Pavle Vučković: „Bitno je da je film iskren.”

!Kokoška je ugrabila predah na Filmskom Frontu da porazgovara sa Pavlom Vučkovićem o festivalu, „Panami”, kratkim filmovima i još koječemu.

Pavle Vučković, u svojstvu žirija, gostovao je na Filmskom Frontu, festivalu kratkog filma, u Novom Sadu. Njegovi kratki filmovi, Beži, zeko, beži i Minus, uzeli su prvu i treću nagradu u Kanu, gde je i njegov debitantski dugometražni film Panama imao svoju premijeru.

Žiri žiruje Preuzeto sa filmfront.rs

Žiri žiruje
Preuzeto sa filmfront.rs

K!K: Filmski Front je festival malih i nezavisnih filmskih produkcija. Da li je kratki film kao forma uslovljen time? Šta je to što ga čini posebnim?

Pavle: Postoje i stariji reditelji koji rade kratke filmove. Iako su kratki filmovi više povezani sa fakultetom, a dugometražni sa kao nekom karijerom, sa nekim profesionalnim pristupom, jedina razlika koju ja vidim jeste da su tu prisutna dva različita narativna pristupa – šta pokriva kratki film, šta pokriva dugometražni. Što se tiče kreativnosti, mislim da, kao i svaka umetnička forma, svaki ima svoje prednosti. Ono što je kod kratkog filma, meni makar, bilo zanimljivo jeste to što u kratkoj formi postoji, negde, više slobode. Zato što, naravno, ti filmovi manje koštaju i onda postoji veća sloboda i manje opterećenje za reditelja koji radi film. Kad radiš dugometražni film moraš da vodiš računa i o publici i o tome hoće li deo tog novca da se vrati; makar ja vodim računa o tome. A meni je dosta zanimljivo da gledam kratke filmove, koje uglavnom rade mladi ljudi, i zbog toga što su oni uglavnom neopterećeni prethodnim uspehom ili su neka svežina koja dolazi iz jednog potpuno drugog miljea. Ne kažem, naravno, da dugometražni filmovi ne mogu da donesu osveženje, na primer, za mene, to je bio ovogodišnji Džarmuš, i u odnosu na njegov rad i u odnosu na film i filmski jezik uopšte.

K!K: Da li je kratki film isplativ? Ko je njegova publika?

Pavle: Mislim da je njegova publika dosta široka. Prvo što kratki filmovi idu na dosta festivala, drugo što, posle svoje festivalske karijere završe na Vimeu ili Youtube-u… mislim da bih ja na Youtube-u pre pogledao kratki film nego dugometražni i mislim da bi devedeset posto ljudi to isto uradilo. A igrani film bi gledali, na primer, na DivX-u ili u bioskopu, za to se odvaja neko vreme, dok kratki film možeš da gledaš i ovako, između učenja ili pisanja… Isplativost je svakako manja. Kratki film treba da dobije, recimo, Zlatnu palmu ili Oskara da bi se kupio i puštao u bioskopima, da ima neku materijalnu zaradu od toga. Ali, kažem, zbog interneta i Youtube-a može da postigne veliku gledanost.

K!K: Konkretno na FIlmskom Frontu, koji su tvoji kriterijumi za ocenjivanje filmova?

Pavle: Pa, nemam nikakvih deset zapovesti (smeh). Bitno mi je da me film na emotivnom planu dotakne i da je film iskren. A to je u stvari povezano, jer ako je film iskren on će me sigurno dotaći. Naravno postoje u mojoj glavi, kako kad radim svoj, tako i kad gledam tuđ film, neki nivoi sfera kvaliteta. Osnova je naravno to – da je iskren i da me dotakne, ali ako postoji pet ili sedam takvih filmova onda pravim i neku vrstu selekcije u odnosu na to kako je izveden film. Mada je i to sve povezano, na primer, ako gluma nije dobro izvedena teško da će film, bez obzira da l’ je iskren, moći emotivno da te dotakne.

K!K: Žiri odlučuje o pobednicima selekcije Srbija/region. Da li ti se čini da postoji određena tema koja dovodi ove filmove u vezu, koja dominira?

Pavle: S obzirom da je danas treći dan, nisam još pogledao sve filmove. Iskreno, sviđa mi se to što nisam video neku temu oko koje se vrte svi filmovi. To znači da ljudi nisu opterećeni niti da kalkulišu da će s obzirom na temu nešto da postignu. Ne mogu sad da kažem, bilo je filmova koji se bave, naravno, ratom u Bosni, posledicama rata (ta tema je bila aktivna pre), bilo je filmova koji su potpuno apstraktni, koji prate neko književno delo… Ne bih mogao da izdvojim neku idejnu celinu, sve su vrlo različite teme, što mi se sviđa.

K!K: Gde se nalazi naš film u odnosu na međunarodnu selekciju?

Pavle: Ne pratim toliko kratki film u poslednje vreme i zato mi je super što sam ovde u žiriju zato što ću imati uslove da primim neke nove stvari. Pogledao sam jedan deo filmova strane selekcije i čini mi se da su vrlo slični, i po zrelosti i po svemu, nema neke velike razlike. To nije samo stvar kvaliteta ljudi koji rade kod nas već i toga što se celokupan nivo filmske produkcije, usled demokratizacije tehnologije, a i Vimea i Youtube-a, negde izjednačio, makar što se tiče Evrope. A imao sam priliku i da gledam neke filmove iz Etiopije prošle godine, dugometražni film, koji je na tehničkom planu vrlo sličan nekom francuskom filmu, mada možda na dramaturškom nije. Tako da, jedina razlika, po mom mišljenju, su neke teme kojima se bave. Pre nekih deset godina, kad sam i ja imao svoje kratke filmove, kad sam još uspevao da pratim, ni tad nije bilo neke razlike ali mogao sam, recimo, da vidim čime se bave naši umetnici, čime se bave strani i tako dalje. S obzirom na to da smo mi imali tada te posledice rata, bombardovanja, tada smo imali nekako drugačiju vizuru, a sada su nam se nekako približile vizure evropskom filmu. Ne kažem da je to bilo dobro ili loše, samo kažem da su nam sada, ne čak toliko ni što se tiče tematike već, više, na nekom nivou zrelosti slični filmovi.

K!K: Tvoj kratki film Beži, zeko, beži osvojio je prvu nagradu u studentskoj selekciji u Kanu, Minus je osvojio treću. Panama je tamo imala svoju premijeru… Hoćeš li da nam preneseš utiske iz Kana? 

Pavle: Da, sa Panamom sam bio peti put u Kanu i dosta mi se menja vizura tokom vremena. To jest, doživeo sam veliku promenu prvi put kad sam bio i drugi put. Mislim da je to definitivno najveći festival i najznačajniji trenutno, i što se tiče te profesionalne strane, i što se tiče nekog ukusa koji on diktira. Prvi put, vodio me moj otac Miroljub Vučković, filmski kritičar koji je dosta putovao i putuje i dalje po festivalima. Posle srednje škole, kada sam odlučio da ću da upišem režiju sam išao sa njim u Kan, to je bilo 2000. godine. To prvo iskustvo je za mene bilo dosta frustrirajuće; to je i specifično za Kan i potresa ljude prvi put kad dođu, jer tamo budete suočeni sa tim gde se vi nalazite u odnosu na ceo svet. Tamo sam bio kao poslednja rupa na svirali (smeh). Tamo, pored ovih filmskih zvezda, dođe samo oko 20 000 novinara. Nisam mogao nigde da uđem, nisam mogao da prisustvujem projekcijama, kad sam i gledao film morao sam da idem na neko potpuno šesto mesto, zadnji red, u osam ujutru… Puna sala u osam ujutru. Dve godine kasnije, kada sam snimio Beži, zeko, beži, tad je bio u postprodukciji za dizajn zvuka, pitali su me moji hoću da idem ponovo i ja sam rekao da mi ne pada napamet, ići ću samo ako imam film. Ćale mi je rekao da pošaljem i ja sam bio u fazonu: „Pa dobro, što da ne”, čak sam i sa zakašnjenjem poslao, jer smo ga završili krajem marta, a 15. mart je bio rok. Posle sam saznao da je to bio jedini film iz te selekcije festivala za koji je tadašnji direktor, Žil Žakob, potpisao kao da mu se jako dopao u tom pozivnom pismu. Imao sam 21 godinu, navikao sam da budem student, a ti ljudi koji odlučuju o tome hoće li, ne znam, Almodovarov film da uđe u selekciju ili ne su se prema nama odnosili sa takvom pažnjom i hteli su da čuju naše mišljenje. Nije im bitno ni ime koje dovedu nego kvalitet tog filma. I samim tim što je film kvalitetan oni imaju specifičan odnos prema čoveku koji je to napravio. To mi je bio najjači utisak i još uvek je.

K!K: Beži, zeko, beži bio je izložen i u MOMA-i. Šta misliš o izlaganju filmova? Da li je i to neka buduća platforma kratkog filma?

Pavle: Ne mogu da kažem, nisam bio tada u MOMA-i nego kasnije. Oni imaju filmski arhiv i film trenutno nije izložen kao video rad. Možda je bio nekad izložen, pošto sam ja samo pratio te događaje preko interneta, kao i za Tejt u Londonu i za Žorž Pompidu u Parizu. Tako da nisam siguran da li je rad bio u bioskopskoj sali ili kako, pošto taj film može da bude prikazan i kao video rad. Ali oni konkretno imaju filmski arhiv i puštaju ga u određenim terminima i za određene prilike. Što se tiče platforme, mislim da sve što je u vezi sa internetom može da bude neka vrsta platforme, a i MOMA će sigurno pre ili kasnije imati sekciju neku na internetu pošto su se ljudi dosta preorijentisali sad na to.

K!K: Da li Panama znači da si se rastao od kratkog filma?

Pavle: Ne, nisam se rastao, čak sam pre nekoliko nedelja došao na ideju da napišem jedan scenario za kratki, međutim, trenutno sam više orijentisan na dugometražni zato što mislim da znanje dugometražnog nisam još ispekao dovoljno da bih se sada bavio kratkom formom i to mi je dosta inspirativno. S obzirom na to da sam uradio šest kratkih filmova do sada, možda bih se posle šestog igranog filma vratio na kratki, ako bih kalkulisao. Ali to svakako zavisi od situacije. Mene više voze ideje, prilagođavam formu i žanr ideji.

Znate ovaj kadar Preuzeto sa filmske-radosti.com

Znate ovaj kadar
Preuzeto sa filmske-radosti.com

K!K: U kom smislu ti je izazovan dugometražni film?

Pavle: Recimo, u Panami sam pokušao da izvedem nešto što se tiče filmske naracije što bi, za mene makar, bilo sveže i mislim da je i dalje sveže ali vidim da to nije dovoljno shvaćeno, da je ostalo malo nejasno zato što je prvi film. Tako da mi je sad izazov da uradim jedan klasičan narativni film sa, naravno, nekom dubinom u smislu trećeg plana. Ovo što sad radim je neka vrsta indi vesterna, kao nezavisni vestern. Po formi, tretmanu i po likovima bi bio vestern, naravno nema Indijanaca (smeh), ali je čisto narativan za razliku od Paname kojoj naracija ode u neku apstrakciju do kraja filma. Najveći izazov trenutno, pošto se trenutno bavim pisanjem scenarija, mi je da probijem neku normu, ali da ne ode toliko ekstremno kao što je bio slučaj u Panami nego da bude manje da bi bilo komercijalno. Dakle, hoću da napuni bioskope, ne da bude sad blokbaster, nema šanse da će ovaj film biti blokbaster pogotovo u Srbiji, ali da uradim nešto što će imati više gledalaca od Paname, a da u isto vreme ne bude plitko.

K!K: Pričaj nam još o novom projektu. Tvoje teme se često odnose na međuljudske odnose, tačnije na muško-ženske odnose kao u Početku, Minusu, Panami, da li da očekujemo nešto slično?

Pavle: Da, samo što je sada na drugi način to prikazano. Gorske oči se zove novi projekat koji radim, to je neka vrsta indi vesterna koji se dešava u planinama Hercegovine ili Crne Gore, još nije definisano gde ćemo snimati. Troje mladih, urbanih ljudi se vraća sa letovanja, to jest muškarac od skoro četrdeset i dve devojke od po dvadeset pet godina, ali su u nekakvom „slobodna ljubav, ludi smo” odnosu (smeh). Imaju prilično, za njih tada, otvorena shvatanja: njih dvoje su par, međutim svi su isprepleteni u nekom emotivnom trouglu. I, staju u krčmi negde u planini da popiju kafu i zatiču situaciju da se tu nalaze samo muškarci, nema žena, osim konobarice, što je simptomatično uopšte za Balkan i za sela koja su napuštena. Devojka od tog dečka nestane i onda oni kreću da je traže zajedno sa tim lokalcima. Tako da, jesu negde muško-ženski odnosi, ali ovde je to više prikazano kroz neku vrstu metafore, za razliku od Paname koja je cela bazirana na odnosu, ovde se sve to indirektno prikazuje. Više će biti narativni film, akcioni. U smislu akcione radnje, ne toliko baziran na dijalogu, na stanju.

K!K: Koji su filmovi najviše uticali na tebe?

Pavle: Trenutno su mi dva najjača reditelja Tarantino i Lars fon Trir, oni mi ostavljaju nekako najkompletniju sliku. Ali ne mogu da kažem koji su uticali na mene, mislim da su uticali svi filmovi koje sam gledao, na jedan način ili na drugi. Dosta sam otvoren prema žanru i žanr koristim kao sredstvo, a ne kao cilj. Recimo, sad kad sam završio prvu verziju Gorskih očiju skinuo sam Tragače, Deliverance i Avanturu i svi su potpuno različiti. Tako da ne mogu da kažem šta je uticalo šta nije. Naravno, postoje reditelji… Džarmuš je uticao, Tarantino, Hičkok naravno, Saša Petrović mi je super, Kusturičini filmovi su mi odlični, Kjubrik… Ali to je sad sve ono što se meni sviđa, ali verujem da sam otvoren prema svemu i da od svakog žanra i od svakog filma direktno ili indirektno, verovatno i na nesvesnom nivou, uzmem nešto. Konkretno za ”Panamu” je zanimljivo što sam sve vreme pravio neku paralelu sa Vertigom koji sam gledao davno, jer se takođe bavi lažnim predstavljanjem na neki način, a i suštinski oba filma govore o nekoj projekciji, opsesiji idealnom ženom kojoj oni teže.

K!K: Za kraj – šta misliš o novijem srpskom filmu? U kom smeru misliš da se on razvija?

Pavle: Sviđa mi se to što se dosta mladih ljudi nekako oslobodilo jedne iste tematike, u smislu rata u Bosni i tako dalje, što je meni super jer su samim tim filmovi iskreniji na neki način. Kao što vidimo i u kratkim filmovima ovde. Naravno da je sve to na nas uticalo, ali mislim da je ta raznovrsnost koja se pojavila u filmu pozitivna. To je rezultovalo i u formalnim razlikama. Na primer, Klip, Tilva Roš i Varvari su tri potpuno različita estetska pristupa, a i različite tematike, pa i Neposlušni. Mislim da taj, što svi nazivaju, „novi talas”, gde verovatno i ja spadam, donosi raznovrsnost i tema i forme. Srećan sam što su to sve ljudi koje znam, sa kojima sam studirao i koji su svi, na neki način, otišli u različitim smerovima. Pozitivno mi je to i mislim da se menja srpski film, a videćemo, naravno, u kom će smeru otići. Svi oni, uključujući i mene čekaju drugi dugometražni film, videćemo.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *