Alis Manro za početnike

!Kokoška je zašla u drugi mesec svoje Godine žena i na red je došla kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2013. godine, Alis Manro. Kako ona nije naročito popularna, dajemo vam prikaz dve njene zbirke kratkih priča s kojima valja početi upoznavanje s njenim delom.

Izvor: THE CANADIAN PRESS/Chad Hipolito

Uprkos tome što je 2013. dobila Nobelovu nagradu za književnost, Alis Manro nema očekivanu popularnost među čitalačkom publikom, pa se čak govori i da bi njeni čitaoci bili gikovi, kada bi tako nešto postojalo u svetu „ozbiljne” književnosti. Kako smo već pričali u najavi za Godinu žena, uzrok toj nepopularnosti može biti i to što ljudi smatraju da kratka priča nije zahtevna forma ili prosto nisu naviknuti na nju, pa radije hvataju najbližu romančinu od 500 i kusur strana. Iako je Manroova napisala i ciklus priča o jednoj junakinji (koji mnogi smatraju njenim jedinim romanom), mi ne mislimo da je zbirka Životi devojaka i žena pravi način za upoznavanje sa delom ove Kanađanke. Njene priče su jednako duboke kao i najbolji romani koje ste čitali, tako da ćemo vam preporučiti dve zbirke uz koje valja krenuti u poduhvat iščitavanja Manroinih dela i zaljubljivanje u njen način pripovedanja.

Bekstvo (Runaway, 2004)

Bekstvo je zbirka koja sadrži osam kratkih priča, od kojih su tri sižejno povezane, jer govore o istoj junakinji. Ako se nikada do sada niste uhvatili u koštac sa britkom i realističnom prozom Alis Manro, smatramo da bi ova knjiga bila pravi izbor za početak. To je prvenstveno zato što se kroz nju provlače svi (ili bar gotovo svi) ključni motivi o kojima ova autorka govori u svojim delima, a takođe se mogu zapaziti i njeni osnovni postupci narativnog pristupa, kao što je nelinearnost vremena prilikom pripovedanja kroz iznošenje fragmentovanih priča o junakinjama. Kad rekosmo junakinjama, na početku je važno skrenuti pažnju da Alis Manro piše gotovo isključivo o ženama, jer joj je, kako ona sama kaže, kao ženi njihova perspektiva razumljivija. Tako će se u ovoj zbirci naći neki od glavnih motiva njenog stvaralaštva povezani sa problemima u životu žena, poput mlade neveste u prvoj priči, po kojoj je cela zbirka dobila naziv. U toj priči Klara, odlučuje da se vrati svom nezainteresovanom i grubom mužu za kog se udala sa 18 leta, iako je imala priliku da od njega pobegne. Ona shvata da se navikla na njihov zajednički život i ne zna ka čemu bi se orijentisala u životu bez njega. Nelinearnost pripovedanja, ili, kako bi neki rekli, bezvremenost, gde se prošlost, sadašnjost i potencijalni događaji u budućnosti junakinje povezuju i prepliću tako da i čitalac, a i junakinja, gube nit o tome koje je koje doba, najuočljivija je u tri povezane priče „Slučaj”, „Uskoro” i „Tišina (Chance, Soon, Silence) koje govore o junakinji Džulijet.

Kada je reč o ovim trima pričama, one bi bile dobar primer za prikazivanje nekoliko ključnih osobina Manroine proze. Prvo, može se osvrnuti na njeno istraživanje pokretača u životima njenih junakinja, za koji se u većini dela ispostavlja da je pitanju slućaj. Tako je i u priči ,,Slučaj, gde glavna junakinja, mlada devojka koja se još uvek pronalazi, formira svoju ličnost u svetu oko sebe i istražuje sopstvenu seksualnost, u vozu upoznaje muškarca s kojim će stupiti u razgovor i koji će na kraju, posle izvesnih, kako već navikosmo, nehronološki ispričanih događaja, postati otac njene ćerke Penelope. Uz to, ovakav pristup bi opravdao stav pojedinaca da je Manroova predstavnik takozvanog čehovljevskog realizma upravo zato što slučajnosti u njenim pripovetkama nisu tu slučajno, već imaju odlučujuć uticaj na dalji život junakinja. Primer za to nalazimo u pripoveci „Strast” (Passion) gde se mlada devojka Grejs slučajno poseče na neke školjke ispred kuće svog verenika kojeg zapravo ne voli, i op eto ti je u kolima sa njegovim polubratom, misterioznim suicidnim doktorom alkoholičarem s kojim je podjednako slučajno doživela do tada njoj nepoznat nivo intime.

Kad se već bavimo prozom Alis Manro, valjalo bi se osvrnuti na žensko pitanje u njenim delima. Ono se prikazuje kroz jedan od takođe uobičajenih motiva u njenom opusu, a to je rodna neravnopravnost. U zbirci Bekstvo, ovaj motiv najuočljiviji je u priči Moći(Powers), koja se sastoji od nekoliko delova. Ona obuhvata dug vremenski period, od 1927. kada počinje dnevnik jedne od glavnih junakinja, Nensi, pa sve do 1970-ih godina, kada je ona dogurala do duboke starosti. Nensi u prvom delu obrazlaže kako je počela da vodi dnevnik misleći da će postići nešto neobično u životu, ali, pošto se sprema da se uda za lekara, pita se da li to iz njene nove perspektive ima ikakvog smisla. S druge strane, Oli, jedan od obrazovanijih ljudi u njihovom mestu i mladić koji radi kod njenog oca, prepoznaje kako njih dvoje imaju potencijala da usmere svoj život ka „nečem neobičnom”. I upravo on, kao muški junak, zapaža da se njemu i Nensi kao ženi, u društvu ne pružaju jednake prilike i uviđa da će njene sposobnosti neopravdano propasti. Ipak, Manroova ne daje rešenje ovog socijalnog problema, već samo njegov prikaz. To je još jedno od obeležja njene proze ona jednostavno prikazuje život onakvim kakav jeste, podstičući čitaoca da se direktno poveže sa situacijama u kojima umeju da se nađu njene junakinje i junaci, ali bez preteranog palamuđenja i opterećujuće racionalizacije.

Ako ste smogli snage da pročitate ovaj kratak prikaz Bekstva i želite da čujete još, zašto ne biste svratili na !Kokoškino književno veče posvećeno Alis Manro u Poletu, 21. februara?

Ljubav dobre žene (The Love of A Good Woman, 1998)

Pročitali ste Bekstvo i želite još? Dozvolite svojim šakama da dograbe zbirku Ljubav dobre žene koja, nažalost, još nije prevedena na srpski, ali nadamo se da će se to uskoro promeniti (značajno gledamo u pravcu Agore). Ova zbirka takođe sadrži osam kratkih priča, pri čemu su svaka predstavlja zasebnu celinu, bez likova koji se pojavljuju u više navrata. Zgodna je za čitanje odmah nakon Bekstva jer će vam omogućiti da zađete dublje u Manroin stil i približiti vas njenom karakterističnom postupku premetanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kako se njoj, a i njenim junakinjama ćefne.

Prva priča, po kojoj je zbirka i dobila ime, verovatno je najkompleksnija: počinje prikazom grupe dečaka koji, igrajući se pored reke, u vodi nailaze na kola sa utopljenikom u njima; dalje nastavlja kratkim biografijama svih dečaka i onda odjednom čitamo o bolesnoj ženi, njenom mužu i negovateljici koja počinje da radi za njih. Bolest je još jedna česta tema Manroinih priča, s tim što se njeni junaci drugačije odnose prema njoj, često i u potpunim kontrastima. Tako je u The Love of A Good Woman negovateljica toliko naviknuta na svoju ulogu i sve neprijatnosti koje ona može da nosi sa sobom, da čak ne može sebe da vidi kako radi bilo šta drugo, dok je muž obolele unesrećen stanjem svoje supruge i pokušava da izbegne da je vidi u postelji. Manroova ostavlja otvorenim pitanje da li on to radi da zaštiti sebe ili da zaštiti svoju suprugu, misleći da će je biti sramota da je vidi „takvu”. Na kraju se ispostavlja da je priča o dečacima i utopljeniku povezana sa pričom o napornoj pacijentkinji i negovateljici i to na krajnje uvrnut i uznemirujuć način. Iako priča počinje dečačkim igrarijama i mrtvim telom, oni su tu samo kao pokretači radnje u kojoj glavnu ulogu ponovo igraju žene, i to prvenstveno negovateljica iz čije perspektive čitamo ostatak priče.

Bolest se kao tema provlači i kroz priču Cortes Island gde je, kao i u mnogim drugim Manroinim pričama, glavna junakinja mlada nevesta, potpuno neiskusna i nesnađena. Ona, u pokušaju da nađe posao, dobija ponudu od svoje naporne stanodavke da provodi popodneva sa njenim suprugom, koji je doživeo moždani udar, i čita mu novine. I pre prihvatanja ovog posla naša junakinja razmatra koliko joj je teško da gleda starost i bolest, a posebno se osvrće na korisnike kolica, za koje kaže da joj izgledaju rezignirano ili čak zlobno. Takođe razmatra sramotu koju bolest ili invaliditet mogu nositi sa sobom, ali ipak prihvata posao i upliće se u priču o prošlosti svoje stanodavke i njenog supruga. Manroova ovde pokazuje i kako priče i prošlost jednih mogu imati odlučujući uticaj na živote drugih ljudi. Tako i junakinja ove priče, i kada napusti ovaj posao i ostvari se radeći u biblioteci, često razmišlja o svojim bivšim komšijama, pa čak i sanja gospodina Gorija kome je čitala novine i čije joj je stanje bilo odbojno. Sanja ga jakog i pokretnog, ali neki momenti (kao njegov miris) su isti kao i kada mu je pravila društvo nakon moždanog udara. Bitno je reći da su u pitanju prljavi snovi. Eh, ta podsvest, ne možeš joj pobeći!

Priče Save the Reaper i The Children Stay bave se odnosima majki prema svojoj deci, ali na dva potpuno drugačija načina, i iz različitih perspektiva. U Save the Reaper vidimo ostarelu glumicu, Iv, kojoj ćerka dolazi iz Amerike u posetu posle pet godina i dovodi joj unuke. Iv za ovu priliku čak i iznajmljuje kuću na jezeru i miče se iz svog stana u Torontu, iako ostaje lojalna pokrajini Ontario kao i svi Manroini likovi (jebiga, žena piše o onome o čemu zna, a zna mnogo o Ontariju). Priča se najviše osvrće na osećaj otuđenosti koji ova majka ima od svoje ćerke, ali i na to koliko nas roditelji umeju sjebati, kao što pametno reče ova pesma. Da bi se zbližila sa unucima, ali i pobedila usamljenost koja je sigurno (ponovo) čeka čim je ćerka napusti i vrati se u Kaliforniju sa mužem i decom, ova glumica se sa unucima igra kao što se nekada igrala sa ćerkom i odvodi ih na mesta na koja je išla sa svojom majkom. Grčevito se drži za prošlost, jer je to jedino što joj ostaje. U The Children Stay situacija je drugačija: mlada majka čini preljubu sa režiserom pozorišnog komada u koji je upala potpuno slučajno (eto opet slučaja!) i ostavlja svog muža i decu preko telefona. Ona, za razliku od glumice iz prethodne priče, zaključava ključeve u kolima da se ne bi vratila svojoj deci i ostavlja prošlost za sobom. Obe priče se završavaju nerazrešeno, u trenutku kada bi neko drugi tek pokrenuo radnju, ali uspevaju da dopru do čitaoca i uvuku ga unutrašnji svet junaka i kompleksnost njihovih odnosa.

Ostale priče u zbirci, a posebno Jakarta, takođe se vraćaju u prošlost svojih junakinja. Za priču Jakarta ovo je posebno karakteristično jer zapravo vidimo stare prijatelje kako govore o svojoj prošlosti nakon što smo o istoj toj prošlosti čitali na početku, misleći da su to događaji koji se dešavaju u sadašnjosti. Osim toga, u svim pričama u zbirci glavni likovi jesu „dobre žene” ili žene koje su smatrane takvim pre nego što su učinile nešto što bi društvo u potpunosti osudilo. Manroova ostaje dosledna i govori isključivo o ulozi žene i ženskom iskustvu kroz celu zbirku.

.

Ako vam ove priče i njihove teme uopšte ne deluju zanimljivo, mi vas i dalje molimo da pročitate makar nešto od Alis Manro, čisto da ne ostanete uskraćeni za ovakav književni ugođaj; !Kokoška uvek misli na vas i vaše kulturno vozdizanje. Ukoliko smo vas ipak kupili i već ste krenuli u ozbiljno proučavanje njenog dela, posle ove dve zbirke samo krenite redom i džarajte po internetima jer su njene priče, osim u štampanom obliku, dostupne kojekude, a najviše u Njujorkeru.


 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *