Bekomberja: bolna gravitacija ljubavi

U nekada najveću psihijatrijsku bolnicu u Evropi, Sara Stridsberg smešta jednog suicidnog oca i ćerku koja mu dolazi u prečeste i preduge posete. Ona preispituje definicije ludila i strah od onih koje nazivamo ludima dok u centar postavlja ljubav koja nam ne dopušta da odustanemo od pokušaja da spasimo one koje volimo čak i kada je to potpuno beznadežno.

Nedaleko od Stokholma je 1932. godine otvorena u to vreme najveća psihijatrijska bolnica u Evropi. Jedna od najpoznatijih građevina projektovanih od strane arhitekte Karla Vestmana, Bekomberja je bila privremeni ili stalni dom hiljadama ljudi do 1995. kada je zatvorena i iz nje iseljeni poslednji pacijenti. Među pacijentima koji su boravili u Bekomberji našao se i otac švedske književnice Sare Stridsberg. Ova činjenica je možda deo njene motivacije za roman Bekomberja: Oda mojoj porodici, ali uprkos takvom podnaslovu ovo delo nije autobiografsko. Međutim, kao centralne likove romana Stridsbergova jeste odabrala oca i ćerku, pritom potpuno ogolivši ovaj odnos od sentimentalnosti, odlučujući se za često bolnu iskrenost.

Nakon pokušaja samoubistva, Džim (Džimi Darling za prijatelje, a i ćerku) završava u psihijatrijskoj bolnici Bekomberja, misleći, kako kasnije kaže jednom od pacijenata, da će se tu kratko zadržati, ali na kraju ipak u njoj boravi nekoliko godina. O Džimu, njegovoj ženi Lune, drugim pacijentima, sebi i prvenstveno svom i Džimovom odnosu govori nam njegova ćerka Džeki. Priča je strukturisana nelinearno: vrlo kratka poglavlja predstavljaju epizode iz vremena Džimovog boravka u Bekomberji gde ga je Džeki redovno posećivala, kao i događaje koji nastupaju dvadesetak godina nakon njegovog izlaska iz bolnice. Sa pričom o ocu i ćerki isprepletana su poglavlja koja kazuju o kraju života poslednjeg pacijenta Bekomberje, Ulofa. S obzirom na to da je u bolnici proveo 63 godine, ceo svoj odrasli život, za Ulofa je ona istinski dom, a „spoljni svet“ jedna strašna nepoznanica s kojom on ne uspeva da se nosi. Čini se da ovime Stridsbergova zauzima jasan stav protiv naglog zatvaranja bolnice i izbegavanja odgovornosti prema ljudima koji su onda iz nje praktično izbačeni da se sami snađu u svetu koji ih je u Bekomberju i oterao.

U bolnici ne sme da bude lepše nego van nje.

Iako je Džeki narator u romanu, o njenom životu u periodu u kom nije viđala oca dobijamo samo vrlo šture informacije. Tokom njegovog boravka u bolnici, u početku mu u posetu Lune i Džeki dolaze zajedno, mada što zbog svojih brojnih avantura sa drugim ženama, što zbog alkoholizma, on i pre prijema u Bekomberju već neko vreme nije živeo sa ženom i ćerkom. Kasnije Džeki nastavlja da dolazi sama, i to vrlo često, devojčica, tek odskora tinejdžerka, kojoj više odgovara društvo depresivnog oca i drugih pacijenata nego recimo njenih vršnjaka. Ovo je verovatno pokušaj autorke da makar stanji, ako ne i izbriše liniju između „ludih“ i „zdravih“, jer nije li normalno da ćerka želi da provodi vreme sa svojim ocem pa makar to bilo i u psihijatrijskoj bolnici? Tim svojim čestim odlascima u Bekomberju Džeki se čudi tek mnogo kasnije u razgovoru sa majkom kada kao razlog navodi da je želela da Džima vrati Lune – uprkos tome što tada svakako Lune to nije želela. Ali verujući kako sama ne može nikoga da spasi, Džeki je verovatno imala potrebu da se osloni na majku, kao jedinu stabilnu osobu u svom životu, da će joj spasiti oca.

Sara Stridsberg kaže da ne želi da se farba kako bi izgledala mlađa nego što jeste. Preuzeto sa sydsvenskan.se.

I pored toga što se u Bekomberji osećala više kod kuće nego u kući u kojoj je živela sa majkom koja je često putovala, Džeki nije bila imuna na strah koji bolnica izazivala kod mnogih koji su živeli van njenih zidova. Međutim, ona je svesna da u samoj Bekomberji nema ničega čega se treba plašiti, njena bojazan potiče od potencijalne naslednosti Džimove bolesti. Njegova majka Vita ubila se nakon smrti svog muža (iako to nije bio uzrok, bila je nesrećna i dok je bio živ), a kako je i Džim oboleo od depresije, Džeki se plaši da će je i samu sustići takva sudbina. Ovaj strah je izraženiji kako postaje starija (naročito kada zatrudni i nada se da beba neće biti devojčica kako ne bi bila kao ona) i sve više razmišlja na koga od svojih roditelja više liči. Iako svoje stanje naziva tugom, a ne depresijom, i sama napetost zbog bojazni da se može razboleti za nju je veoma teška, gotovo da poželi da poludi, kako kaže, jer se tad više ne bi bojala da će do toga doći.

Valjda je to kao neka vrtoglavica, taj strah da ćeš pasti i da će te odvesti u noći, da ćeš postati nepoželjan.

Prazna soba u Bekomberji nakon što su iseljeni pacijenti, a pre nego što su na mestu bolnice izgrađeni stanovi. Preuzeto sa stockholmsfria.se.

Dok Džeki izostaje iz škole i zapostavlja majku („I ja sam bila usamljena, Džeki.“) kako bi provodila vreme sa ocem u bolnici, on je prema njoj brutalno iskren i neretko sebičan. Povremeno se u njegovom ophođenju da osetiti očinska nežnost, ali nikada nije sentimentalan. Džim stvara distancu između ćerke i sebe, međutim ne može ugušiti potrebu za njom i ona se onda manifestuje na sebične načine, kao kada od Džeki traži da prisustvuje njegovom samoubistvu. A uprkos tome što nikada nije uspela da nadglasa njegovu mrtvu majku, ona ne odustaje i uvek se odaziva Džimovim retkim pozivima, iako su kada odraste i dobije sopstveno dete žrtve koje podnosi zbog oca manje.

U prevodu na engleski jezik, Bekomberja je naslovljena kao Gravitacija ljubavi (što je ujedno i naslov jednog od delova romana), sintagma koja prenosi beznadežnost pokušaja da spasimo one koje volimo i nemogućnost da se tim pokušajima odupremo. Ipak, Stridsbergova ostavlja tračak (ako ne i više od toga) optimizma ne razdvajajući jasno svoje likove na „zdrave“ i „bolesne“, preplićući Džimovu beznadežnost sa Džekinom novopronađenom srećom u detetu koje sama odgaja.

Bekomberju, kao i romane Srećna Seli i Darling River, kod nas je objavila izdavačka kuća Kontrast.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *