Anri Mišo: košmarne slike i pesme

Dobrodošli u svet snova i košmara čovečanstva. Vaš vodič je Anri Mišo!

Mišo, preuzeto sa fondationbodmer

Mišo, preuzeto sa fondationbodmer

Anri Mišo (1899-1984) bio je umetnik koji se u svom bogatom stvaralačkom opusu bavio poezijom, umetničkom kritikom, pisanjem putopisa i slikanjem. Iako je počeo kao pisac, on je pristupio slikarstvu verujući da će kroz njega moći bolje da izrazi ono što nije mogao samo rečima. Mnoge njegove knjige sačinjene su istovremeno od slika i teksta, koji se međusobno dopunjuju – kaligrafski simboli izražavaju umetnikove emocije pojačavajući efekat reči isto koliko reči doprinose snazi slikovnog doživljaja. I u svojim književnim i u likovnim delima Mišo se bavio „unutrašnjim svetom” čovekovih snova i košmara. U jednom periodu svog stvaralaštva, on je čak koristio droge, posebno meskalin, kako bi dostigao stanje više osetljivosti koje bi uticalo na njegovu umetnost.

Mišoov stil pisanja teško je definisati: bio je vrlo maštovit i blizak idejama kruga nadrealista, ali za razliku od njihovih raskošnih fantazija, on je ponudio košmare čovečanstva. Mišo je pripadao grupi umetnika koji su se latili rušenja konvencija književnosti – metafore i ukrasi su retki, uobičajene su poeme u prozi, kratke priče se često rimuju, a posebno je interesantna „unutrašnja” ritmičnost njegovih dela. Zapravo, ne deluje kao da se uopšte obazirao na estetiku književnog oblika već su njegova dela zapisi vrlo ličnih misli i doživljaja. Mišoov svet je pun agresivnosti i gorčine, bavi se strahovima, nervozom i otuđenjem, kao i slabostima koje većina ljudi postiskuje. On na površinu isteruje demone koji žive u svima nama – a koji su potisnuti zbog konflikta između onoga što obitava u čoveku i onoga što on prikazuje društvu. Kako Jovan Hristić kaže – Mišo nam otkriva naličje našeg bića, ono što bismo najradije sakrili od drugih ali i od sebe samih. Mišoov pogled na čovečanstvo je mračan – kao i mnogi umetnici tog doba, on je ukazivao na nemogućnost individue da nađe smisao života. Ipak, naspram ove atmosfere nemoći, on postavlja nadrealne slike nastale iz neverovatne moći imaginacije, često prožete vrlo apsurdnim humorom.

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Kao što smo pomenuli, Mišo je u slikarstvo ušao kao pesnik kako bi proširio domet svog izražavanja i uhvatio vibracije duha koje nisu pristupačne jeziku. Njegove slike su poezija transponovana u vizualno, stvarane u težnji da se otkriju nove jezičke mogućnosti kojima se može prikazati punoća egzistencije. Mišoovi crteži uglavnom predstavljaju nizove poteza koji, dok kaligrafski popunjavaju list, podsećaju na neko izmišljeno pismo. Na primer, u knjizi Mouvements stranice su ispunjene apstraktnim znacima između kojih su pesnički tekstovi. Uglavnom, on je crtao tušem na papiru.

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

U slikarstvu, Mišo je bio deo pokreta lirske apstrakcije koji je nastao nakon Drugog svetskog rata, a koji se zasnivao na stvaranju putem isključenja svesti, gde umetnost izbija nesvesno i spontano se zapisuje – dakle, imao je dodirne tačke sa automatizmom nadrealizma. Zapravo, ovaj pokret predstavlja vrlo širok pojam i najbolje je zvati ga umetničkim senzibilitetom zasnovanim na spontanom iskazivanju unutrašnjih sadržaja, jer su umetnici lirske apstrakcije pre bili usamljeni pojedinci nego čvrsta grupacija i postojale su različite struje objedinjene pod ovim nazivom. Ipak, filozofski cilj većine ovih praksi bio je ispitivanje egzistencije pojedinca, i predstavlja krajnji izraz subjektivizma i iracionalizma, poricanje svake zakonitosti u društvu i prirodi. Ovo osećanje nastalo je u periodu duboke krize nakon rata, kao izraz nemoći i očaja preživelih. Zarobljeni u svetu kakav ne žele ali ne mogu ga menjati, umetnici su mučne doživljaje i osećanja „skidali sa duše” bukvalnim beleženjem.

Anri Mišo, Bez naziva, 1970, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, 1970, preuzeto sa wikiart

Mišo se, u okviru lirske apstrakcije, koristio tehnikom tašizma – gde se spletom mrlja dobija uzburkana površina koja izražava duhovna stanja umetnika, kao i slikarstvom gesta i kaligrafije koje predstavlja apstrakciju zasnovanu na improvizaciji i kaligrafskim oblicima. Glavno sredstvo komponovanja bio je automatizam – ali kod Mišoa on je doveo do smirenog slikarstva koje traga za unutrašnjim ritmičkim pokretom, naspram, na primer, Polovokog ritualnog i nekontrolisanog prskanja bojom ili divlje ekspresije drugih umetnika. Mišoove slike predstavljaju oblike ostavljene posmatraču da ih dešifruje. Poput dobre poezije, slike samo nagoveštavaju obrise celine misli koje publika treba da dovrši.

Sada, pozivamo vas da zamislite da ste na književnoj večeri/izložbi i da pročitate nekoliko dela Anri Mišoa, kako biste bliže osetili ono o čemu smo govorili.

More

Što znam, što imam, to je neodređeno more.
U dvadeset prvoj godini umakao sam od života u gradovima, pridružio se, postao mornar. Na brodu je trebalo raditi. Začudio sam se. Mislio sam da se na brodu gleda more, samo gleda more.
Posade su raspuštali. Za pomorce je počela besposlica.
Okrenuo sam se, otišao bez reči, imao sam more u sebi, more oko sebe, zauvek.
Koje more? E, pa to baš ne bih znao da kažem.

Anri mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Anri mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Nema mi počinka

Nema mi počinka, moj život je nesanica, ne radim, ne spavam, besančim, čas mi se duša uspravlja na opruženom telu, čas mi je duša opružena na uspravljenom telu, ali za mene nema sna, moja kičma ima svoju svetiljku koju je nemoguće ugasiti. Nije li to opreznost što me drži budnim, jer kako tražim, kako tražim i tražim, uvek se može dogoditi da nađem ono što tražim, pošto ne znam šta to tražim.

Moj život

Odlaziš bez mene, živote moj.
Kotrljaš se,
A ja još nisam ni koraknuo.
Prenosiš bitku negde na drugu stranu.
Napuštaš me.
Nikada nisam išao za tobom.

Ne vidim sasvim jasno ono što mi ti nudiš.
A nikada mi ne donosiš ono malo što želim.

I zbog toga što mi nedostaje, ja i želim toliko mnogo.
Toliko mnogo stvari, skoro bezbroj…
Zbog ono malo što mi nedostaje, a što ti nikada ne donosiš.

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Između neba i zemlje

Kad nisam bolestan, u razmaku od jednog do drugog trpljenja, živim kao da nisam živ. Ne samo što nisam ličnost puna kostiju, mišića, mesa, organa, uspomena, namera, već mi dođe da poverujem – toliko je moja volja za životom slaba i neodređena – da sam mikroskopsko, jednoćelijsko stvorenje, obešeno o konac što lebdi, nošeno vetrovima, između neba i zemlje, pa čak ni to čestito.

Predeli

Predeli spokojni ili očajni.
Predeli ne toliko Zemlje, koliko života.
Predeli Vremena koje teče polako, skoro nepomično, a ponekad kao unazad.
Predeli prnja, iskidanih živaca,
Predeli kojima se pokrivaju rane, nož, smeh, bol, razdoblje, konopac oko vrata, mobilizacija.
Predeli kojima se zagušuju krici.
Predeli, kao čaršav što se navlači preko glave.

Anri Mišo, Kompozicija, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Kompozicija, preuzeto sa wikiart

Zagonetke (odlomak)

Oni, tamo, znali su šta znači čekati. Poznavao sam, a i drugi su znali, jednog koji je čekao. Zavukao se u rupu i čekao.
Ako ti ustreba neka rupa, bilo bi bolje, veruj mi, da potražiš negde na drugom mestu; ili sedi ispred one njegove i puši duge lule strpljenja.
Jer on nije mrdao iz svoje rupe.
Bacali su mu kamenice, a on ih je jeo.
Gledao je začuđeno, i jeo. Tako je provodio dane i noći: to je bilo više nego život pun predrasuda, više nego kedar, više nego psalmi koje pevaju oboreni kedrovi; on je čekao, stalno se smanjujući, sve dok se nije pretvorio u sopstveni prst na nozi.

***

Bio sam reč koja je pokušala da bude brza kao misao.
Drugarice te misli došle su.
Nijedna nije htela da se kladi na mene, bilo ih je šest stotina hiljada koje su me gledale i smejale se.

***

Od sredine hleba načinio sam malu životinju, neku vrstu miša. Jedva sam joj završio treću šapu, kad ona stade da trči… Pobegla je pod okriljem noći.

Anri Mišo, Bez naziva, 1961, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, 1961, preuzeto sa wikiart

Čime se bavim

Retko kad mogu da vidim nekoga a da ga ne bijem. Drugi više vole unutarnji monolog. Ja, ne. Ja volim da bijem.
Dođe tako neki čovek u restoran, sedne preko puta mene, ne progovara ni reči, ostane neko vreme pošto je odlučio da nešto pojede.
Evo jednoga.
Ja ti ga ščepam, cap.
Pa ti ga ponovo ščepam, cap.
Obesim o čiviluk.
Skinem.
Opet obesim.
Pa opet skinem.
Stavim na sto, zgnječim, ugušim.
Oneredim ga, poplavim.
Oživi.
Isplahnem ga, rastegnem (počinjem da se jedim, treba jednom i završiti), sabijem ga, stisnem, uhvatim i stavim u čašu, napadno istresem čašu na pod i kažem momku: „Donesite mi jednu čistu čašu.”
Međutim smuči mi se, brzo plaćam i odlazim.

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Anri Mišo, Bez naziva, preuzeto sa wikiart

Citati preuzeti iz: Anri Mišo, Moji posedi / izbor i prevod Jovan Hristić, Nolit, Beograd, 1976.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *