Synergy #WTF

Bolje Otelo u vodi nego Galeb na grani.

Pozorišni festival koji se odigrao u Novom Sadu (od 2. do 6. oktobra) zaintrigirao nas je ne samo svojim naslovom. Ako guglujete „synergy festival” dobićete priliku da kupite karte za nekoliko muzičkih festivala širom sveta. Ipak, nadamo se da će do 2021. kada će Novi Sad biti prestonica kulture (u okviru tog projekta je festival i dobio finansijska sredstva za realizaciju), naziv Synergy#WTF i guglovima i ljudima buditi asocijaciju baš na ovu manifestaciju. Sinergija kao pojam odnosi se na udruživanje različitih manjiskih (jezički) pozorišta u pet festivalskih dana u organizaciji Ujvideki Szinhaz-a. Njegov direktor Valentin Vencel idejni je tvorac i selektor ovog Festivala jezičkih manjina sveta, a osnivač festivala je Grad Novi Sad.

Predviđeno je da se festival održava svake godine u oktobru i da bude revijalnog karaktera. Odgledavši ovogodišnji program, nameće se misao kako drugačiji karakter nije ni moguć, s obzirom na razlike među predstavama, njihovim namenama i uslovima u kojima su nastajale. Pomučio bi se žiri, mnogo više od ovogodišnjeg Sterijinog (a oni su, kao što znate, darežljivo odlučili da nagrade sve predstave i spasu sebe posla i odgovornosti).

Ipak, različitost, iako evidentna pri samom pogledu na program, nije glavni utisak koji festival ostavlja. Onima koji su posetili Novosadsko pozorište poznato je kako lako dobra predstava preskače jezičku barijeru i deluje na gledaoca. Tako pojam sinergije koji smo ranije u tekstu upotrebili da označimo povezanost manjinskih pozorišta koja opstaju uprkos svom „manjinstvu”, može se upotrebiti i u odnosu između publike i predstave – kao dva člana komunikacije. Tako pozorišta, kao što je pomenuto Novosadsko (odnosno Ujvideki) ne ostaju u zatvorenoj vezi samo sa sopstvenom jezičkom zajednicom, već razgovaraju sa svakim Novosadistom, ili dobrim putnikom namernikom, koji u njega zađe. Sinergija, konačno, u tom smislu znači komunikaciju manjinskog (da, i nama je dosta te reči) pozorišta sa većinskom (a i ove) jezičkom kulturom koju ne odbacuje, već integriše u svoj rad (jer razlikuje se Ujvideki od mađarskih pozorišta u Mađarskoj, kako njegovi članovi sami ističu).

Ovo su neke od predstava koje smo gledali. Predstave su za festival birane po karti evropskih manjinskih jezika – što znači da je predstava da bi bila odabrana morala da ispunjava taj kriterijum da se izvodi na politički priznatom manjinskom jeziku u većinskoj sredini u kojoj se stvara.

Grobnica za Borisa Davidoviča

Grobnica fashion week; promo Novosadskog pozorišta za Synergy festival

Grobnica je premijerno prikazana na nultom danu festivala, a igraće redovno u Ujvidekiju. Predstava se ne bavi celom istoimenom zbirkom Danila Kiša već dramatizuje samo naslovnu priču. Postaviti Kiša u Ujvideki deluje sasvim prirodno, budući da ga njegova biografija dovodi i u vezu sa Mađarskom i sa Novim Sadom. Taj zadatak dobio je Aleksandar Popovski, dok je dramatizaciju radio Erne Verebeš. Priča o čoveku čije je ime izostavljeno sa spiska „dvesta četrdeset i šest autorizovanih biografija i autobiografija velikana i pratilaca revolucije” ispričana je kroz pitanje – Ko je bio Boris Davidovič Novski? Sa okosnicom koju čini scena na grobnici Novskog, predstava se razvija u niz epizoda koje teže da daju odgovor na ovo pitanje. U predstavi igraju: Gabriela Crnković, Emina Elor, Agota Ferenc, Atila Giric, Daniel Gomboš, Daniel Husta, Silvia Križan, Ištvan Kereši, Judit Laslo, Arpad Mesaroš, Atila Nemet, Gabor Pongo i Zoltan Širmer. Navodimo glumačku ekipu u celosti jer zaista funkcionišu kao vešto uigran tim, u kome je svaki član važan. Kiš u svojoj priči tretira biografiju jednog u istoriji zaboravljenog revolucionara te pravi modernistički eksperiment sa poverenjem čitaoca u verodostojnost podataka kojih ima mnogo. Stoga je premisa sa kojom upućen gledalac dolazi na predsavu ta da će predstava neminovno biti obrađena drugačije nego da je za njenu osnovu uzeta, na primer, neka realistička novela sa jakom fabulom. Ona, naravno, nije izneverena. Scenografija, koju je osmislio reditelj, i kostim (Snežana Pešić) vizuelno su interesantni. Reditelj često raznim postupcima ironizuje tezu koja je upravo vrlo emotivno pokazana na sceni, koristi se songovima (kompozitor Marjan Nećak) i koreografijom (Ista Stepanov). Na trenutak zbuni gledaoca, pa mu pokaže rešenje da bi ga opet zbunio. Kao i Kiš pravi svojevrsni eksperiment sa percepcijom smenjujući jako emotivno nabijene scene sa onim metaforičkim ili pak ironičnim. Na sreću, ili bolje reći – zahvaljujući velikoj veštini, sve je to spakovano u celovitu predstavu tako da ništa ne ostane nedorečeno ili preapstraktno. Fenomenalan glumački ansambl Novosadskog pozorišta, uz vođstvo originalne rediteljske zamisli dao je predstavu koja je publiku podigla na noge.

Dibuk

The Exorcist – jevrejska edicija; promo Novosadskog pozorišta za Synergy festival 

Dibuk nam je donelo Državno jevrejsko pozorište iz Bukurešta. Ova predstava nastala je na osnovu adaptacije S. Anskog, u režiji Kris Simion. Nakon odgledane predstave imali smo samo jedno pitanje – WTF Synergy/#WTF? Ipak, uz vremensku distancu i nešto razmišljanja, zapravo, mnogo razmišljanja na tu temu, zaključili smo da je glupo suditi o nečemu što se tako vanzemaljski pojavilo pred nama po našim sopstvenim pozorišnim merilima i potrebama, već da se treba potruditi predstavu sagledati iznutra. Na prvi pogled Dibuk deluje kao neki tragični spoj folklora sa hororom. Dibuk je motiv iz folklora ruskih Jevreja i predstavlja zlog duha koji ne želi da ode na onaj svet pa zaposedne dušu na ovom. Priča, najkraće moguće, govori o ljubavi dvoje mladih, koja dobija čudan zaokret kad mladić umre i zaposedne devojčino telo, nakon čega i ona umre. Međutim, ispričana je sa velikim brojem nepotrebnih detalja i epizoda koji služe, verovatno, prikazivanju folklorne tradicije i vrlo su didaktički i dosadni, usled čega pogubljena publika dugo ne može da shvati šta je bitno za samu radnju, a šta ne. Na sceni je povremeno i mali orkestar, a ubačeni su i songovi, ne baš virtuozno izvedeni. Pored glumaca vrlo je aktivan i zvučnik koji, ako ne pušta zvuke kapanje vode, služi da se „demonizuje” glas Lee – devojke u koju je duh ušao, kao i dim mašina koja svetli ljubičasto dok cvileći ispušta dim. Glumci ispadaju iz lika ili preglumljuju i više odaju utisak nekog kulturno-umetničkog društva nego profesionalnog ansambla. Ne želimo dalje da se obrušimo na sve što nam je zasmetalo u režiji i izvedbi, jer pokušavamo da imamo razumevanja prema uslovima u kojima je predstava nastala. U Bukureštu živi nekoliko hiljada Jevreja, što je samo mali broj u odnosu na period pre Drugog svetskog rata. Ovo pozorište ima tešku misiju da održava jidiš na sceni, za mali broj publike, a sa sadržajima koji su istovremeno kulturno/folklorno relevantni i prijemčivi mlađim generacijama.

Otelo

Uz kartu, gratis kupanje za prve redove; Promo Novosadskog pozorišta za Synergy festival 

Svima poznata Šekspirova drama, u režiji Dejana Projkovskog i izvedbi glumačkog ansambla Turskog teatra iz Skoplja, donela je mnoga izneneađenja. Ona je kamerna, sa malim brojem likova. Čini se da je od originalnog teksta ostalo samo ono što je karakteristično za glavne likove i služi da rasvetli sukob koji je, u suštini, poznat. Ipak, Projkovski je odlučio celu postavku da stavi – u vodu. Osim što je zabavna (opasnost od kvašenja prva tri reda ne jenjava tokom cele izvedbe), ova odluka može se čitati na nekoliko načina, nama omiljeni je da voda predstavlja Dezdemonine suze – u nekom trenutku ona plače i stavlja svoje suze na tas. Veoma stilizovana i iskoreografirana, od glumaca zahteva i veliki fizički napor. Oni su se pokazali više nego dorasli tom zadatku – ispod alegoričnih slojeva kroz živu glumačku igru proviruje stari dobri Vili – naročito kroz lik Jaga (Selpin Kerim) i Dezdemone (Suzan Akbelge). Pravljena da traje nešto malo više od sat i po, veoma je celovita, nema suvišnih delova, a toliko je dobro uvezana da smo uspeli da je upamtimo celu i uz malu pomoć beleški sa izvedbe možemo je jasno prizvati u sećanje. Razigrana je, i možemo slobodno reći, lepa. Da !Kokin sud nije usamljen, potvrdila je publika koja je zbunila glumce svojim dugim tapšanjem, te je i reditelj dobio poriv da joj se obrati.

Galeb

Onaj osećaj egzistencijalne tegobe kada shvatiš da je sobarica ponovo zaboravila da voliš rovito kuvana jaja; promo Novosadskog pozorišta za Synergy festival 

Ansambl „Mikloš Tompa” iz Targu Mureša (Rumunija) učestvovao je na Synergy festivalu ovom Čehovljevom dramom (sam Čehov naziva je komedijom u četiri čina, da budemo precizni) koju je režirao Atila Keresteš. Galeb je igran na sceni dok su dva krila publike gledala jedno u drugo preko pozornice. To je stvorilo kamernu atmosferu, specifičnu za Čehova kako smo mi na njega navikli, ali, takođe, razbilo iluziju četvrtog zida (specifičnu za inscenacije Stanislavskog). Sjajni glumci, a i režija, koja se tek ponekad udalji od psihološkog realizma, kao da rade na što potpunijem plasiranju genijalnog Čehovljevog teksta. Predstava traje 2h i 40 min sa pauzom, u prilog čemu ide i zapažanje da nema većih štrihova teksta, ako uopšte postoje. Interesantno je, stoga, primetiti da se tekst pisan na ruskom, prevođen na mađarski, a nama prenet preko projektora na srpski, ni malo ne troši u tim brojnim prevođenjima i teškoćama. Pozorište čini razne prevodilačke manipulacije drugorazrednim jer ono preko teksta komunicira emocijom. Moramo da priznamo da je u nama odzvonila replika Trepljeva u kojoj zagovara nove forme – moderno pozorište danas, zaista i nudi brojne nove forme, ali ponekad je lepo i samo sesti pred dobro uigran ansambl i prepustiti se dobroj staroj obmani. Takva je ova predstava. U brojnim čehovljevskim ćutanjima i melnholijama ona odmara svojim odmerenim tempom. To je čini mnogo manje interesantnom od, na primer, Otela, pa čak i Dibuka koji će nam, sigurni smo, dugo ostati u sećanju.

Za šire informacije o festivalu, ili o predstavama koje nismo pokrili u ovom prikazu posetite sajt festivala.
Ukoliko se niste dosetili – hešteg u imenu festivala #WTF skraćenica je od World Theater Festival. A šta ste vi pomislili?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *