O napadima zla i odbrani dobrog sa Minjom Bogavac

!Kokoška je razgovarala sa Milenom Minjom Bogavac, pozorišnom autorkom, o velikim pitanjima današnjice: (ne)postojanju herojstva, aktuelnom fašizmu i šta s njim, kao i njegovom kontrapunktu antifašizmu, a sve to povodom večerašnje premijere nove predstave Reflektor teatra: Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi.

Reflektor teatar od svog postanja pa do sad pokazao se kao jedinstveni projekat na srpskoj pozorišnoj sceni – okrenut je mladima, radi sa mladima i bavi se aktuelnim temama kroz društveno-politički angažovane i često dokumentarne predstave. Na taj način, osim što publici plasira svojevrsnu edukaciju, Reflektor teatar edukuje i svoje mlade glumce, posvećujući im posebnu pažnju i mesto u nastanku predstava, koje nastaju tokom višemesečnog procesa, radionica i istraživanja. Najnoviji takav projekat ovog kolektiva predvodi Minja Bogavac, koja, kako kaže, ne voli da se predstavlja kao rediteljka, iako joj je Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi osma predstava koju režira, samostalno ili sa saradnicima Reflektor teatra (Vojislav Arsić, Jelena Bogavac, Ivan Stojiljković), jer „predstave koje pravi nemaju veze sa onim rediteljskim principima koji se uče na akademijama”. Za ovu predstavu, Minja potpisuje koncept, tekst i režiju, mada su mladi glumci potpisani i kao ko-autori – Nina Nešković, Sunčica Milanović, Strahinja Blažić, Nikola Živanović i Đorđe Živadinović Grgur. Njih petoro, zajedno sa Minjom, prethodnih šest meseci istraživali su život Ive Lole Ribara, centralne figure predstave, njegovu borbu za slobodu i mir, kao i reperkusije koje ona ima (ili nema) danas. Premijerno izvođenje predstave simbolično je zakazano za danas, 9. maja, na Dan pobede nad fašizmom, a o svemu što je prethodilo predstavi i onome što bi trebalo da dolazi nakon nje razgovaramo sa Minjom:

K!K: Tekstovi tvojih predstava uglavnom sasvim nastaju tokom procesa, a vrlo često, kao školovana dramaturškinja i dramska spisateljica, preuzimaš i ulogu rediteljke. Takva je bila situacija i sa Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi. Koliko su u predstavama poput ove, čiji tekst nastaje tokom istraživanja i radionica, uloge autora fluidne i prožimaju se, i kako si ti doživela prethodnih 6 meseci?

Minja: U svom radu sam razvila sopstveni princip i metod, u čijoj je osnovi ideja o kolektivnom autorstvu i dokumentarnosti. Okupljam tim – a onda mesecima smišljam načine na koje ćemo istraživati neku temu. Pozivam stručne saradnike da nam drže predavanja, zajedno gledamo relevantne predstave i filmove, naglas čitamo i komentarišemo literaturu; pravimo radionice i igramo metodološke igre. Sve to marljivo snimam i beležim, dok u jednom trenutku ne napišem prvi tekst. To nikad nije gotov tekst, već samo scena ili dve… ili čak pesma… koju čitamo, delimo replike, uvežbavamo, diskutujemo. Kad postavimo tu scenu, donesem sledeću. I tako sve dok ne nakupimo izvesnu količinu materijala, koji onda može da se montira, raspoređuje i uklapa na sceni. Na kraju, dopisujem „vezove“, to jest ono što fali da scene logično proizilaze jedna iz druge. Tekst predstave biva konačno završen, nekoliko dana pred premijeru. Ja se, dakle, bavim dramaturgijom, ali na sceni.

Pišem na probama, za konkretne izvođače sa kojima radim i u odnosu na ono što su oni doneli u proces: to su lične priče, zapažanja, komentari koje su imali tokom istraživačkog dela rada.

minja bogavac

Minja Bogavac, a izvor fotografije: Minja Bogavac!

Kada prvi put rade sa mnom, ljudi su zbunjeni time što u prvih nekoliko meseci predstava deluje dosta apstraktno. Mi samo nešto pričamo, čitamo, učimo… ali, na kraju, kad vide tekst – budu iznenađeni kad shvate koliko je naših priča unutra. Zato svoje izvođače i izvođačice, smatram ko-autorima: svi oni nešto donose, nešto istražuju i analiziraju, a ja vodim proces, postavljam pitanja i gledam kako da to spakujem u dramaturšku celinu. Ne na papiru, već na sceni. Nikada nemam „viziju predstave“ i kada počnem da radim, ništa ne zamišljam. Samo prikupljam utiske, učim, slušam i čekam da vidim u kom pravcu nas to vodi. To jeste režija, ali nije režija u tradicionalnom smislu. To jeste i dramaturgija, ali nije ni dramaturgija u tradicionalnom smislu, pa kad me pitaju čime se bavim ja kažem da sam „pozorišna autorka“. Studirala sam dramaturgiju, i da – pišem drame i tekstove za druge reditelje, ali ni tada to ne radim sama, u svojoj sobi, već opet na probama, kroz saradnju. Onaj drugi način, nije mi interesantan, a kao umetnica imam privilegiju da radim ono što mi je interesantno.

U procesu nastanka Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi, sve je bilo interesantno. Želela sam mnogo novih saradnika, ljudi sa kojima još nisam radila i ljudi čije će me prisustvo izmestiti iz zone komfora. To se dogodilo, ali se dogodilo i nešto još mnogo lepše: napravili smo novu zonu i postali prava ekipa, pa sam sigurna da ćemo sarađivati i na budućim predstavama. Ovde ne mislim samo na glumce, već i na čitav tim sjajnih autora i stručnih saradnika, kakvi su Vlatko Sekulović, Branimir Brkljač, Srđan Milošević, Dragoljub Đuričić, Slavimir Stojanović, Ivana Nestorović i Branislav Grubački  – sjajni ljudi koje je okupila ideja antifašizma, osnovna vrednost naše predstave.

K!K: Koliko je danas među mladima fašizam/neofašizam/antifašizam izražen i koliko smatraš da su im te teme relevantne? Šta si mogla da zaključiš o tome iz rada sa ovom ekipom mladih glumaca?

Minja: Kad god nam se učini da antifašizam nije dovoljno prisutna ili relevantna tema, mi smo jednom nogom već zagazili u fašizam. Borba protiv fašizma nije završena i nikad neće biti, jer je fašizam korov: nikne, čim ga ne pleviš. On dolazi iz Zla koje je ljudima imanentno, i pobeđuje se Dobrom, koje je takođe postoji u ljudskoj prirodi. Kada govorimo o fašizmu, u istorijskom smislu, manje je bitno da znamo ko je bio Hitler, šta su radili Nemci ili bilo koji drugi narod… Važno je da znamo da su to uradili ljudi. Ne neki monstrumi, već ljudi. I oni su nekoga voleli, i oni su uživali u zaslacima sunca, i oni su bili nežni prema svojoj deci i mogli su da zaplaču kada im ugine kućni ljubimac. Samo, iz nekog razloga, nisu bili dovoljno oprezni i politički obrazovani, da primete taj trenutak kada je društvo u kome žive skliznulo u zlo. To ni za promil ne umanjuje njihovu odgovornost, ali bitno uvećava našu, jer nam je istorija pokazala šta se dogodi onda kada nas se „ne tiče politika“, kad „samo radimo svoj posao“.

Fašizam jača uvek kad jača desnica, a danas živimo u trenutku kada čitav svet skreće na desno.

U takvom svetu, naša je dužnost da se borimo za mir, jednakost, pravdu i slobodu svih ljudi, bez obzira na njihovo poreklo, seksualno opredeljenje, boju kože. Te ideje su osnova antifašizma i ako mladi misle da te ideje nisu relevantne, naša je dužnost da se borimo za mlade!

reflektor teatar smrt fasizmu

Mladi, perspektivni, borbeni. Izvor: Reflektor teatar

K!K: U najavi predstave kaže se da ste kroz priču o Ivu Loli, njegovoj porodici i saborcima, želeli pre svega da ispričate nešto o generaciji izvođača i ko-autora predstave – generaciji ljudi rođenih krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka. Zašto baš kroz njegovu priču? Zbog čega vas je konkretno Ivo Lola privukao, a ne neko drugi?

Minja: U jednom društvu, koga više nema, Ivo Lola je bio simbol mladih, simbol omladinskog aktivizma, pobune i vere u ideale. Njegova biografija nije se promenila, ali se promenio način na koji je danas interpretirana: zaboravljen je, obrisan iz udžbenika, a osnovna „krivica” mu je u tome što je bio komunista. Potpuno je nejasno kakva je to vrsta krivice: to što je verovao u socijalnu pravdu, jednakost i bolji svet?! To što se borio protiv fašizma i u toj borbi dao svoj život? … Ivo Lola nije čak ni dočekao da ideje za koje se borio pobede; nije dočekao da se socijalizam ostvari u praksi, pa čak i ako bi se nešto moglo zameriti komunističkim vlastima u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata, Ivo Lola tada već uveliko nije bio živ.

Nejasno je, dakle, zašto je njegova priča zaboravljena, ali je više nego očigledno da onda kada iz kolektivnog sećanja obrišemo priče o mladim herojima, generacije koje dolaze posle neće biti herojske.

Pobuna i revolucija neće im padati ni na pamet, neće umeti da artikulišu svoje osećanje da im u društvu u kome žive nije dobro. A Lolina priča nešto je od najlepšeg i najpotresnijeg što naša istorija ima da ponudi. Ukoliko ste mladi i volite život, sa Lolom ćete se veoma lako poistovetiti. Bio je lep, obrazovan, svestran, dobar drug i ono što danas nazivamo „gradska faca”. Imao je mlađeg brata koji je bio jedan od najistaknutijih umetnika svoje generacije, i devojku Slobodu, koja je delila njegova uverenja i ravnopravno učestvovala u njihovoj političkoj borbi. Bili su pobunjeni sa razlogom, jer je svet u kome su živeli tonuo u fašizam, a oni su već tada znali da je fašizam ultimativno zlo. Borili su se za mir, pa kad je počeo rat – za slobodu. Između njihove i naše generacije, lako je pronaći razlike. Naša ideja u predstavi, bila je da pronađemo sličnosti i postavimo pitanje: zašto danas niko nije kao Ivo Lola, ko su naši heroji i ima li u nama bar malo osećaja za pravdu, iz kog se može razviti naš herojski potencijal?

K!K: Koliko i šta o liku Iva Lole i idelogijama tadašnjeg vremena, kao i razlici ideologija tad i danas, govori činjenica da većina ljudi o Ivu Loli zna da „postoji škola i ulica“?

Minja: Mi živimo u postideološkom društvu: ni jedna ideja nije ostala neokrnjena, cinični smo, sve preispitujemo, sluđeni smo spinovima, medijskim manipulacijama, istorijskim revizionizmom i zamenama teze. Da bi naučio stvari koje je znao, Ivo Lola morao je da čita ilegalnu literaturu. Morao je da je sakriva na tajnim mestima, i sam prevodi na naš jezik, kako bi te neke bitne misli podelio sa svojim drugovima. Organizovali su debatne klubove, gde su zajedno čitali i komentarisali vesti i filozofiju… na ova okupljanja, upadala im je policija; bili su hapšeni i odvođeni u logore za političke zatvorenike… i morali su ozbiljno da se potrude da stignu do informacija. Mi danas, imamo čitav internet u svom džepu, ali ga uglavnom koristimo da stavljamo srca na sličice. Sva literatura nam je dostupna, ali čitamo samo Fejsbuk statuse naših prijatelja. Ne znamo ko je bio Ivo Lola, jer se to ne uči u školi; a iz škola izlazimo glupavi, jer nas tamo ne uče da mislimo, već samo da reprodukujemo podatke. Razlike su ogromne, a sličnost samo jedna: volimo život. To je sličnost od koje treba početi.

K!K: Koliko je uloge imao socijalistički režim u kreiranju kulta heroja i da li bi se kult heroja mogao stvoriti u kapitalizmu? 

Minja: Ideja o herojima je u osnovi civilizacije. Bogovi, faraoni, polubogovi, heroji, pop zvezde… sve su to slični fenomeni; zajednici treba neka vrednost da se oko nje okupi, to jest neki čovek koji je primer te vrednosti, na koga treba da se ugledamo i težimo svemu što on predstavlja.

U kapitalizmu, bog je novac i njegovo ljudsko otelotvorenje su oni koji ga imaju, bez obzira na to kakve vrednosti predstavljaju i kako su do novca došli.  Kult je dakle prisutan, ali  je ružan.

Nije protkan dobrotom, pravdom, požrtvovanošću i to je jedan od razloga iz kojih verujem da je poslednji stupanj kapitalizma – fašizam.

refkletor teatar đorđe grgur

Detalj iz predstave. Izvor: Reflektor teatar

K!K: Vredi li danas ginuti za ideju? Šta u današnjem vremenu znači biti heroj?

Minja: Kada kažemo da je Ivo Lola poginuo za ideju, moramo prvo da se zapitamo koja je to ideja bila. Antifašizam je, za tu generaciju, bio pitanje života i smrti, jer su fašizam i hitlerizam pretili da će uništiti sva najveća dobra ljudskog roda, uključujući i osnovna prava miliona ljudi: prava na život i slobodu. Oni nisu odlazili u borbu da poginu, već da odbrane sve ono zbog čega život ima vrednost. Oni su, dakle, ginuli za život. I to je jedino za šta bi vredelo poginuti i danas.  Danas je veoma teško biti heroj, jer da bi postao heroj moraš da daš svoj život ili slobodu, pri čemu postoji velika verovatnoća da tvoj čin niko neće poštovati, niti te pratiti na tvom herojskom putu. U predstavi, pominjemo samo neke od savremenih heroja i zaključujemo da njihove borbe nisu vodile u pobedu. To je težak put i ja nemam prava da nekom drugom kažem da treba da ga sledi. Nemam prava ni da kažem da bih ja mogla da ga sledim. Ali, mislim da je dovoljno samo da sebi neprekidno postavljamo ta pitanja. Dovoljno je teško biti čovek, ne morate još i da budete heroj… Ipak, ako samo ostanete dobar čovek, možda već jeste heroj, samo što to i ne znate.

K!K: Šta znači sloboda danas? I kako se to za nju bori? Bili smo svedoci prošlogodišnjeg poleta kako mladih, tako i starih, koji je međutim, relativno brzo utihnuo. Šta je to što fali sada, a nije falilo nekad, da bi se bilo kakva borba održala?

Minja: To je jedno od osnovnih pitanja naše predstave i ne znam kako bih na to odgovorila, a da je ne spojlujem. Ali, recimo to ovako: mladima danas očajnički nedostaje osnovno političko obrazovanje. Mladi ne znaju šta je ideologija, ni koje ideologije postoje što  elitama savršeno odgovara. Onda oni nisu odgovorni ni za kakve principe, a borba koja se vodi, nije poliitička nego je potpuno neprincipijelna borba za moć. Mladi to vide i to ih dodatno učvršćuje u misli da je politika nešto ružno i nečasno i tako čitav sistem postaje savršeno održiv. Jer: ako ne znam šta je politika, glasaću za loše političare, a kada shvatim da su loši, neću znati da kažem zašto su loši, pa ću poverovati da politika nije mesto za dobre ljude. Naš osnovni problem nisu loši političari, već mi sami. Dokle god nas politika ne bude interesovala, ona će biti prostor za „loše momke”, a mi – žrtve njihove loše politike.

 ***

Srećan 9. maj svima koji slave, a trebalo bi svi da slave! Večerašnja premijera predstave Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi je raspordata, ali reprizna igranja možete pogledati već 16. maja u Beogradu, kao i 24. maja u Novom Sadu!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *