Helen Money: rokerka koja svira violončelo

Jedna žena – jedno čelo. Šou. Ekstravagancija. Pričamo sa Helen Money o klasičnim počecima, pankerskoj fazi i novom albumu Become Zero.

Na sceni se pojavljuje od glave do pete odevena u jednostavno crno, golih, mršavih ali snažnih ruku ukrašenih jednom jedinom kožnom narukvicom, kratke kose koja joj ipak zaklanja lice dok se nadvija nad svoj instrument i svira stojeći, okružena žicama, pedalama i svom potrebnom i nepotrebnom elektronikom.

blackandwhite

Izvor: promo

Ova klasično obrazovana čelistkinja poreklom iz Los Anđelesa, čije je pravo ime Alison Česli, prvih dvadeset godina svog života skoro je isključivo slušala klasičnu muziku – dok joj Sudbina (u obliku albuma Who’s Next grupe The Who) nije preprečila put. Alison se tek posle diplomiranja na čikaškom Nortvesternu prebacila na polje rok muzike, i gradi karijeru „rok čelistkinje“ na sceni Čikaga. Tokom godina, Alison je učestvovala u stvaranju preko sto albuma, i sarađivala sa umetnicima poput Boba Molda, Poi Dog Pondering, Mono, Broken Social Scene, Disturbed, Portishead… Prekretnica u njenoj karijeri desila se 2007. godine: iako joj je ponuđena puna stipendija za studiranje komponovanja na prestižnom (Kažu da je prestižan. Nemamo mi pojma.) Mils koledžu u Ouklendu, Alison je odbija, odlučujući da komponuje po sopstvenim pravilima; te godine započinje solo karijeru i objavljuje prvi album, Helen Money. Deset godina, bezbroj turneja i tri albuma kasnije, !Kokoška se dokopala intervjua.

hm-line-black

Kultur!Kokoška: Uvodno pitanje: kako si došla do imena Helen Money?

Helen Money: Ne sećam se baš. Znam da sam želela da to što stvaram nosi ime koje nije moje lično. To bi moje delo učinilo većim od mene same. Pseudonim koji sam izabrala je malo misteriozniji od mog imena, i uvek mogu dodati neke druge muzičare u taj miks, ali da ostanem pod imenom Helen Money.

K!K: Šta te je navelo da se odlučiš za taj preokret od klasične ka rok muzici?

HM: Bio je to jedan organski proces. Studirala sam klasičnu muziku kada sam bila mlada, ali u dvadesetim sam skrenula sa tog puta i otišla ka svetu roka. Počela sam od grupe The Who i nastavila odatle. Imala sam sreće što je ovo bilo tokom osamdesetih, kada je pank bio velik, pa sam videla bendove kao što su The Minutemen, Meat Puppets, Hüsker Dü, gomilu SST bendova. Bilo je to dobro vreme za svirke. Sva ta muzika je bila u mojoj glavi kada sam se preselila u Čikago na postdiplomske studije. Tamo sam radila u jednom kafiću, gde sam srela Džejsona Nardusija, i on me je pitao da odradim jednu svirku sa njim. Muzika je bila agresivna i sirova, baš po mom ukusu. Gomilu inspiracije pronašli smo u albumu Boba Molda, Workbook. Na kraju smo i otvarali za njega – pitao nas je da idemo na turneju sa njim i producirao je naš prvi album. Tada sam odlučila da budem rok muzičarka, i ostavim klasiku po strani.

K!K: Da li ti je nekad u toku karijere klasično muzičko obrazovanje bilo od pomoći?

HM: Dobra tehnika, koja se stiče prilikom obrazovanja, svakako je pomogla mom zvuku, a to je jedan od najvažnijih aspekata sviranja za mene. Takođe, drago mi je što sam stekla disciplinu, koja se mora imati kada ste klasično obrazovani muzičar. I obožavam tu [muzičku] literaturu. Ona je formirala moj ukus za prelepu, mračnu, epsku muziku.

K!K: Tvoja publika je jedna unikatna mešavina fanova i klasične i rok/metal/pank muzike. Koja muzička dela (ili kompozitore) bi preporučila fanu koji nije upoznat sa tim repertoarom klasične muzike, a koje bendove (ili muzičare) fanu koji nije upoznat sa pankom, rokom i metalom?

HM: Što se tiče klasične muzike, rekla bih sledeće: Šostakovičevi gudački kvarteti, ako želite da čujete nešto mračno i grubo. Volim i Baha, naravno, svite za violončelo pre svega, ali i generalno kompletno njegovo stvaralaštvo. Maler. Za njega treba vremena, ali toliko vredi. Što se tiče pank-roka, volim The Minutemen – oni su, bez ikakve sumnje, moji favoriti. I Workbook Boba Molda, njegove stvari sa bendom Sugar su me stvarno inspirisale. Postoji toliko mnogo rok muzike. Ne znam – tako sam joj kasno pristupila, i sama moram mnogo toga da naučim.

hm-line-gold

Become Zero

becomezero

Kao kompozitor, Helen Money se vodi stilom minimalizma, mešajući sa ga različitim zvučnim efektima – najviše distorzijama – tipičnim za rok i metal. Rezultat je izrazito efektan: energičan, zavodljiv, emocionalan. Iako od Dmitrija Šostakoviča, jednog od svojih centralnih uzora, ne može biti više drugačija kada se govori o uslovima u kojima su živeli i stvarali, kroz celokupno Alisonino stvaralaštvo pronalaze se iste melanholične niti, doduše, obogaćene i jednom zdravom količinom agresije. Become Zero, koji je izašao ovog septembra, je njen već četvrti solo album, i na njemu pokazuje značajan napredak i zrelost u odnosu na prethodna dela. Pisan nakon gubitka oba roditelja, iako Helen tvrdi da to nije predmet samog albuma, ceo Become Zero je prožet osećajem žalosti, i kao takav je možda i njen najuspeliji album dosad, u kojem bes i buka procesora i efekata ustupaju mesto akustici i elegiji. U intervjuu za Gardijan, Helen je opisala filozofiju iza samog naslova:

Nisam napisala album o smrti svojih roditelja, ali to je ipak bio vazduh koji sam udisala. Dok sam pisala, razmišljala sam o tome kako je moj otac umirao sporo, skoro godinu dana, nakon što nas je moja majka napustila. Sa njom se sve desilo iznenada. Umrla je u snu. Nismo stigli da se oprostimo. Kada neko tako ode, kao da je samo nestao. Ne znamo gde je. Postao je nula. Ništa. (…) Gandi je takođe govorio o tome. Za njega je „postati nula“ značilo biti skroman. Nemati ego. I to mi se dopada.

hm-line-black

K!K: Kako bi opisala svoje umetničko putovanje od prvog objavljenog albuma do danas?

HM: Mislim da sam počela da „kopam“ po mračnijoj strani stvari. I postajem sve ležernija u vezi sa uključivanjem drugih instrumenata i pisanjem deonica za njih. Naročito za bubnjeve i klavir. Takođe, počela sam da nastupam sa Vilom Tomasom, koproducentom mog najnovijeg albuma. On svira bubnjeve, klavir, i radi za semplerom, tako da je to jedna nova i uzbudljiva stvar za mene.

K!K: Naše omiljene numere sa tvog novog albuma su „Blood and Bone“ i „Machine“. Oba predstavljaju odstupanje u zvuku od tvojih prethodnih izdanja. Šta te je pokrenulo da se pokreneš izvan svog uobičajenog zvuka, i ubaciš instrumente koji nisu violončelo u svoje stvaralaštvo?

HM: Počela sam sa tim na svom prethodnom albumu, Arriving Angels. Iako volim zvuk čela, ponekad čeznem za drugačijim zvučnim teksturama. Zato koristim toliko efekata. Ali efekti se mogu koristiti samo donekle. Bubnjevi i klavir otvaraju potpuno nove mogućnosti za mene. Oba instrumenta su mračna i perkusivna, i odlično se slažu sa zvukom čela.

blue

Izvor: promo

K!K: Koje grupe/dela preslušavaš u poslednje vreme?

HM: Čini mi se kao da nikad ne slušam dovoljno muzike. Uvek mi je drago kada mi prijatelji ili ljudi na svirkama pričaju o nekim novim umetnicima. Veoma mi se dopada Lux Brajana Inoa. I Tim Heker je sjajan. Volim muziku svih bendova sa kojima sam išla na turneje – Russian Circles, Shellac, MONO, svi imaju odlične nove albume.

K!K: Tokom dosadašnje karijere imala si priliku da sarađuješ sa mnogo različitih umetnika. Ko te je najviše izazvao, i pomogao ti da se unaprediš kao umetnica i muzičarka?

HM: To je odlično pitanje. Naučila sam ponešto od svakog od njih: svih bendova sa kojima idem na turneje i svih sa kojima sam ikad snimala albume. Najveća lekcija koju sam naučila jeste da treba biti pozitivan. Biti dobar i raditi po svome, šta god to bilo. Svim srcem.

K!K: Ovo je tvoja prva turneja sa bendom Russian Circles. Koje ti je omiljeno iskustvo na turneji dosad?

HM: Bilo ih je mnogo. Turneje su jako čudna iskustva i jedini ljudi sa kojima možeš da ih podeliš jesu oni koji putuju s tobom. Imala sam sreće da sam putovala sa nekim od najpristojnijih, najfinijih bendova, i Russian Circles su među njima. I apsolutno kidaju, svake večeri kad izađu na scenu. Sjajno je.

hm-line-gold

Da zaključimo: zašto je uopšte Helen Money bitna? Zašto pišemo o njoj?

Zato što, za razliku od drugih klasično obrazovanih kolega koji su, poput nje, odlučili da premoste jaz između žanrova (prvi primeri koji padaju na pamet su 2Cellos i Vanesa Mej, kao i Najdžel Kenedi (ali njemu opraštamo jer je čovek jedan OP – original punk – i boli ga uvo šta radi, a i jako smo uživali na njegovom bleja-koncertu u Kolarcu pre par godina, pa ono)), i time se značajno proslavili međ’ medijima i publikom, Helen zapravo nešto radi kako treba. Helen Money je važna jer ona za svoje čelo aktivno stvara rok repertoar. E, tu je razlika. I to je ono što je bitno. Ona ne adaptira lenjo tuđe stvaralaštvo, već proizvodi sopstveni muzički vokabular, namenjen specifično izražajnim mogućnostima njenog instrumenta, pa te izražajne mogućnosti i – proširuje. Oni koje zanima kako izgleda i zvuči jedan njen nastup, moći će da je pronađu usred neke odlične solaže u Elektropioniru 15. novembra, gde će nastupati kao predgrupa za Russian Circles. To joj je treći put da gostuje u Beogradu. Sigurno ne i poslednji.

standing

Izvor: promo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *