Kratak vodič kroz svet fantastičnih bića koja su vekovima kopkala maštu ljudi i popunjavala stranice knjiga.
Od davnih vremena su se po glavama ljudi vrzmala kojekakva čudovišta. Kombinacije životinjskih i ljudskih figura, izmešani sklopovi krila, ruku, nogu i drugih delova tela su gmizali, puzali i doletali iz maštovitih umova na listove pergamenta u vidu reči i slika. Ovde ćemo se pozabaviti grotesknim stvorenjima, fantastičnim zverima i hibridima ali ćemo se ograničiti na stranice srednjovekovnih rukopisa jer, ako bismo išli šire od ovoga, bilo bi nam potrebno čudovišno mnogo prostora.
Ljudi takozvanog mračnog doba su se pitali da li čudovišta stvarno postoje? Zašto bi ih Bog stvorio? Za neke, ova bića su bila protivprirodna, za druge, manifestovala su moć Boga da stvara različite forme života. Kulturu srednjeg veka u zapadnoj Evropi najviše je oblikovalo hrišćanstvo ali su uticaja na njen razvoj imale i antičke kulture. Jedan od najcenjenijih i najuticajnijih antičkih autora bio je Plinije Stariji (23-79. nove ere), koji u Prirodnoj istoriji piše da čudna stvorenja žive na obodu Zemlje, na neistraženim planinama i najudaljenijim ostrvima koja je malo ljudi posetilo. Mapa sveta iz Psaltira Henrija VIII (bogoslužbena knjiga koja sadrži samo psalme) prikazuje Zemlju kao okruglu ploču oko koje se prostire okean, a zona čudovišta je sa desne strane predstavljena u vidu trake podeljene na narandžaste i plave odeljke.
Iz dalekih i nepoznatih zemalja…
Oko 970. godine priče o čudovištima antičkih mudraca su se uobličile anglosaksonski tekst Čuda Istoka koji je kružio Evropom često kao deo nekog većeg proznog dela. Kopije ovog teksta pokazuju da tekstualni opis nije bio dovoljan i da su vizualne predstave bile neophodan prateći sadržaj. Iluminacije, ili minijature, su slikani ukrasi na marginama ili preko celih listova knjiga. Izrađivali su ih najčešće monasi koji su knjige i prepisivali. Od maštovitosti teksta zavisila je maštovitost slike koja ga nekada predstavlja doslovno. Tako Panoti (što u prevodu sa grčkog znači „Sveuši”) u jednom prepisu Čuda Istoka imaju uši u vidu školjki, dok su one u jednom kasnijem izdužene i obavijene oko ruku. Smatralo se da ova pitoma stvorenja žive na istoimenom ostrvu i da im uši služe da se pokriju, da na njima spavaju ali i da pobegnu od opasnosti koristeći ih kao krila.
U Putopisu ser Džona Mandevila, fiktivnog ali vrlo uticajnog dela četrnaestog veka koje je i Kolumbo poneo na svoj put, nalazimo opis Pigmeja. To su ljudi sa ustima u vidu okruglih rupa i bez jezika pa su prilikom uzimanja hrane ili pića morali da koriste slamčice. Takođe, ovde se pojavljuju Blemije (lat. Blemmyae), bezglavi ljudi kojima su lica pozicionirana na torzu. Pominju ih Herodot, Plinije i mnogi drugi autori kao dobroćudan narod sa severa Afrike. Na prostoru današnjeg Sudana zaista je postojalo pleme pod tim imenom koje je zadavalo probleme rimskim vojskovođama. Njih je bilo lako pomešati sa plemenom Antropofagija, kanibalima koji su skalpove žrtava nosili oko vrata, pa odatle ideja glave na grudima. U srednjovekovnim rukopisima su Blemije često prikazivane na komičan način, sa grimasama i kezovima, kao da je namera umetnika bila da još više iskarikira njihova tela. Jedna od najpoznatijih minijatura sa Blemijama prikazuje ih u bici sa Aleksandrom Velikim u Romansi o Aleksandru. Proza sa tematikom Aleksandrovog života kao slavnog osvajača bila je jako popularna i na minijaturama ga možemo videti kako poražava zmajeve i druge fantastične protivnike.
Nisu baš svi ljudi verovali da takva bića stvarno postoje. Đovani de Marinjoli, firentinski fratar koji je bio u Kini 1338. godine, ostavio je putopis u kome jasno kaže kako je posetio mesta za koja su mape pokazivale da su nastanjene Sciopodima ali da ova vrsta ne postoji. Sciopodi (engl. Shadowfoots) su ljudi za koje se verovalo da imaju samo jednu nogu koju bi prilikom odmora podigli u vis zarad hladovine. On je video kako tamo ljudi koriste štap sa nekom vrstom nadstrešnice na vrhu kao zaklon od sunca i kiše zvan chatur, iliti kišobran, koji su, po njegovim rečima, pesnici pretvorili u nogu.
Za razliku od ovih pitomih rasa, bilo je i onih koje su izazivale strah, poput Psoglava (lat. Cynocephali). Ovi ljudi sa glavom psa simbolizovali su varvarske, nehrišćanske narode, Kineze, Mongole, Arape i neka severnoevropska plemena. Čak postoji zapis da su namerno korišćeni za zastrašivanje putem glasina da ih neprijateljske vojske imaju u svojim redovima. Zanimljivo je da se ova stvorenja sreću u mnogim mitologijama pa su Psoglavi bili poznati i slovenskim narodima, s tim što po slovenskoj mitologiji imaju jedno oko, gvozdene zube i konjske noge, a da se hrane živim ljudima i leševima.
Bestijari
Koliki je apetit za čudnim stvorenjima bio, govori nam pojava i popularnost bestijara. Ovi indeksi prirodnih pojmova sa biblijskim referencama bili su najčitanija literatura u Francuskoj i Engleskoj 12. i 13. veka. Sadržali su tekstualne opise i ilustracije životinja, fantastičnih bića i kamenja sa pripisanim natprirodnim karakteristikama. Magija se nalazi upravo u maštovitosti i humoru ilustracija, slikanih delom iz zadovoljstva ali opravdanih kao poučno sredstvo. U bestijarima je forma kombinacije slike i teksta utvrđena i duboko je uticala na dalji razvoj minijaturnog slikarstva i iluminaciju knjiga.
Nečastivi, Zver Apokalipse i drugi zastrašitelji iz Biblije… i jednorog
Putovanje kroz fantastični srednji vek završićemo prelistavanjem bogoslužbenih knjiga. U periodu najčešće označavanom kao pozni srednji vek, minijaturno slikarstvo je doživelo procvat zbog porasta privatne pobožnosti. Plemstvo je naručivalo izradu molitvenika i druge crkvene literature kako bi se u privatnosti svog doma posvećivali Bogu, a ručno prepisivane knjige bile su na visokoj ceni prvenstveno zbog skupih boja i zlata korišćenih u izradi ukrasa.Tekst i iluminacije imaju korene u tradiciji: njihov stil najčešće je pratio savremene tokove ali ikonografija (pravila, propisi i norme prema kojima su stvarane) ima klasične izvore. Funkcija slike prvenstveno je didaktička, da detaljnije objasni tekst ili da ga protumači nepismenima, a da bi svima bila čitljiva i jasna, umetnici su radili po likovnim predlošcima poštujući određena pravila predstavljanja koja su važila i za druge umetničke medije.
Bez preterivanja se može reći da je jednorog, simbol Bogorodice, bio omiljeno stvorenje. Toliko brz i snažan da ni najbolji lovci nisu bili u stanju da ga uhvate; jedino bi se pokorio devici, stavljajući joj glavu u krilo. Međutim, u romanu Ime ruže, Umberto Eko podseća na izjavu Marka Pola da je ih video blizu rajskog izvora, mestu oko kojeg se smatralo da žive, ali da su ružni, crni, grubi i nimalo nalik onima iz knjiga. Kroz reči protagoniste Vilijema, Eko nam saopštava kako je Polo verovatno video prave životnje sa rogom na čelu (nosoroge) koje su opisivali antički autori ali da je tokom vekova prepisivanja ova vrsta preobražena u belu i dobroćudnu.
Stvorenja zle naravi se pojavljuju kao opomena grešnima ili u slavu vere – slučaj sa aždajom u priči o svetom Đorđu i svetoj Margareti. Ovaj reptil je uglavnom prikazivan u trenutku poraza, proboden kopljem i pod nogama sveca. Đavolaka raznih oblika i veličina ima na svim scenama koje se tiču ljudske duše i naravo, Pakla. Ružni, crni, sa rogovima, jarećim nogama i krilima slepog miša, često u rukama drže sprave za mučenje, dobro poznate tadašnjem svetu. Jedan monah je pisao kako je svaki greh imao svoju kaznu i nadređenog demona, pa na osnovu oruđa koja koriste možemo zaključiti zašto je jadnik na slici osuđen. Tako oni iskušavaju ne samo grešne nego i duše svetitelja, na scenama smrti se otimaju oko duše koja izlazi iz tela pokojnika ili guraju osuđene ka večnoj vatri kroz široko otvorene čeljusti Aherona, zveri čija su usta u srednjem veku zamišljana kao vrata Pakla.
Ipak najveći strah srednjovekovnom stanovništvu je ulivala Zver Apokalipse, biće sa četiri glave, opisano u Otkrovenju Jovanovom. Narod je u ovom periodu bio zaplašen drugim Hristovim dolaskom, zadojen propovedima sveštenika čije je obrazovanje smatrano najuzvišenijim, a znanje jednako naučnom, zasnovano na veri u svemogućeg Boga koji je istovremeno i „Dobri Bog koji prašta“ i „Strašni sudija“ od čije volje zavisi svačija ovozemaljska i zagrobna sudbina. Ovakva klima, gde su oskudna znanja bila rezervisana za mali sloj ljudi, prava nauka sputavana i ograničena hrišćanskim shvatanjima, a umetnost nastajala skoro isključivo iz religioznih pobuda, iznedrila je začuđujuće raznovrsne i maštovite predstave nepoznatog i nepostojećeg sveta.
Naizgled naivni, crteži na vrlo domišljat način postižu svoj cilj – da podstaknu na pravedan i bezgrešan život tada poznatim slikarskim sredstvima. Kada uzmemo u obzir da su tekstovi prepisivani u periodu dužem od milenijuma i da prosečan monah uglavnom nije išao dalje od bašte manastira, razumljivo je zašto su nastale ovolike razlike i nedoumice u prikazima čudovišta. Još jedna zanimljiva stvar koja se može zaključiti na osnovu velikog broja ne sasvim jasnih stvorova u raznim pozama i neobjašnjivim radnjama koji se u tekstu ne spominju, jeste da ih je umetnik nekad slikao čisto radi svoje i zabave čitalaca. To može biti objašnjenje lika u svešteničkoj odori iz Smitfild Dekreta neodoljivo sličnog Jodi iz Star Wars serijala. Iako iluminacije na pojedinim stranama manuskripta nemaju nikakve veze sa tekstom jer prikazuju život starozavetnog kralja Samsona, to nije sprečilo da Joda ipak bude protumačen kao đavo preobučen u klerika, implicirajući iskvarenost u redovima branioca kanonskog prava.
U srednjovekovnim rukopisima se susrećemo sa mnogim fantastičnim bićima i životinjama, od kojih su neke vrste do danas ostale popularne, poput jednoroga, feniksa, basiliska, kentaura, sirene, kiklopa… Nismo imali prostora da objasnimo sve njih ali može se steći uvid koliki je bio njihov uticaj na folklor i kulturu evropskih naroda, samim tim i na savremenu kulturu u kojoj su toliko duboko ukorenjene. Iako Jodin kreator tvrdi da je lik nastao u njegovoj mašti, mogućnost da je Stjuart Friborn došao u kontakt sa ovom minijaturom ipak postoji, mada je mnogi smatraju malo verovatnom.
Literatura:
- D. Kempf & M. Gilbert, Medieval Monsters; British Library, London 2015.
- U. Eko, Ime ruže, Novosti, Beograd 2004.
- Razni web izvori (pitajte i rado ćemo ih podeliti sa vama!)
- Naslovna reprodukcija preuzeta sa sajta Patricia Lovett.
Kad covek vidi blemiju prosto se zapita da li je moguce da je neko nekada verovao da takvo stvorenje zaista postoji. Jos se i pokriva nogom kad drema. 🙂
Odlican clanak, bravo.
Dobar i zanimljiv tekst.