Taj gadni Nušić

!Kokoška je bila na stotom izvođenju Nušićeve „Gospođe ministarke” i sve što ima reći je: „Sve je isto, samo Nušića nema.”

Ministarku uvatio merak. Preuzeto sa: buha.rs

Merak mi je kad portfelj dobijem. Preuzeto sa: buha.rs

Stoto izvođenje stote po redu Gospođe ministarke: ovaj put u pitanju je predstava pozorišta Boško Buha al’ u UK Vuk Karadžić, umalo kontroverzna, na dobrom glasu al’ malo šta taj glas ima konkretno da kaže. Reći će, pre svega – Goran Jevtić kida u toj predstavi. I kida. I tu muškarci igraju žene, ko u dobra stara vremena kad su žene znale gde im je mesto… Khm, khm, klonićemo se seksističkih izjava, važno je održati stil odmerenog kritičara. Ipak, !Kokoška smatra da i posle iljaditog izvođenja treba ponovo reći koju o ovoj predstavi.

Simpatično je da kada se izvodi Nušić, Beograd opet postaje jedna mala čaršija, kao u prošlom veku. Sav nekako ustrepti, digne se strašna prašina, a na samom događaju leti skupo perje na sve strane (napirlitala se i ova koka, ne brin’te se). A grohotan smeh neće biti da je ikad izostao. Nušić je bio majstor da jeftinom komikom svojoj raji natrljava na nos – nju samu. Ništa tu nije suptilno. Smejemo se „onim” pokondiranim skorojevićima, korumpiranim činovnicima, gramzivim rođacima, kaćipernim ženama, laprdivim komšikama – i sličnim srpskim palanačkim tekovinama.

Isečak iz srpske svakodnevnice. Preuzeto sa: kurir.rs

Ženska posla u sigurnim rukama. Preuzeto sa: kurir.rs

Iju što je ovoj koki srce srbijansko poskočilo na prve taktove „Gde je srpska politika”, pesme J. J. Zmaja u miksu sa narodnim melosom. Ova predstava je strašno „srpska” i scenski artizam polaže na folklor kao sentimentalni faktor. Počevši od ćilima razapetog preko cele bine do odličnih kostima, te scena sa a la grand parada narodnim veseljem, sve to dobro gustira princip „hleba i igara”. Međutim, brzo se !Kokoška zasitila i tog vodviljskog smeha (možda jer je baksuz i smeje se samo kad ne treba). I nažalost, ova laka komedija, „šala u četiri čina”, bogami se otegne na dva i po sata. I tu počinje da škripi. Da je predstava trajala sat (ajde i sat i po) lepo bismo se ismejali i nikom ništa. Al’ ovako, ova koka je već posle pola sata dobila efekat „gađenja na Nušića”.

Da li će nam se jednom smučiti taj Nušić? Da li će nam se onako propisno zgaditi? Bljuva nam se na Nušića jer šta taj bard još cvrkuće? Zar ga nismo, kao i svakog kanonskog pisca, dovoljno duboko zatrpali slavom i hvalospevima, dok ne začepi? Izgleda, ne. Iz više razloga. S jedne strane, sve dok je tu vrsna glumačka ekipa (recimo Goran Jevtić, Mihailo Todorović, Miloš Vlalukin, Vlastimir Velisavljević) i vešta rediteljka (Tatjana Mandić Rigonat), nema zime!

Najbolje Nušićeve suknje. Preuzeto sa: buha.rs

Daj joj moje haljine nek se malo dotera, tako su joj šanse veće. Preuzeto sa: buha.rs

Iako bi potpuna travestija iziskivala da i žene igraju muškarce, što je slučaj samo sa ulogom dečaka Rake (Katarina Marković), !Kokoška ne bi da bude ceplidaka – rod je ovde prilično nebitan. Zamena uloga je prastara komediografska fora da se promenom pozicija nešto izvrgne ruglu i ismeje. Transfer rodnih uloga je vešto izveden, pre svega zbog kvaliteta glumaca, i samo ojačava humorni potencijal Nušića. Nosioci najboljih „suknji” u ovoj predstavi ponekad su veličanstveni poput pravih trans-diva. Jevtićeva Živka se izdvaja kao naročito uspešna jer, ponekad, deluje urnebesno tužna. Tada je Jevtić prava pozorišna heroina, sa transvestitskim sjajem i smislom za provokaciju otrcanih pozorišnih aršina.

Za Nušićeve likove je karakteristično da ne doživljavaju promenu na kraju – ne otrezne se i ne trgnu. I biće da je to još jedna srpska kob. A ova Jevtićeva ministarka ne da se ne otrezni, nego nas sve opije tako beznadežno zabludela. Ona je poezija naših vrednosti, britka ikona našeg idiotluka. Sećamo li se mi da je Nušić bio strašno anatemisan u svoje vreme? A kakav je njegov status danas? Nacionalni heroj? Malo morgen. On je velikan kog se dohvatimo kad zabrljamo. On nam dere kožu, a mi se kikoćemo. Malo hihi hihi haha haha, i cepaj glavnom kroz isti zid. Nušić nama ne pomaže jer on nije terapeut za bandoglave. Nama ni nema pomoći. Mi se sami sebi rugamo, i to nam je skroz okej. Šta je nama ozbiljno i veliko? Taj neki Nušić?

neki narodnjak ću smislim. Preuzeto sa: buha.rs

Baš je dobro biti ja. Preuzeto sa: buha.rs

Međutim, Nušića na stranu, zašto !Kokoška izdvaja ovo izvođenje. Biće da je otuda što se, em predstava malo odužila, pa mnogima i ne bi više tako smešna, em postoji jedan obrtčić na kraju. Zapravo Jevtić kida mnogo više nego što se očekuje. Pred sam kraj ministarka-Živka nokautira čuveni četvrdi zid i obraća se neposredno publici. Okej, to imamo još kod Nušića, šta dalje?

Prozivka je sad nimalo sofisticirana. Ovaj deo predstave bogme oduzima primat. Čudno, Jevtić strašno sporo igra tu scenu. I ona se nekako razvuče. I deluje vrhunski jer izgleda – kao improvizacija?! Kao da Jevtić ima sve vreme ovog sveta da se obračuna sa publikom. I ne kaže, kao u izvornom tekstu: Sutra mogu ja opet biti ministarka”, već potpuno ruši dramsku iluziju, skida periku, razmaže šminku, oblači muško odelo. I progovara, ovog puta ni Živka ni Jevtić – recimo neki hipotetički Ministar Jevtić:

Da li ste vi drugačiji? Sedite tu u mraku i meni se smejete. Mogu i ja ponovo biti – ministar. 

Ništa lepše od skladne fešte! Preuzeto sa: buha.rs

Ništa lepše od skladne fešte! Preuzeto sa: buha.rs

Biće da je Živka naš zloćudni tumor koji svako malo metastazira u novoj političkoj pojavi. A ovih dana, svako malo isklija u vidu praziluka koji viri iz mnogih prestižnih guzica. Maše nam taj praziluk i dan i noć sa televizije. Krevelji se kao i sad sa scene.

Živka je strašno žilava i preživljava. Ušla je i među turbo folk fenomene i ostale užase naše popularne kulture – i ostavila neizbrisiv trag. Njen sklop ličnosti danas je poželjan poslanički kadar, te tako postoji i vokacija „državna starleta”. Konačno se dočepala Skupštine. Danas su joj sva vrata otvorena.

Ti si ćerko tatin sin. Preuzeto sa: buha.rs

Ti si ćerko tatin sin. Pardon, obrnuto. Preuzeto sa: buha.rs

Šteta što predstava nije još išla tragom ove scene. Oduži se ona ali ipak prođe. Jeste tu Jevtić svašta prozvao, čačnuo čak i onog čije se ime ne sme spominjati (Tišina tamo!). A treba očigledno biti i direktniji i bezobrazniji. I vući za uvo nevaljale, i upirati prstom. Isterati oči pretećim prstom.

Nema suptilnosti jer nismo suptilan narod. Drven, tvrdoglav i sklon da se smeje na svoj račun – i to od srca. Taj mazosmehizam, to je naša patologija, ali ne vrlina.

Zna !Kokoška ovu pesmu napamet, ali ne bi da ubije svu zabavu. Smej se narode, jer ti je samo to ostalo. Ali ne zavaravaj se da si nešto naučio. Katarza je namćor kao i ti. Ne da se nikad onome ko je želi toliko očajno.

I na kraju, hrabrost. Dobro znamo da je ova predstava aktuelna. Jevtić kaže: „smejući se Nušiću, smejemo se sebi”. On je svoju hrabrost dobro platio. A to veče se mnogo tapšalo. Ali pitanje je – da li smo mi zaslužili da njemu tapšemo?

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *