Zašto ne možemo da živimo bez priča?

Bilo da je kroz nju prenošeno iskustvo ili kazivani izmišljeni događaji junaka iz romana, priča je nešto bez čega bismo teško mogli zamisliti život.

„The universe is made of stories, not atoms”, rekla je pesnikinja Mjuriel Rukejser, feministkinja i društvena aktivistkinja. Priče koje pričamo sebi i drugima postaju ne samo naš pogled na svet već naša realnost. Priče nam nisu neophodne samo za razumevanje sveta – one jesu naše razumevanje sveta. Bukvalno u svakom aspektu života, ljudi se trude da ispričaju ili pronađu priču, od crteža pećinskih ljudi do koncepta kulturne hegemonije, u kojoj dominantna priča jedne kulture određuje većinske stavove ljudi (kao religija i sujeverje u Srednjem veku, ili ekonomske vrednosti u naše doba).

Neurolog Oliver Saks postavio je hipotezu da narativna istina nasuprot istorijskoj istini, oblikuje naš pogled na svet, istovremeno naglašavajući da su priče ono što nas čini ljudima. Priče nam pomažu da oblikujemo svoja svakodnevna raznolika iskustva, da u sadašnjosti „spojimo’’ prošlost, budućnost i strukturu u dostizanju ciljeva. Daju nam osećaj identiteta i integrišu naša osećanja sa našim mislima. Jedan deo borbe za preživljavanje bio je i slušanje predačkih iskustava koja su prenosila priče i mudrost prethodnih generacija. Kako starimo, najpre slabi kratkoročna pa dugoročna memorija. Možda je evolutivna svrha toga bila da možemo reći narednim generacijama o pričama i iskustvima koja su nas oblikovala i koja mogu biti od koristi za napredak.

Ovaj pristup nastavlja se na rad Kurta Levina i zasnovan je na trima psihološkim intervencijama: story editing, preoblikovanje narativa koje ljudi imaju o sebi i okolini, što uzrokuje bitnu i trajnu promenu u ponašanju, story-prompting — usmeravanje ljudi ka novim narativima i to uz sugestije kako bi mogli da interpretiraju svoju situaciju, i do good, be good — princip koji korene vuče još od Aristotela, a čija je premisa da je potrebno prvo promeniti ponašanje, što u povratnoj sprezi utiče na promenu viđenja sebe. To kako vidimo sebe zavisi od toga kako se ponašamo. Prema psihologu Timotiju Vilsonu, story editing je značajan i daje bolje rezultate od na primer, bihejvioralnih tehnika, jer postavlja pitanje šta promena u ponašanju znači za – naše priče. Ovaj autor recimo, navodi da je najbolji vid prevencije tinejdžerskih trudnoća da se tinejdžeri aktivno uključe u društveno koristan rad u zajednici; ovo ih transformiše iz otuđene i sebične dece u mlade ljude kojima je zaista stalo. Takođe navodi da roditelji imaju značajne uloge u oblikovanju narativa kod svoje dece.

Ovo su odavno prepoznali i narativni terapeuti, čija se filozofija zasniva na pretpostavci da je potrebno da razumemo životne priče ljudi i nanovo ih kreiramo u saradnji sa svojim klijentima. Recimo, u narativnoj terapiji se psihoza posmatra kao slom jednog koherentnog pozitivnog narativa, i „popravka’’ životne priče obolelog igra značajnu ulogu u njegovom oporavku.

izvor: psihobrlog

E. B. Vajt, autor čuvene knjige za decu Charlotte’s web (naravno, nije slučajno što baš u ovom članku citiramo pisce i pesnike) zalagao se za odgovornost pisaca da „podignu raspoloženje ljudima umesto da ih rastužuju’’. Tako i svako od nas ima odgovornost kao pisac svoje životne priče, treba da izbegavamo negativne predrasude koje nam serviraju moderni mediji. I ne samo mediji, treba da u globalu budemo pažljivi oko toga kakvim ćemo pričama izložiti sebe. Filipa Peri navodi istraživanje prema kom ljudi koji gledaju televiziju više od četiri sata dnevno, mnogo više doživljavaju sebe kao verovatne žrtve nasilnih incidenata – smatraju da je verovatnije da će biti žrtve neke vrste nasilja nego što to smatraju ljudi iz grupe koja gleda televiziju manje od dva sata dnevno. Filipa Peri misli da je „ključ’’ pozitivan stav koji se usvaja kroz vežbu, kao i tolerancija neizvesnosti. Međutim, stvar nije u tome da „praktikujemo’’ optimizam plašeći se istovremeno da će pozitivan stav prizvati katastrofu, već u tome da umesto izbegavanja ranjivosti razvijemo toleranciju na ranjivost.

Depresivni ljudi su prema nalazima neuroškinje Tali Šarot, „bolji’’ u predviđanju budućnosti, što ukazuje na to da bismo svi bili depresivni kada bi nam nedostajao neuralni mehanizam koji podržava „optimistične predrasude’’. Problem sa „realnim’’ ili „pesimističnim’’ očekivanjima kao što su ona kod klinički depresivnih ljudi, je da ona mogu da promene ishode i to u negativnom smislu. Postoje ljudi koji veruju da je ključ sreće u niskim očekivanjima, jer ako ne očekujemo sreću, ljubav ili uspeh, nećemo se razočarati ni ako ih ne dobijemo. Međutim, istraživanja pokazuju da bilo da ostvarimo uspeh ili ne, ljudi sa visokim očekivanjima se generalno osećaju bolje. Na kraju dana, to kako se osećamo kada izgubimo ili pobedimo zavisi uglavnom od toga kako mi sami interpretiramo događaj. Daniel Gilbert u svojoj knjizi Stumbling on Happiness sugeriše da bilo da nam se desi nešto stvarno dobro ili stvarno loše, brzo se prilagođavamo svom ranijem nivou sreće. Bilo da se radi o povredi kičme koja paralizuje ili sedmici na lotou, ljudi se brzo prilagođavaju na situaciju i bivaju srećni upravo onoliko koliko su bili pre toga. Pitanje je međutim, koliko smo svesni svojih priča u trenutku dok one nastaju, a morali bismo da budemo. Kao što kaže narator u filmu indikativnog naslova Stories we tell:

When you’re in the middle of a story, it isn’t a story at all but rather a confusion, a dark roaring, a blindness, a wreckage of shattered glass and splintered wood, like a house in a whirlwind or else a boat crushed by the icebergs or swept over the rapids, and all aboard are powerless to stop it. It’s only afterwards that it becomes anything like a story at all, when you’re telling it to yourself or someone else.

Autorka: Marica Stijepović

Tekst je uz dozvolu preuzet sa portala Psihobrlog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *