Plivaj uzvodno uz časopis „Talas“

Časopis „Talas“ je natjerao !Kokošku da zaroni dublje i prepusti se nepoznatim oscilacijama. Talasali smo o novinarstvu, savremenom izdavaštvu i stvaranju kroz razgovor sa jednim od osnivača ovog časopisa Borisom Maksimovićem.

Prema definiciji iz udžbenika fizike, talas je periodična deformacija koja podrazumjeva prenošenje energije duž ose oscilovanja, deformacija koja se širi u vremenu i prostoru. Međutim, ovo nije priča o fizičkom talasu. Ovo je priča o „Talasu“ koji je nastao kao rezultat ljubavi prema pisanju male grupe entuzijasta iz Banjaluke – časopisu koji se bavi stvaranjem i stvaraocima. 

Kao nezavisni časopis, „Talas“ postoji od juna 2016. godine. Početkom februara 2018. redakcija časopisa pokrenula je crowdfunding kampanju, kojoj su primarni ciljevi povećanje vidljivosti časopisa i sakupljanje sredstava za štampu koja im kao izdavačima nedostaju na godišnjem nivou. O svemu ovome razgovarali smo sa urednikom i jednim od osnivača časopisa Borisom Maksimovićem.

Talasajmo.

K!K: „Talas“ je nezavisni časopis koji govori o stvaraocima i stvaranju. Ko sve stvara „Talas“?

Boris: Jedan od „krivaca“ za postojanje „Talasa“ je moj prijatelj Srđan Ivanković. Bio je decembar 2015. i on me uhvatio u trenutku kada sam dao otkaz na posljednjem poslu i kada sam bio u fazonu – to je to, registrujem svoju izdavačku kuću. Pričali smo o nekakvoj knjizi i on je rekao da ima ideju da pokrenemo časopis. Srđan nam je tehnički urednik, a sreća je što je dizajner i što vodi štampariju, tako da pokriva dosta toga. Tu sam ja kao urednik, moja krasna žena Sonja kao lektor, zatim moja sestra Jelena koja vodi marketing, odnosno društvene mreže, Siniša Stanić koji nam takođe pomaže oko društvenih mreža i koji nam uređuje internet izdanje. Imamo pet ili šest redovnih saradnika, ljudi koji pišu za svaki broj, a ostali su, ono, leteći. Nekoga ima u prvom broju, pa tek onda u trećem, zatim ga nema u četvrtom i tome slično.

K!K: U riječi urednika u prvom broju „Talasa“ napisao si da se prilikom povratka novinarstvu osjećaš kao da je 1945. godina, a da si krenuo u četnike. Da li se nakon pet brojeva situacija promijenila i koje su to dobre stvari koje je donio „Talas“?

Boris: Veliko pitanje. Da li se i dalje osjećam kao da sam ’45 krenuo u četnike? Pa i da i ne. Sreća, pa ovo nije dnevno novinarstvo, pa smo sa te strane u daleko lagodnijoj poziciji. Ljudima koji rade dnevno novinarstvo treba dizati spomenike. Nemamo teret informacije kao takve, nismo obavezni da izlazimo redovno i često jer se bavimo analizom informacija. Dakle, što duže to bolje. Ustručavam se da kažem da je to novinarstvo jer smatram da je novinarstvo puno teže. Radio sam dvije godine kao lektor u dnevnoj štampi i imao sam priliku da svašta vidim. Zbog toga sam rekao sebi da neću više da se bavim medijskim projektima. Ali, ne žalim što sam pokrenuo „Talas“. Da, masa truda nekad bude uzaludna, ali ima i dobrih stvari, pogotovo kada me oduševe reakcije ljudi koji dođu u dodir sa časopisom. Ljetos na Demofestu prišao mi je jedan momak i rekao: „Svaka čast za ‘Talas’, onakav časopis stvarno treba da postoji.“ Odgovorio sam samo: „Znaaam.“

Boris Maksimović na promociji časopisa.


K!K:  Reakcije na časopis su divne i mnogo ljudi koji cijene takav vid novinarstva, odnosno autorskih tekstova, treba da budu ponosni što ste takvu priču pokrenuli u Banjaluci.

Boris:  Jedina stvar koja u svemu tome nama svima nije bila jasna jeste – zar je i ovo moralo da čeka na nas? „Talas“ je projekat koji bi možda trebalo da vodi neko veći jer smo toliko minijaturni. Mi nismo mikroizdavačka kuća, mi smo nanoizdavačka kuća, ako tako nešto može da se kaže. „Talas“ je zaista veliki projekat i toga sam postao svjestan tek nakon dvije godine rada na njemu. U početku nam se to nije činilo tako jer smo bili u fazonu pokrećemo časopis, imaćemo toliko i toliko strana, šta bude neka bude. Tek nakon dvije godine vidim koliko je za ovako nešto potreban uigran i disciplinovan tim. Ali, većina projekata, čak i velikih, postoji zato što ljudi u početku nisu bili svjesni veličine projekta, pa nastave da guraju jer im bude glupo da napuste.

„Talas“ smo pokrenuli jer smo htjeli da pokažemo da nije sve toliko zatrovano i da utičemo na kompletnu medijsku sliku. Realno, kao mali časopis ne možemo tu nešto značajno da promijenimo jer bi to bilo kao da istresaš čašu vode u okean. Ali, može se uticati na mali prostor, mogu se na jednom mjestu uobličiti tekstovi o kulturi, upakovati u koncept i dati ljudima. To je informaciona bomba, na neki način.

Kada radiš časopis, imaš tu nevjerovatnu stvar i na neki način olakšavajuću okolnost da ljudi nastavljaju da listaju i čitaju dalje, za razliku od portala i veb magazina koji se bore za milisekund pažnje čitaoca i gdje ljudi nakon jednog ili dva pročitana teksta uglavnom napuštaju taj medij i otvaraju nešto drugo.

K!K: Kao autori veb magazina kao što je Kultur!Kokoška, nekad bukvalno razmišljamo gdje ćemo sliku da ubacimo i kako da zadržimo našeg čitaoca da ne skroluje. Časopis u štampanom izdanju je drugačiji.

Boris: Ključni razlog zašto radimo časopis u štampanom obliku je upravo to. Kod časopisa postoje određena pravila konzumacije. Raspon pažnje je veći, za razliku od interneta, koji je umanjio taj raspon na nekoliko sekundi. U štampanom časopisu pogled na slova nekako odmara i možeš da predstaviš duži tekst čitaocu, a da on to neprimjetno osjeti. Svi nas pitaju – zašto ne radite portal? To jeste logično pitanje i trudili smo se da na to odgovorimo kroz video kampanju koju smo radili u sklopu crowdfunding kampanje. Imamo mi dio tekstova koje objavljujemo na Mediumu. Imamo svoju digitalnu prezentaciju, ali to nije najbolji oblik za ono što mi radimo.

K!K: S tim u vezi, digitalna revolucija i pojava interneta neosporno je uticala na čitalačku publiku i preusmjerila ih najviše u digitalni prostor. Možemo da kažemo da su književnost kao umjetnost i riječ u pisanom obliku na neki način trenutno marginalizovane. Zbog čega ste se odlučili za štampani časopis?

Boris: Ljudi vjerovatno misle da smo glupi što smo pokrenuli časopis u štampanom izdanju. Okej, možda takvo razmišljanje ima smisla zbog troškova štampe. Vjerovatno misle da smo nostalgični i da ne gledamo dovoljno daleko, ali mi, u stvari, gledamo dovoljno daleko i zbog toga smatramo da je časopis najbolja opcija za ono što želimo.

Što se interneta tiče, dovoljan je jedan klik da se ugasi jedan portal i svi tekstovi na njemu. Knjige i časopise nije tako lako uništiti. Ono što želimo da postignemo jeste da priče iz časopisa „Talas“ opstanu duže i da ne budu podložne uništavanju ili zanemarivanju kao, nažalost, mnogi sadržaji na internetu. Vjerovatno to ljudi ne vide, ali u pitanju je dugoročno ulaganje u distribuciju tih priča jer sve što fizički pošalješ u svijet, tamo i ostaje, na neki način. Nama je, zapravo, lakše. Niko ne želi da izdaje časopis i da se jebe oko toga, samim tim konkurencija je manja. Samo smo izabrali naše polje borbe, koje je malo drugačije, ali pravila su, u suštini, ista. Kao što si i sama rekla u našem malopređašnjem razgovoru, objavljivanje na internetu svelo se na to da moramo da bustujemo postove i bukvalno plaćamo ljudima da nas čitaju umjesto da bude obrnuto. Dakle, i u sadržaje na internetu je potrebno ulagati.

Na kraju krajeva, mi smo neke naše sadržaje i objavili na internetu kako bismo došli do većeg broja čitalaca. Ne bi bilo fer da je drugačije. Ljudi treba da imaju uvid o čemu, zapravo, pišemo u „Talasu“.

K!K: Pokrenuli ste crowdfunding kampanju da biste prikupili sredstva koja su vam potrebna za finansiranje nekoliko sljedećih brojeva. O čemu se, zapravo, radi?

Crowfunding kampanja časopisa „Talas“.

Boris: Ta kampanja je pokušaj da jednim udarcem riješimo tri problema. U pitanju su tri ključna problema koje ima svaki mali, nezavisni časopis i skupljanje sredstava je samo jedan od tih problema. Crowdfunding kampanje su možda najmanje vezane za problem nedostatka novca jer se on može riješiti i na druge načine. Ako imaš kvalitetnu infrastrukturu i distribuciju, ako imaš oglašivače koji su zainteresovani za male časopise, možeš da se snađeš. Ali, ako nemaš dobru infrastrukturu i ako je u pitanju medijska slika koja časopise posmatra kao kataloge; takođe, ako nema distribucije, problem nedostatka novca i sredstava za štampu je mnogo teži.

Tri ključna problema koja pokušavamo da riješimo crowdfunding kampanjom su: prvo – prodaja, odnosno distrubucija. U Bosni i Hercegovini nema dovoljno knjižara koje se bave distribucijom. Knjižara „Kultura“ ima 6 knjižara na području BiH i tu priča o normalnoj distribuciji staje.

Kad potpisuješ ugovor sa „Svjetlost komerc“ knjižarama u Federaciji, ti moraš da preuzmeš distribuciju na sebe, dakle, ti moraš da im dostaviš časopise u sve te knjižare. To je veliki problem. Mi smo prvih nekoliko brojeva puštali na kioske i imali smo dosta poteškoća jer „Talas“ i nije najbolja roba za kioske. Pošto se kiosci izdržavaju uglavnom od dnevne i sedmične štampe koja ide u velikim tiražima, i mi smo njima bili problem, tako da ih razumijem. Ono, izlaziš svaka tri mjeseca, imaš tiraž 500 primjeraka, koštaš 10 konvertibilnih maraka i povrh svega lako se izgubiš na kiosku ispod većih izdanja. To njima nije zanimljivo, a i nama je previše muke stvaralo. Zbog toga smo odlučili da prestanemo sa tim. Problem oko distribucije nismo mogli da riješimo, pa smo odlučili da ga nekako preskočimo. Zato i radimo ovu kampanju jer nam je to način da dođemo direktno do pretplatnika.

Drugi problem je vidljivost časopisa. Ima mnogo ljudi koji bi čitali i podržali tako nešto, ali ne znaju da postoji. Postoje sigurno ljudi koji bi obožavali takav časopis, ali ne znaju da postoji. I mi radimo Fejsbuk, Instagram, ulažemo napore, ali i dalje je to ograničenog dometa, ako se ne ulaže ozbiljna lova u bustovanje postova.

Tek je na trećem mjestu tu novac kao problem, odnosno skupljanje sredstava. Shvatili smo da preko jedne kampanje možemo rješavanje ta tri problema da objedinimo. Da skupimo određen dio novca za štampu, da što veći broj ljudi sazna za časopis i da dođemo direktno do pretplatnika. Cilj kampanje nije samo da ljudi doniraju novac, to je super, ali želimo da dođemo direktno do ljudi koji bi nas čitali, bez gađanja preko kioska. Hoćemo da preskočimo distribuciju koje u Bosni i Hercegovini jednostavno nema.

K!K: Pošto je većina !Kokoškinih čitalaca iz Srbije, na koji način bi oni mogli da dođu do časopisa „Talas“? Da li postoji takav način?

Boris: Postoji način, može da se naruči preko naše internet knjižare ili preko ove kampanje, samo će poštarina da bude malo veća. Poštarina je, inače, veliki problem jer nas slanje u Srbiju ili Hrvatsku košta kao slanje u Južnu Afriku ili Australiju. Časopis „Talas“ košta 10 konvertibilnih maraka, što je nekih 600 dinara. Obična tiskovina za jedan primjerak je 8,5 konvertibilnih maraka, oko 500 dinara, što je povećanje maltene 100%. Dakle, časopis + poštarina izađe skoro 10 evra. Šta možemo da uradimo? Neko može da naruči časopis preko naše online knjižare, ako mu nije cimanje da plaća dodatno poštarinu. Može da traži časopis u pdf-u ili da nam se javi preko Fejsbuk stranice ili preko mejla, pa da pošaljemo po nekome. Nažalost, sve su gerilske solucije. I to radimo jer hoćemo da omogućimo što većem broju ljudi da dođu u kontakt sa časopisom. Trenutno se trudimo da riješimo pitanje izvoza za Srbiju. U teoriji imamo jedinstveno jezičko tržište na kojem su ljudi koji dijele naše afintete, ali u realnosti postoji toliko problema na svakom koraku da je to jebeno frustrirajuće.

K!K: Šta će to časopis „Talas“ da pruži svojim čitaocima za pet ili deset godina?

Boris: Najpošteniji odgovor bi bio – ne znam. Nadam se da će za pet ili deset godina postojati i da će neko drugi biti, ako ništa drugo, urednik. Da makar dio tereta skinem sa sebe jer zeznuto je kada istovremeno uređuješ časopis i izdaješ. Puno je to posla za jednog čovjeka. Nadam se da ćemo proširiti tim ljudi koji radi na časopisu i da će „Talas“ opstati. Ma opstaće, mora! Želim da imamo četrdeset i više brojeva. Ako nam kampanja prođe kako bi trebalo i ako sve bude kako smo planirali, „Talas“ bi mogao biti još bolji časopis. Časopis u koji se ulaže mnogo manje napora i još više ljubavi.

* * *

U trenutku objavljivanja ovog teksta časopis „Talas“ je postigao svoj primarni cilj crowdfunding kampanje – prikupljena su sredstva za finansiranje godišnjih troškova štampe! Ukoliko želite da i dalje doprinesete ovakvom projektu, imate mogućnost da donirate novac za njihov produženi cilj na ovom linku. Časopis izdaje izdavačka kuća Imprimatur, sa kojom će !Kokoška i u budućnosti sarađivati. Talasajmo dalje!

* Sve fotografije u tekstu su korištene u saglasnosti sa izdavačkom kućom Imprimatur.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *