Pozorište gde se radi, gleda, pipka, jede: EKS teatar

Pančevački Eks Teatar fest ovogodišnjim izdanjem ušao je u svoju 47. godinu i uspešno nastavio niz provokativnog revijalnog programa i odličnih selekcija eksperimentalnog, alternativnog, niskobudžetnog i angažovanog pozorišnog izraza.

Svakog maja i juna u poslednjih pola veka pančevačka javnost dobija priliku da, htela ili ponekad ne htela, izađe iz svoje zone komfora i bude šokirana, zbunjena, začuđena, a ponekad i dobrano zgađena najnovijim izdanjima savremenog pozorišta.

Eks Teatar fest ovogodišnjim izdanjem ušao je u svoju 47. godinu i uspešno nastavio niz provokativnog revijalnog programa i odličnih selekcija „eksperimentalnog, alternativnog, niskobudžetnog i angažovanog pozorišnog izraza” (ukradeno iz programske knjižice) sa naših prostora podržavajući male lokalne ansamble, ali i ugostivši neka veća, priznata imena. Podnaslov i tema ovogodišnjeg festivala bili su „Pozorište u akciji” sa namerom da se istakne ono aktivističko u današnjem pozorištu, te je celokupan repertoar izabran sa željom da se prikaže pozorište koje kroz svoje komentarisanje društva podržava i pobuđuje društvenu promenu. Tako su se kroz selekciju provukla dela poput performansa „Mandragora” inspirisanog japanskim buto teatrom, koji istražuje dubine i posledice čovekovog nasilja nad drugim ljudima, ali i nad prirodom, zatim predstava „O s(a)vesti”, otvoreno delo o životu i misterioznoj smrti novinarke Dade Vujasinović, kao i dokumentarna predstava o Velikoj narodnoj skupštini srpskog naroda u Crnoj Gori „Ujedinjenje ili smrt 1918.”

Nažalost, od tri festivalska dana bili smo u mogućnosti da ispratimo samo poslednji, ali smo mu, onda, zaista u potpunosti posvetili čitavo svoje popodne bazajući po Pančevu od jedne do druge sale, od predstave, performansa do komada. Rezultat je bio intenzivnih šest sati Eks Teatra, koji su nas na kraju večeri ostavili emocionalno ispražnjenim, bolnih tabana i ispunjenim blagim osećajem peckave neprijatnosti kakvo samo savremeno pozorište ume da pobudi. Šta smo sve radili-gledali-pipkali-jeli i pili tokom kratke posete svetu alternativnog i avangardnog pozorišta, obrazlažemo u nastavku.

„Unutrašnja svetla” (pozorište – žmureći)

Prva na dnevnom redu bila je predstava iz linije senzornog pozorišta zvana „Unutrašnja svetla” (koncept i režija Vladislava Nešića, dramaturgija Mine Sablić) u produkciji i izvedbi omladinskog pozorišta PATOS iz Smedereva. U najavi događaja rečeno je da ova predstava ima za cilj da istraži i nadraži sva čula svoje publike, osim čula vida, te smo donekle bili spremni na prizor dvadesetak crnih poveza za oči koji su nas svečano dočekali pored ulaza. Ono što nismo očekivali bila je činjenica da senzorno pozorište često podrazumeva da se izlažemo nečijem neprestanom pipkanju, na milion mesta i načina. Iako je isprva u pitanju bio prilično neprijatan doživljaj, u nekom trenutku smo se prilagodili, delimično zbog toga što su nam, u znak dobre volje ili zahvalnosti što smo voljni subjekti milovanja u mraku, podelili bombone (karamel), par čašica rakije (uzdravlje) i krofnu koju su nas ohrabrili da zagrizemo (prazna, sa prah šećerom).

Koncept predstave rezultat je spoja dve osnovne ideje. Sa jedne strane, postoji želja da se sruši barijera između posmatrača i predstave, da parter postane pozornica, a svaki član publike protagonista; sa druge strane, prigušivanje čula vida, koje je u tradicionalnom pozorištu ključna komponenta, predstavlja nastojanje da se dočara perspektiva slepih i slabovidih osoba. Sama radnja sastoji se iz niza intenzivnih scena, senzornih sećanja čiji su najdublji utisci ostali u čulima poput sluha, ukusa ili mirisa; ove scene prate jedan životni put prosečne osobe na našim prostorima: od rođenja, dečijih igara i brojalica, tinejdžerskog bunta, prve ozbiljne ljubavi, svadbe sa trubačima i kolom, sve do iznenadne i nasilne smrti protagoniste u saobraćajnoj nesreći, pa čak i njegove/njene (naše) sahrane, gde nam je nozdrve ispunio prodorni, teški miris tamjana. Scenario kao takav gotovo da ne postoji (izuzev uvodnog monologa, koji nema toliko ni veze sa samom radnjom predstave, koliko je tu kao sredstvo tranzicije naše svesti i opažanja od vizuelnog ka slušnom i senzornom): većina onoga što glumci izgovore su ili kratke, upečatljive fraze koje se ponavljaju radi prenošenja specifičnog osećanja (najčešće jeze ili straha) ili su u pitanju improvizacije u zavisnosti od toga sa kojim članom publike glumac razgovara. Fokus se stavlja na dodir umesto pokreta, dizajn zvuka i izbor saundtreka, kao i upotrebu mnoštva rekvizita najrazličitijih tekstura i stvara se upečatljivi pozorišni događaj jedinstvenog tipa (na našim prostorima, skoro sigurno), ali nikako za one slabog srca, visokog pritiska ili hiperaktivnih znojnih žlezda.

Međutim, problem kod pozorišta koje predstavlja jedinstven doživljaj jeste to što često taj doživljaj želiš da proživiš, zaista, samo jednom. Fokus na površinsko, čisto opažajno i osećajno rezultira površinskim delom i u dramskom smislu, kome nedostaje bilo kakav produbljeni narativ, što čini ovu predstavu događajem koji nas ne intrigira dovoljno da bismo ga proživeli dvaput. Činjenica da se sklop i struktura predstave, prema rečima reditelja, često po potrebi ili u zavisnosti od inspiracije menjaju, ono je što, na sreću, spašava Unutrašnja svetla od jednoličnosti.

BUFFER (rež. Izvanredni Bob)

Sa jedva deset minuta pauze zaputili smo se ka centru grada, taman na vreme da stignemo na početak nečega potpuno drugačijeg, „BUFFER“: dance-tech performansa u režiji medijskog umetnika i vi-džeja Izvanrednog Boba. Performans je sačinjen od igre svetala, muzike (dizajn zvuka potpisuju Petar Mirković i Strahinja Beganović) i pokreta plesača, koji se smenjuju sa postepeno sve agresivnijim monolozima izobličenog naratora na ekranu, meditacijama o stanju sveta u (post?)digitalnom dobu i razmatranjima uznemirujućih pojava i koncepata kao što su veštačka inteligencija, alergije na Wi-Fi, samoproizvodne mašine, integracija androida u svakodnevni život, tehnološki singularitet… U prostoru u kome se puls tehna sjedinjuje sa ritmom ljudskog srca, a zaslepljujuća svetla reflektora, lasera i baterijskih lampi neprestano kruže oko izvođača i publike kao po sopstvenom nahođenju, stiče se utisak neizbežnosti budućeg života u klaudu. Iako je tema neminovne propasti čovečanstva u vremenu vladavine informacija, tehnologije i mislećih mašina definitivno prežvakana, performans vešto izbegava preveliku patetičnost u korist ironije i sarkazma, sa dobrom dozom bespomoćne ozlojeđenosti. Ipak, ciljajući na veoma popularna opšta mesta i mete pljuvačine u današnjem dobu (npr. selfije) BUFFER odaje utisak igranja na sigurno, što u kontekstu Eks Teatar festa ne može, a da ne ostavi prilično mlak utisak.

„Sumnjivo lice” (Reflektor teatar)

O Reflektor teatru pisali smo i ranije, a njihovo „Sumnjivo lice” (reditelj Vojislav Arsić, dramaturgija Milene Bogavac) sada je već stari favorit na domaćoj sceni, o kome su i mnogi pre nas govorili u superlativima. Ispravno prepoznavši činjenicu da se Nušićevi komadi ovih dana tretiraju više kao farse nego kao išta drugo, Reflektor nam nudi verziju „Sumnjivog lica” koja odbija da nam dopusti da se polu-posramljeno, polu-ponosno smejemo na svoj račun. Reč je o komadu po i o komadu i komadu unutar komada, koji udara u srce srpske lektire i preispituje recepciju i transformaciju Nušića od ozbiljnog satiričara u lakrdijaša. Fizička komedija i nušićevske doskočice mešaju se sa katarzičnim, neartikulisanim besom koji izbija iz glavnih likova, napetih žila, naduvanih vena, zakrvavljenih očiju, ustiju punih sendviča kroz koje frfljaju i sikću uvrede i psovke. Gotovo šeretska u obigravanju oko pitanja traži li se participacija publike ili ne (neki se upecaju, pa pokušavaju da odgovore na retoričko i repetitivno pitanje šta je smešno, a neki i ne) predstava vas neprestano drži na oku: posmatra vas kako se migoljite u sedištu, zna kada ste, neugodno, na ivici kikota. Reflektorovo „Sumnjivo lice” otvoreno vas izaziva da se smejete, ako smete, a svesni ste da, zapravo, uopšte nije smešno. Drčna, provokativna, i nadasve energična kultna predstava Reflektor teatra u potpunosti se uklopila u duh i ideje ovogodišnjeg Eks Teatra, pa je zaista i bila najbolji mogući izbor za njegovo zatvaranje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *