O smrti besmrtnih književnika

Ko je skočio s mosta, ko je gurnuo glavu u rernu, a ko se prevrtao u grobu? Napravili smo za vas izbor iz širokog asortimana bizarnih smrti književnika.

Kosač po svakog dođe drugačije. Nekog pomiluje u snu, nekog potapše po ramenu dok kupuje cigarete, a nekom jednostavno sedne na suvozačevo sedište i ispriča vic od kog taj ne umre od smeha, već skrene pogled sa puta i u punoj brzini udari u losa kapitalca sa rasponom rogova od 1,7 metara. I eto ko se poslednji smeje.

I eto ko se zadnji smeje!

Hue, hue, hue!

Smrt i ljubav su večite teme. Mnoga od najznačajnijih dela svetske književnosti inspirisana su upravo njima. Sudbine ovih pisaca govore nam da bez ljubavi nema života, a da se od smrti ne može pobeći. Stoga smo za vas sakupili kolekciju izvrsnih smrti književnika i podelili ih u nekoliko kategorija. Uživajte (ili nemojte, svejedno, ionako ćemo svi umreti)!

Predviđanje sopstvene smrti

Bili svesni toga ili ne, ljudi od pera su imali neverovatnu sposobnost da predvide vreme ili način svoje smrti. Određeni motivi provlačili su se kroz njihova dela kao zla znamenja.

Ako neki srpski pesnik ima prava da se nazove tragičnom ličnošću, to je Vladislav Petković Dis, zlosrećni, gotovo ukleti boem i večiti sanjar posve zanimljive biografije. Ovaj čovek je mnogo lutao! Od kafane do kafane, preko različitih poslova – od kojih je jedan premeravanje šljiva u opštinskoj carinarnici (šta god to značilo) – do povlačenja sa srpskom vojskom preko Albanije, nakon čega se razboleo od tuberkuloze. Međutim, nije bolest ta koja mu je došla glave. To bi bila jedna sasvim obična smrt. Dis je otišao uz prasak – njegov brod je torpedovan na putu iz Francuske za Krf i tako je ovaj pesnik i sam postao utopljena duša, jedan od najčešćih motiva sopstvene poezije.

Danilo Kiš je naročito mnogo pisao o smrti. Njegova priča „Enciklopedija mrtvih“ iz istoimene knjige govori o fiktivnoj enciklopediji u kojoj su pohranjene sve bitne informacije o životu i smrti svakog pokojnika. U centru pažnje je priča o naratorkinom ocu koji oboleva od raka, a u isto vreme počinje da oseća strast prema crtanju jedne određene šare koja postaje sve veća kako bolest napreduje. Na kraju se ispostavlja da je cvetni motiv koji je ovaj čovek stalno crtao potpuno odgovarao slici njegovog tumora. Priča se ovde završava, ali, u stvarnom životu ona, nažalost, ima svoj nastavak. Nakon objavljivanja knjige, Kiš saznaje da boluje od raka pluća i da je njegova bolest počela da se razvija baš u periodu pisanja ovog dela.

 

Vidimo se 28. jula 2061!

Vidimo se 28. jula 2061! Preuzeto sa WikiMedia

Mark Tven, čije je pravo ime Samjuel Langhorn Klemens (kao da bi iko to zapamtio), živeo je, poput likova koje je stvorio, život pun avantura, ali i smrti i patnje. Pustolovine, uspehe i slavu pomućuju porodične tragedije koje njegova poslednja dela boje pesimizmom. Tven je rođen dve nedelje nakon što je Halejeva kometa prošla Zemlju, a 1909. rekao je: „Došao sam na Zemlju sa Halejevom kometom 1835. Ona ponovo dolazi sledeće godine i očekujem da odem s njom. Ako ne bih otišao sa Halejevom kometom, bilo bi mi to najveće razočaranje u životu.” Svemoćni je bez sumnje kazao: Evo dva neuračunljiva čudaka; došli su zajedno, te zajedno moraju i otići.” I zaista, njegova predviđanja bila su tačna. Umro je od srčanog udara dan nakon prolaska Halejeve komete pored Zemlje. Ovakav tajming zaslužuje aplauz! Sada možemo samo da čekamo 2061. godinu, da mahnemo ovom šašavom čoveku dok sledeći put bude prolazio ovim krajevima svemira.

Dvoboj je jedan od najčešćih motiva u stvaralaštvu Aleksandra Sergejeviča Puškina, što u poeziji, što u prozi. Zato ne treba da nas čudi to što je on i u stvarnom životu bio lak na bacanju rukavice. Učestvovao je u dvadeset devet dvoboja, ali poslednji mu je došao glave. Optužio je francuskog oficira da je pokušao da mu zavede ženu. Sekundantu je rekao: „Što krvavije, to bolje,“ i okinuo, ali je Francuz bio precizniji. Podlegao je ranama tog dvoboja posle nekoliko dana. Poslednje reči je, navodno, uputio svojoj polici sa knjigama: „Zbogom prijatelji moji…“

Kreativna samoubistva

Piscima, izgleda, ide od ruke da dignu ruke od sebe i na sebe. U prilog tome govori i teorija pod nazivom efekat Silvije Plat, po kojoj su pisci i pesnici više nego obični ljudi podložni mentalnim bolestima, pa, samim tim, i samoubistvu. Jednog februarskog dana, Silvija je ušla u kuhinju i uključila rernu. Ne, ona nije htela da peče kolačiće. Gurnula je glavu u rernu i umrla od trovanja ugljen monoksidom.

Ne verujte njenim receptima!

Ne verujte njenim receptima! Preuzeto sa notaneophyte.com

Ernest Hemingvej, čovek plahovite naravi, direktan kao i uvek, sručio je sebi sačmu u glavu, ne ostavivši mesta omašci. Poslednje što je rekao ženi bilo je: „Laku noć, mačkice moja,“ i odjavio se. Porodica Hemingvej ima dugu tradiciju samoubistava. Njegov otac se ubio, kao i sestra, brat i praunuka. Ako ste ikako u srodstvu s njim, sada je pravo vreme da prestanete da čitate ovaj članak i uzmete da gledate fotografije simpatičnih mačaka (ili kokošaka).

Virdžinija Vulf  je dugo patila od depresije. Više puta je pokušavala da se ubije. Poslednje godine proživela je u izolaciji, uznemirena početkom Drugog svetskog rata, nije mogla da piše, ni da čita. Sve se to u jednom trenutku slilo u reku Uz. Napunila je džepove svog kaputa kamenjem i otisnula  se.

Oldus Haksli, kao i naš omiljeni Sigmund Frojd, imao je pomoć pri samoubistvu. Bio je preslab da govori, zbog poodmaklog stadijuma raka grkljana. Napisao na ceduljici svojoj supruzi: „LSD, 100 µg, intramuskularno,“ a ona mu je ispunila tu želju. Po njenim rečima, ujutru je imao „blažen izraz lica“. Nadamo se samo da mu poslednji trip nije bio totalitarno-hedonistički pakao.

Branko Ćopić je čašu depresije mešao sa čašom alkohola. Uz to, Komunistička partija ga je već godinama proganjala zbog satiričnih priča. U jednom od poslednjih intervjua, rekao je: „Svijet se nekako nalazi pred samouništenjem… Mi ovo što živimo, prosto živimo na božjoj milosti… Pesimista sam veliki u pogledu budućnosti čovečanstva…“ Ubio se skokom sa mosta u Beogradu. Dobro je podsetiti da most sa kog je skočio nosi ime Branka Radičevića, po ulici koja preko njega prolazi, a ne Ćopića, kakvo je uvreženo mišljenje.

Ni u grobu nema mira

Kontroverze nisu pratile književnike samo tokom njihovih života. Nekima su nastavile da se dešavaju i posle smrti, tako da su se bukvalno prevrtali u grobovima.

Dante Aligijeri nije umro neobičnom smrću. Umro je kao i brojni ljudi u to vreme – od malarije, a njegovi posmrtni ostatci tumarali su između sujete dva grada. Prvo je sahranjen u Raveni, ali ga je njegova rodna Firenca, iz koje je prognan pod pretnjom smrću, želela nazad, sada kada nije ništa više od trofeja. Da bi doskočili Firentincima, Ravenjani su Danteove kosti zazidali u crkvi. Stotinama godina kasnije, prilikom restauracije crkve, pronađene kosti su nestale. Razgrabili su ih nesavesni ljudi koji su želeli svoj deo Dantea. Neke od njih su vraćene, ali po koje rebro ili prst i dalje se nalazi po zbirkama fanatičnih kolekcionara.

„Umreću sa svojim stihovima na usnama, zdrobljena njima.“  Preuzeto sa riznicasrpska.net

„Umreću sa svojim stihovima na usnama, zdrobljena njima.“
Preuzeto sa riznicasrpska.net

Milica Stojadinović-Srpkinja, Vrdnička vila, jedna od prvih srpskih pesnikinja, čije stvaralaštvo tek u poslednje vreme budi interesovanje kod proučavalaca književnosti, imala je izuzetno tragičan životni put. Entuzijastična devojka sa gitarom koja je bodrila srpsku vojsku odrasla je u cenjenu pesnikinju, da bi pred kraj života bila potpuno zaboravljena i ostavljena od svih. Umrla je u teškom siromaštvu, u Savamali, ispred ulaza u podrum u kom je stanovala, a sahranjena od milostinje, na Tašmajdanskom groblju. Ova odana patriotkinja ni posle smrti nije prekinula svoja lutanja. Godine 1905, prilikom prekopavanja groblja, njeni posmrtni ostaci su preneseni u Požarevac, gde joj je živeo brat, a poslednjih godina je ponovo aktuelna inicijativa stara čitav vek da se oni premeste u portu crkve u Vrdniku.

 

Persi Biš Šeli se udavio kada je njegov brod zahvatila oluja. Tokom kremacije njegovog tela, kojoj je prisustvovao i Lord Bajron, primetili su da srce nije htelo da gori, što je verovatno bila posledica bolesti koja je izazivala kalcifikaciju. Neko je uzeo to srce iz vatre i dao ga njegovoj ženi. Priča se da ga je ona držala na svom radnom stolu. U svetu gotičarki, Meri Šeli bila bi neprikosnovena kraljica.

Oskar Vajld se čak i pred smrt bavio lepotom. Žalio se na izgled tapeta u hotelskoj sobi u kojoj je bio smešten. Poslednje reči su mu, navodno, bile: „Ili idu tapete, ili ja.“ Sa sigurnošću možemo reći da su tapete ostale. Ali ovaj večni dendi svojim šarmom pleni i nakon smrti. Naime, njegov grob na groblju Per Lašez u Parizu i danas privlači na hiljade obožavalaca koji na njemu ostavljaju trag svojih nakarminisanih usana. To je izazvalo i reakciju nadležnih da spomenik ograde staklenom barijerom protiv ovakvih ljubitelja dela i groba ovog intrigantnog pisca.

Preuzeto sa quickmeme.com

Preuzeto sa quickmeme.com

Edgar Alan Po, suvereni vladar mračnog, koji bi Dimmu Borgiru otimao užinu, a Paranormalnu aktivnost gledao kao porodičnu komediju, i dalje je živ u očima svojih obožavalaca. Već preko sedamdeset godina, na njegov rođendan, 19. januara, misteriozna osoba ostavlja na Poov grob načetu flašu konjaka i tri ruže. Podaci o njegovoj smrti su neobični i nepotpuni. Niko ne zna kako je došlo do toga da završi na ulici, obeznanjen, u tuđoj odeći, ali svi su sigurni da se iza toga krije jedna dobra priča. Umro je nekoliko dana kasnije u bolnici od zapaljenja mozga, a njegova umrlica i detalji o bolesti su izgubljeni.

Šuška se

Određene neproverene glasine o smrtima književnika nastavljaju da žive. Iako možda nisu istinite, previše su zanimljive da bismo ih izostavili.

Eshilova sudbina, prema vrlo nepoverljivim, ali duhovitim izvorima, zaslužila je da se nađe na vrhu liste istorijskih malera. Po predanju, orao mu je ispustio kornjaču na glavu jer je njegovu ćelu pomešao sa kamenom o koji je hteo da razbije svoj plen. Svaki komentar je suvišan…

Preuzeto sa WikiMedia

Preuzeto sa WikiMedia

Alber Kami je, navodno, automobilom udario u usamljeno drvo kraj puta, u sred pustoši. Beket bi mu pozavideo! U džepu su mu našli nezavršeni rukopis za autobiografski roman „Prvi čovek“ koji je posthumno objavljen 1994.

Sergej Jesenjin je svoju labudovu pesmu „Doviđenja, prijatelju, doviđenja“ napisao krvlju, žaleći se da više nema mastila. Dan kasnije, navodno je izvršio trostruko samoubistvo – presekao vene, obesio se u svojoj hotelskoj sobi i spržio se na cev od parnog grejanja. Bez sumnje, smrt visokog poetskog napona.

Jedino je prikladno da čovek sa tako ukusnim prezimenom kao Ser Frensis Bejkon umre od nečeg što ima veze sa hranom. Priča se da je tokom jedne snežne oluje izašao u dvorište da bi napunio pile snegom, što je bio deo njegovog eksperimenta sa konzervacijom. Umro je nedugo zatim od upale pluća, verovatno sit svojih eksperimenata.

Naravno, ne čeka svakog književnika bizaran kraj. Dostojevski je, na primer, nakratko živeo u ubeđenju da će biti pogubljen. Tek je pred puškama streljačkog voda saznao da njegova kazna nije smrt, već četiri godine teškog fizičkog rada. Ovakva „moša“ vlasti mu je, osim života (i traume) podarila i građu za pisanje.

I, da li i dalje razmišljate o književnoj karijeri?

2 komentara

  • maliprinc says:

    Još jedna interesantna priča: Egziperi je poginuo u avionskoj nesreći, zapravo nestao je. U njegovom Malom princu se upravo radi o pilotu kome se pokvario avion. Dugo se nagađalo i maštalo o tome da je Egziperi sa svojim mali princom, međutim 2000. godine su pronađene olupine njegovog aviona.

  • Jukio Mišima says:

    Japanski pisac Jukio Mišima, 1970. godine pred novinarima je počinio ritualno samoubistvo sepuku. Ovo je poslednji zabeleženi sepuku u Japanu, a ritual je zabranjen još u 19. veku. Kod nas je poznat kao harakiri (paranje trbuha), ali to je samo jedan deo ovog rituala.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *