuti kasnije), u It Follows ova vremenska neodređenost doprinosi opštem osećanju izmeštenosti i nepoznavanja pravila univerzuma ovog filma, a sa druge strane pomaže saživljavanju sa likovima i razumevanju njihovog straha.

Ovde možete pročitati više i o Mičelovim književnim aluzijama u It Follows. Fotografija preuzeta sa rookiemag.com.

Još važnije od ove vremenske neodređenosti u oba filma je nepotpuno poznavanje pretnje sa kojom se likovi suočavaju – jer šta je strašnije od čudovišta ako ne čudovište za koje ne znamo ni šta je zapravo? U It Follows kroz malo početne ekspozicije i kasnija dešavanja u filmu saznajemo neka pravila po kojima entitet funkcioniše, ali nalik na Kingovo To likovi su osuđeni na to da kroz pogotke i promašaje pokušaju da dokuče njegove slabosti i osmisle način da ga pobede ili nauče da žive sa njim. Horor ovde funkcioniše na barem dva nivoa – s jedne strane glavna junakinja Džej nema ideju kako da se efikasno izbori sa entitetom kada joj se dovoljno približi i napadne je. Osim toga, činjenica da je nešto što ne ume da objasni niti ga vidi iko drugi osim nje konstantno prati, dovodi je do ivice ludila, ali zahvaljujući tinejdžerskoj tvrdoglavosti ne i do preispitivanja sopstvene sposobnosti razlikovanja stvarnosti od maštarija. Na sličan način je Travis iz It Comes at Night primoran da se bori sa noćnim morama koje se naročito intenziviraju nakon smrti njegovog dede. On možda zna koji su uzroci jezivih snova, ali to ne pomaže mnogo u trenucima kada nije siguran može li ih razlikovati od jave. Dodatan strah mu uliva i to što ne zna kada i da li će normalan život izgledati kao pre nego što je morao da živi sa svojom porodicom izolovan u šumi i naučen da ne veruje nikome drugom.

Pitanje poverenja i sumnje u druge ljude takođe u oba filma igra veliku ulogu – entitet koji prati Džej osim nepoznatih ljudi može zauzeti i oblik njenih prijatelja ili članova porodice što barem jednom dovede do toga da se ona zapita može li im verovati. U Travisovom slučaju, i još više u slučaju njegovog oca Pola, paranoja je uzrokovana činjenicom da svako koga sretnete može biti zaražen misterioznom neizlečivom bolešću, a ovaj psihološki uticaj epidemije u filmu je centralna tema što ga trenutno čini verovatno relevantnijim nego kada je snimljen, a i više nego što je autor tada mogao da pretpostavi.

Džoel Edžerton daje odlične savete.

Relevantnost oba ova filma ogleda se i kroz odabir glavnih likova i njihov odnos prema svetovima u kojima se nalaze. Iako nisu otišli na stranu očigledno politički angažovanog horora kao što je to slučaj sa Džordanom Pilom, Mičel i Šults su ipak kroz ove horore, možda i nenamerno, dali svoj doprinos jednoj važnoj društvenoj temi – savremenoj marginalizaciji (vrlo) mladih ljudi, kojoj u još većoj meri svedočimo u poslednjih nekoliko meseci. Kod Mičela su tinejdžeri i dvadesetogodišnjaci u filmu vrlo jasno centralni likovi – odrasli nikada nisu u fokusu izuzev kada to zauzme oblik nekoga starijeg. S jedne strane, ovi mladi osećaju veliki pritisak da se sami izbore sa nepoznatim zlom jer ni ne pomišljaju da se za pomoć obrate Džejinoj majci – dvosmisleno je doduše da li je to samo zato što im ne bi verovala ili i iz želje da je zaštite. S druge strane, Mičel ih ne tera da preko noći odrastu i hladne glave iz malog mozga izvuku genijalno rešenje za izlaz iz nevolje – dozvoljava im da isprobavaju svoje naizgled blesave ideje za koje uostalom i ne možemo tvrditi da su nelogične s obzirom na veoma slabo poznavanje pravila po kojima entitet funkcioniše. Oni tako zaista postaju opipljivi likovi u ovom filmu koji se bavi njima i njihovim doživljajima situacije u kojoj su se našli isto koliko idejom seksualno prenosivog demona.  

Džej u blaženom neznanju o tome šta je čeka. Izvor: creepycatalog.com.

Dok skoro svaki sinopsis Šultsovog filma u centar smešta oca porodice kog tumači Džoel Edžerton, lik o kojem najviše saznajemo i s kojim dobijamo najviše prilika da se povežemo je zapravo njegov sin Travis. Iako izolovani u šumi usred pandemije misteriozne bolesti, tročlana porodica u ovom filmu održava donekle patrijarhalne odnose izražene kroz lik oca koji zauzima pomalo agresivno zaštitničku ulogu, a istovremeno očekuje od svog sedamnaestogodišnjeg sina jedinca da bude muško i pomogne mu recimo pri sahrani sopstvenog dede. Za jednog dečaka naviklog na potpuno drugačiji život ne može biti lako da se prilagodi iznenadnoj situaciji u kojoj je odsečen od svojih vršnjaka i živi u stalnom strahu za svoj i živote svojih roditelja (zvuči poznato?). I ovaj film se tako ne fokusira na davanje konačnog odgovora o poreklu pretnje koja se nadvija nad likovima, već daje glas jednom tinejdžeru (i upozorava nas da pripazimo na tinejdžere u sopstvenom okruženju) koji možda nije hrabriji od jedanaestogodišnjaka iz pomenutog Kingovog dela, ali je sa njim vrlo lako empatisati (u godini 2020. možda i previše).

Ono dolazi noću, a Travis je dovoljno hrabar da ga sam traži. Izvor: standard.co.uk.

Dejvid Robert Mičel karijeru je nastavio bizarnim Under the Silver Lake, a Trej Edvard Šults se vratio žanru drame sa prošlogodišnjim Waves, ponovo sarađujući sa kompanijom A24. U oba ostvarenja oni zadržavaju svoje jedinstvene glasove i sada su već dokazano autori koje ne treba da izgubite sa radara, a ukoliko se još niste susreli sa njihovim filmovima, dupli program It Follows i It Comes at Night je savršen početak.  

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *