Pletenice, Gilmorice i koze – tri (sasvim različita) debi romana

Šta se dešava u senovitijim delovima domaće književne scene? Pročitali smo tri debitantska romana autora za koje skoro sigurno niste čuli.

Nemamo tačan podatak koliko se u proseku godišnje objavi debitantskih romana, ali nemamo sumnje da ogroman procenat nestane i/ili bude zaboravljen u najezdi komercijalni(ji)h naslova. !Kokoška je imala priliku da lično upozna troje novopečenih pisaca i odlučila je da ih provuče kroz svoje kandže.

Osvrćemo se na mlade autore čija izdanja nisu bila naročito zapažena u javnosti, da bismo procenili da li je njihova skrajnutost pitanje manjka kvaliteta, manjka marketinškog ulaganja, opšte nezainteresovanosti/neobaveštenosti publike ili nečeg četvrtog.

Marko Đorđević, Nije to ništa

Mala izdavačka kuća Areté pojavila se prošle godine i odmah nam privukla pažnju, kako prelepim, minimalističkim koricama svojih izdanja (majstorski rad dizajnerke Jane Vuković), tako i izdavačkim planom – paralelnim objavljivanjem klasika iz raznih perioda (od Virdžinije Vulf do Alehandra Hodorovskog) i dela mladih, mahom neobjavljenih autora.

Preuzeto sa: arete.rs

Uz prvenac Marka Đorđevića, Nije to ništa, redovno se navodi odrednica „lirski roman“, što samo po sebi ne znači mnogo, ali otkriva sasvim dovoljno o njegovoj donekle nekonvencionalnoj formi. Unutar okvirne priče o putovanju autobusom koji se pokvari nedugo nakon što krene, nalazi se duboko intimna porodična istorija, ispričana u kratkim, isprepletanim fragmentima. Sećanja ne čine direktan narativ, ali se međusobno naslanjaju i povezuju poput pletenice, jednog od čestih motiva u romanu. Dok je piščev stil ujednačen i pristupačan, njegov ton varira: najpre je duhovit (kako je tata upoznao mamu zahvaljujući jednom polovnom kompletu knjiga Antonija Isakovića), zatim komičan (pripovesti babe o njenoj mladosti), nakratko bezbrižan (rano detinjstvo, rađanje mlađe sestre i uspomene iz foto-albuma), ali dominantno setan i melanholičan.

Nešto pre sredine romana (ne bojte se, kratak je i može se pročitati u jednom dahu), uspomene pripovedača počinju da se smenjuju sa zapisima iz majčinog dnevnika skrivenog na tavanu. Osim što daju konkretniji osećaj hronologije (svaki unos je datiran), ovi zapisi istovremeno pružaju drugačiju perspektivu događaja i prate razvoj bolesti koja će naposletku biti kobna; realističnost dnevnika i majčin tok misli jasan su kontrapunkt impresionističkim sećanjima protagoniste-autora – a način na koji ih on uklapa stvara potresnu priču o smrti bliske osobe izbegavajući da postane patetičan. Takođe, paralelni tok ova dva pristupa protkan je veoma suptilnim simbolizmom.

Jedan od razloga zašto je Nije to ništa roman sa tako jakom emotivnom rezonancom leži u njegovom nedostatku ambicije za senzacionalizmom: ovo je jedna topla, lična priča, krcata sitnim, simpatičnim, ali naizgled malo važnim detaljima. Međutim, upravo su takvi detalji ono zahvaljujući čemu zaista upoznate nekoga. Uz to, od pomoći je i činjenica da je autor master srpske književnosti (i jezika sa komparatistikom), tako da definitivno ume sa rečima. Ostaje, doduše, nejasno, zašto je prošle jeseni, u prvom talasu promocije, roman reklamiran za ciljnu grupu „žene od 25 do 50 godina“ i čije je maslo ovakav marketinški potez.

!Kokoškina presuda: Lepo, slatko, gorko, kratko.

Marko Gilmor, Bestežinsko 

U poslednjoj deceniji, dominacija engleskog jezika pospešena razvojem tehnologije najzad je dovela Globlish – jezik nematernjih govornika engleskog jezika – u žižu svetskog književnog života. Od onlajn fanfikcije do remek-dela na tragu Vladimira Nabokova, sve više mladih autora danas bira da se izražava na engleskom kako bi doprlo do što šire publike.

Međutim, istovremeno je neopoziva istina sledeće: svaki obrazovani mladić koji oseća da mu engleski jezik leži bolje od maternjeg, hitno treba da se suoči sa činjenicom da banalnost oneobičena stranim rečima uvek i svima – a ne samo njemu – manje para uši. U kulturi mladih autora (muzičkih pre svega, pa odskora i književnih) gde je već postalo uobičajeno da se svršeni kurs Instituta za strane jezike brka sa tzv. „native proficiency“, te se svaki manjak ideja i talenta pravda rođenjem ispod pogrešnog neba, tough love za ovaj tip ličnosti postaje pitanje društvene odgovornosti. Marko Gilmor (čiji je pseudonim, bojimo se, referenca na seriju Gilmore Girls, ne na gitaristu Dejvida Gilmora), upravo je takva ličnost.

Nadahnut Virdžinijom Vulf, dirnut Florens Velč, i samoimenovan prema Gilmoricama, Marko je svoj roman prvenac najpre napisao na engleskom, potom unajmio Draška Roganovića da ga prevede na srpski, i najzad ga objavio u Ukroniji, izdavačkoj kući čiji se program koleba između eklektike i šizofrenije. Bestežinsko, preteće najavljeno kao tek prvi tom nečega što se još pompeznije zove Florilegium, pokušaj je da se ušećereno melanholična filozofičnost Egziperijevog Malog princa presadi u kontemplativni tok misli po uzoru na Talase Virdžinije Vulf. Rezultat je pretenciozno ljubavno pismo sopstvenoj istančanoj emotivnosti.

Preuzeto sa: delfi.rs

Uprkos svojim visokoparnim stremljenima ka vazdušastoj mudričanstvenosti – a, u stvari, najverovatnije njoj zahvaljujući – Bestežinsko je teško kao majčin grob. Tačnije, babin grob: utoliko koliko je bulazneći narativni tok romana moguće ispratiti, u retkim pauzama između niskokalorične kvazifilozifije Bestežinsko govori o bliskom odnosu sa bakom. Baba, jebiga, umire, i to u trenutku toliko nabijenom banalnim patosom da se čovek prosto patosira od smeha. Zapamtite emociju dubokog transfera blama koju ste doživeli pročitavši prethodnu rečenicu; to je upravo efekat koji proizvodi Gilmorov roman.

Ovo ne znači da je Bestežinsko potpuno beskorisna stvar: kada autora već nije bilo blam da pred svet iznese banalne fraze poput „Besmisleno je sumnjati u postojanje smisla“ i „Sama smrt čuva jedan zavet, jedno stanovište i jednu sigurnost. Ona je konstanta“, možda bi mogao da spase stvar tako što ih izvadi iz konteksta, napiše lepim fontom na generičkim fotografijama prirode i neba, i okači na društvene mreže. Čovek koji je rešen da svojom blagoglagoljivošću razotkriva masama suštinu i smisao ne zove se, u 21. veku, književnik, nego lajfkouč – i možda je za Gilmora najbolje da oproba sreću u toj karijeri, pre nego da duma nad drugim tomom Florilegiuma.

!Kokoškina presuda: Dobro za tumblr i opstipiranu probavu, loše za roman. 

Jovana Vučetić, Koza

Jovana Vučetić nije dobar pisac, i toga je savršeno svesna. Jovana Vučetić je takođe dojajno, razigrano maštovit čovek, i toga je takođe savršeno svesna. Stoga, odvaživši se da napiše Kozu, roman-bajku sastavljen od hrpe njanjavih stereotipa, ona mu pristupa sa više nego zdravom količinom samoironije i humora.

Preuzeto sa: ko3a.com

Protagonistkinja Mala devojka je sklona prolivanju mnogih suza i obdarena sposobnošću da sve što zamisli stvori u stvarnosti. Mala poseduje histeričnu i agresivnu kozu alergičnu na mesečevu svetlost, i čarobni kišobran koji štiti od tuge. Sa Kozom Mala razgovara krajnje prizemno i stereotipno-čarobnom stvorenju nedolično: „O Kozo, pa jebem ti… Pa sve ti jebem, što drugim putem nisi pobegla, degenerični stvore, slino meketava.“ Sa Malom razgovaraju ptice, ali ptice su listom pijani prostaci. U goste joj dolaze nežne vile, ali imena su im Nada, Vlada, Mlada, Prada i Brada. U Šumu dolazi Junak u potrazi za lekom za sve nedaće čovečanstva, ali Junak je grub i nedruželjubiv. Junak i Mala se napokon zaljube i smuvaju (jeste da je spojler, ali kako bi drugačije), ali ne posredstvom kakve slinave romantike, već tako što u nekom trenutku shvate da su previše napaljeni da se ne bi pojebali. I bude im super.

Dakako, ravnotežu između bajkovitog i banalno prozaičnog Koza ne održava preterano dobro, ali Vučetićevoj ovaj šizofreni slalom kroz žanrove prolazi zahvaljujući šarmantnom ludilu i ludačkom šarmu. Da postoji naznaka većeg jezičkog talenta u Kozi, moglo bi se čak spekulisati o mogućnosti da trapavost pričanja priče o potrazi za istinskom ljubavi samo prati trapavost same emocije. Jovana Vučetić je, naime, skontala da velike stvari u životu ne moraju nužno i isključivo biti lepe, uzvišene, tajanstvene, pa je svoju uvrnutu bajku u skladu sa time i pisala. Gorespomenuti Marko Gilmor, koji (barem na engleskom) zna daleko više kitnjastih reči i vlada (makar u prevodu) boljim osećajem za rečenični sklad, mogao bi da uhvati par korisnih beležaka. Kome god se čini da bi ga Koza mogla zabaviti, može je pribaviti na krajnje simpatičnom sajtu: ko3a (z je trojka).

!Kokoškina presuda: Loša do osrednja književnost, sasvim dobra zabava. 

Obećali smo vam kozu. Evo je. Foto: Mira Teodorović. Preuzeto sa: ko3a.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *