Pozorišni đir po Kotoru

Kotorski festival pozorišta za djecu ove godine obeležava jubilarnih 25 godina postojanja, u periodu 1. do 12. jula 2017. O festivalu i bogatoj selekciji za sve od 0 do 99 godina, pričamo sa Aleksandrom Kaluđerovićem, menadžerom socijalnih medija festivala.

Opčinjeni malci. (izvor: pgsound.me)

K!K: Kako bi predstavio vaš festival u dve rečenice? 

Kotorski festival pozorišta za djecu je manifestacija koja se održava u julu mesecu svake godine već 25 godina za redom. Ono što ga čini fenomenalnim jeste bogat sadržaj kako pozorišnog tako i propratnog programa (filmske radionice, književni program itd.), ali sve to ne bi bilo to, da nema dobrog druženja, i dobre ekipe koja radi na njemu.

K!K: Da li je vaš program baš samo za decu? Koji je raspon godina ciljane publike?

Od 0 do 99 godina. Jedne godine smo imali čak i predstavu za bebe, od 0 do 3 godine. Prošle godine smo uveli scenu za mlade, koja će se dešavati u predfestivalskom periodu, i tu će amaterske trupe iz regiona prikazivati svoje predstave za druge grupe. Svake noći će se igrati jedna predstava.

K!K: Ali imate ne samo gostujuće predstave, već i one koje su u produkciji festivala?

Da, one su uvek u revijalnom, ne takmičarskom programu. Prvo imamo te koje svake dve godine ASSITEJ centar Crne Gore objavljuje. Raspišemo konkurs za najbolji dramski tekst za decu i mlade, i na njega mogu da se prijave svi koji imaju crnogorsko državljanstvo. Nagrada je realizacija predstave, novčana nagrada od 3000 evra i prevod teksta na engleski jezik. To radimo u organizaciji sa gradskim pozorištem Podgorica.

K!K: Predstave koje gostuju dolaze iz celog sveta?

Da, bukvalno nema kontinenta sa kog nisu bile. Da, mislim da Antarktik nije bio, ali sem toga, baš čitav svijet je bio.

grčko lutkarsko pozorište Hop Signor iz Atine (izvor: kotorskifestival.me)

K!K: Ko je tvoj favorit u ovogodišnjoj selekciji?

Gledao sam Magičnu liru što je radio Teatar Zemun, predstava je dosta muzički interesantna, kreativno su provučeni muzički termini, tipa, “fantasnotično”, što je dosta simpatično. Što se tiče predstava koje nisu u takmičarskom, ali jesu u glavnom programu, preporučujem predstavu Kinez koji je radila Anja Suša, a tekst je pisala Maja Todorović, pobednica na onom konkursu koji sam spominjao. Predstava je fenomenalna, gledao sam je jedno 5-6 puta do sada, i mogu da je gledam opet i opet. Imamo predstavu u našoj produkciji DA DA Šekspir, kojom smo obeležili 400 godina od Šekspirove smrti, i 100 od dadaizma, pa smo Šekspira pokazali u dadaističkom stilu. Što se tiče stranih predstava, još uvek ih nisam gledao, ali kolege mi kažu da je selekcija jača nego ikada. Imamo Španiju, Francusku, Italiju, Grčku, Dansku, Hrvatsku, Srbiju… Ove godine uglavnom Evropa, jaka selekcija. Ali bilo je i Amerikanaca, Japanaca…

K!K: Treba li da se rezerviše mesto, karta unapred?

Karata uglavnom uvek ima. Obično tokom dana mogu da se kupe na kiosku turističke agencije, i pred samu predstavu.

K!K: Reci mi nešto o pratećem programu (izdavaštvo, muzika, umetničke instalacije)?

Većinom se dešava tokom festivala. Te instalacije postavljamo u nekom periodu juna, i onda to stoji tokom ljeta, pa se sklanja tokom zimskog perioda da se ne bi oštetilo. Što se tiče izdavaštva, uvek izdajemo nešto pre samog festivala. Imali smo dve knjige, prva je bila Đir po Kotoru.  To je jedan vodič kroz grad, uz istorijska objašnjenja i zanimljivosti, objašnjen na dječiji način. Izdali smo i knjigu Njegoš za djecu – kako rastu veliki ljudi.  To je prvo bio dramski tekst, pa predstava, pa smo onda izdali taj tekst kao knjigu. Petar Pejaković, koji je direktor našeg festivala, prožeo je sve Njegoševe ideje i misli kroz taj tekst na jedan vrlo lep način.

GLUMAC I: Počećemo predstavu iz početka. Dakle, jednom davno, jako davno, u jednoj dalekooo…
GLUMAC II: …dalekoj zemlji. Jako dalekoj zemlji. Bilo je to iza sedam mora, sedam gora, sedam dana u nedjelji, sedam svjetskih čuda, sedam jarića, sedam patuljaka…
GLUMAC I: …oooj zemlji. Zapravo to i nije bila tako daleka zemlja. Nije bila iza sedam jarića. Bila je to najbliža daleka zemlja na cijelom svijetu. (…) 
GLUMAC II: Tu zemlju putnici su promašivali, jer je bila veoma uska i veoma kratka. Evo vidi, ako staneš u sami centar te zemlje i kreneš da hodaš ulijevo… HOP… ti si izašao iz te zemlje. Isto se desi ako kreneš udesno… HOP i… “Stani, stoj, pucaću!!!” … ti si u nekoj drugoj zemlji. Ili ako kreneš naprijed… HOP… upadneš pravo u more… 

(Iz knjige „Kako rastu veliki ljudi”)

Imamo i filmski program. Tu nisu uvek najnoviji filmovi,  već mešano, uopšte se ne trudimo da bude nešto premijerno, već da bude dobra selekcija, kvalitetnog programa, pretežno za djecu i mlade. Imamo i taj ekološki događaj već 6-7 godina: „Velika trampa“. Svi se sastanemo na jednoj pjaci na Kotoru, svako djete može da se trampi sa drugim za neke stvari od kuće. To je stvarno super, jer uvek dođe mnogo, mnogo djece, i lepo se provedu. Imamo voditelja te trampe, uz muziku… uvek je živo. Oseća se festival i ta energija.

Pozorište senki (izvor: kotorskifestival.me)

K!K: Držite li radionice?

Da, i to i za odrasle. Imamo i razne tribine. Trudimo se da ne budu ono klasično, na šta smo navikli – ovo je likovna, na ovoj sviramo – već smo napravili malo drugačiju postavku, recimo, izrade kupaćih kostima, izrade neobičnih muzičkih instrumenata… Slovenački umetnik Petar Kus sa djecom je od čaša i raznih CD-ova pravio različite instrumente. I uz to, napravio je ogromnu instalaciju, dobiješ udaraljke i možeš da sviraš na njoj. Imali smo i radionicu nenasilne komunikacije. Nju smo radili u tri faze: jedna je bila za naše volontere kao priprema, druga je bila za djecu koja su htela da dođu, i treća je bila za roditelje, o tome na koje načine možete da razgovarate sa svojom decom.

K!K: Uočljiv je taj pedagoški aspekt festivala. Sa tim u vezi, na sajtu sam video dosta duhovit tekst o ponašanju u pozorištu. 

Taj tekst ističemo na svim materijalima, obično pravimo velike panoe sa tim upustvima. Kotor nažalost nema svoje pozorište, ima kulturni centar i ljetnju pozornicu gde se najčešće odvijaju predstave iz glavnog programa, a na ostalim trgovima se odvija prateći. Imamo ga i kao džingl, to uvek provlačimo.

K!K: Kako si se ti našao u timu festivala?

Počeo sam 2010. kao klinac-volonter na fotografskoj radionici, i onda sam prve dve-tri godine volontirao, a posle toga su me zvali da radim. Sve je počelo sa društvenim mrežama, krenuo sam da vodim prvo youtube kanal, pravili smo neke snimke, kasnije se to proširilo na Facebook, instagram, twitter, i zvanično je to moj deo posla. Od skora sam počeo i da  vodim sajt.

K!K: Odlično je urađen!

Dizajnerka je uradila vizuale, ja se bavim administracijom i tim uredničkim dijelom. Trudimo se da bude jedna velika arhiva svega. Nemamo puno materijala od prošlih godina, jer se trudimo da ga svog sakupimo, pa da odjednom lansiramo. To je problem, jer ga baš nema mnogo, stara arhiva je siromašna. Skoro sam pronašao u muzeju neki registrator sa press klipinzima od ’93 do 2011. i to je jedino što imamo u pisanim tragovima. Imamo monografiju nakon prvih 10 godina, ali opet to je malo, šta bi sve moglo da bude.

 

DADA Šekspir (izvor: kotorskifestival.me)

K!K: Koje je najbolje mesto za otići posle predstave?

Pazi, mi se uvek zezamo na otvaranju i zatvaranju, tad imamo koktel. Tokom festivala jednom ili dvaput desi se da napravimo „Mušuljadu”.

K!K: Mušlje?

Dagnje. To je naš lokalni naziv. „Mušuljada” je naziv večeri, kad ih bukvalno besplatno spremamo (i jedemo!). Družimo se sa gostima koji su trenutno tu, i sa volonterima i ostatkom ekipe, i to uvek bude lijepo.

K!K: Volonteri kod vas igraju bitnu ulogu?

Naša politika je da ne odbijamo nijedno djete koje se prijavi. Ti volonteri su više djeca nego neki uzrast kojim bi ti mogao da raspolažeš kao pravim volonterima. Jer, godine prijavljenih idu od 6 do 25 godina. Najveći nam je opseg tih pubertetlija od 10 do 16 godina.

Trudimo se da im damo zaduženja tako da ne budu preopterećeni, da mogu da se zabave i da opet nešto nauče. Neizmerno smo im zahvalni jer oni jesu krv festivala, ne znam šta bismo bez njih radili. Pred predstavu su dobri kao razvodnici, tokom dana dele flajere kroz grad… Prethodnih godina smo imali da idu i viču „deset je ura u Kotoru gradu, mirno je i dobro je“ i onda ispiraju mozak ovim lokalnim babama, ali to izgleda jako simpatično. Uvek ih opremimo majicama i akreditacijama za sve predstave, zovemo ih na te koktele… Naravno, bezalkoholne.

Na kraju festivala im pravimo žurku gde se vozimo brodićem kroz zaliv, i kupamo se zajedno. Često imamo goste, recimo često nam dođu neki Kinezi iz Ksijana pa se zajedno družimo. To su baš dobra poznanstva.

K!K: Da li postoji varijanta kupovine paketa ulaznica, za sve predstave?

Nismo to razvijali, jer uvek bude karata, uvek može da se uđe, i to ti je to.

K!K: Za kraj – video sam na sajtu neku priču o ključevima grada. Da li bi mogao da nam to malo pojasniš?

Od samog početka, festival otvaramo govorom koji održi gradonačelnik, i nekom djetetu uruči ključ grada na čuvanje (to je zaista jedan veliki ključ, muzejski primerak). Takva je tradicija. Obično je to djete izdvojeno po uspehu u školi ili nečemu sličnom. Djeca tih 12 dana vladaju gradom – ona su njegovi čuvari.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *