Čitam, skitam, ponekad nešto i napišem – „Dnevnik jednog nomada” Bekima Sejranovića

Kultur!Kokoška vas vodi na književno putovanje stopama jednog nomada. Zavirite u poslednje ostvarenje najpopularnijeg regionalnog pisca današnjice.

Preuzeto sa: novilist.hr

Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kamo me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem.

Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam.

Želim vam ugodno čitanje i sretan put.

„Bastardni literarni koncept”

Nakon prestižne regionalne nagrade Meša Selimović za roman prvenac Nigdje, niotkuda,  na svaki roman Bekima Sejranovića čeka se sa nestrpljenjem. Pred nama je Dnevnik jednog nomada, „bastardni literarni koncept” koji, da citiramo pisca, ima „odlike dnevnika, putopisa i književne kritike. On je zato produkt tri radnje svoga bivstvovanja: čitam, skitam, ponekad nešto i napišem”.

Ne smemo se prevariti da je Dnevnik jednog nomada čista biografija. On je fikcija koliko i inspiracija ukradena iz vlastitog života. Uostalom, nije li zapravo varka ljudskog sećanja delimično izmaštana?

Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa „stvarnim” životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.

Hronologija sećanja

Dnevnik jednog nomada nije ni hronološko nizanje događaja, na usputnim stanicama našeg literarnog nomada. Radnja se odvija nelinearno, bezvremenski i skokovito. Sejranović ovakvo odstupanje pojašnjava postojanjem dveju vrsta hronologija: jedna je „vanjska”, a ona druga „unutarnja, duševna, … funkcionira asocijativno, u flešbekovima i nimalo ne mari za kalendare ili kazaljke na satovima”. Besprostornost, razuđenost misli i asocijacija objašnjava metaforom o „pahuljama misli”:

Nema, dakle, ni prostora ni vremena, samo pahulje u kaotičnom plesu i moje misli koje ih prate. I ovaj je, nazovimo ga dnevnik, poput tih pahulja i mojih misli… Već odavno ozbiljno vjerujem kako vrijeme ne postoji, iako nisam baš siguran kako to mislim. Ne znam ni kako bih tako objasnio prostor, ali ako vrijeme ne postoji, ni prostoru se dobro ne piše… Uglavnom se osjećam izgubljeno, kako u vremenu tako i u prostoru, ali ipak se borim i ne dam da me sjećanja potpuno pokopaju i uguše mi i to malo osjećaja za stvarnost što mi je preostalo.

Doživljaji postaju fragmenti, „točke razbacane po vremenu i prostoru”, nenadano se pojave, podstaknuti asocijacijom koju probudi davno sećanje ili pročitana knjiga velikog pisca.

Nepripadanje i beg ka smislu života

Pisanje je beg od teskobe, nemira i nezadovoljstva životom.

Drago Glamuzina definiše Dnevnik jednog nomada kao „zbirku zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom”. Umetnost je jedan od načina da se teskoba, nemiri i nezadovoljstvo pobede i time se izbegne pad u autodestrukciju i samoubistvo:

Srce ti napukne dok si dijete i onda ga čitav život pokušavaš zakrpati pisanjem, slikanjem, pjevanjem.

Život je dugi niz gubitaka. Od rođenja, naša ličnost se tokom životnih lomova raspada i iznova sakuplja, sastoji se od „čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja”. Putovanje je neka vrsta leka za te nemire, ali lek koji podrazumeva beg od sebe samog. Na putovanju možeš biti šta hoćeš i menjati uloge po potrebi.

Koren najvećih teskoba koje zaokupljaju glavnog junaka leži u osećanju nepripadanja. Rođen je u Brčko distriktukoji je posle najnovijeg prekrajanja granica ostaje „ničiji grad na ničijoj zemlji”Osim toga što je stalni putnik bez doma, ni porodica se ne pokazuje kao oslonac i utočište, jer oditelji su veći deo detinjstva bili odsutni. Ovaj „usud”  se, nažalost,  nastavlja na naredne generacije, te tako i njegove kćeri odrastaju bez oca. Život mu, protiče u lutanju za mestom koje bi mogao nazvati dom.

Muzej sećanja

Živimo u muzeju koji nazivamo životom i u koji stalno unosimo nova sjećanja pokušavajući na taj način sami sebe sačuvati od zaborava. Jer što je muzej nego poprište bitke između sjećanja i zaborava. Smisao te bitke je zaustavljanje vremena u jednoj određenoj točki u kojoj ne možemo ili ne želimo otići dalje. Tužna je to bitka, kao što su tužne sve unaprijed izgubljene bitke. Ali još tužnija je činjenica kako su sve bitke unaprijed izgubljene, jer sve kad-tad prekrije snijeg zaborava i tek ponešto od naših života završi u muzejima naših sjećanja. Zapitam se ponekad može li se tako i cijelokupna umjetnost kao fenomen smatrati muzejima naših uspomena, sjećanja na pojedine događaje, ljude ili osjećaje koje su oni u nama  izazvali. A muzej je ništa drugo do groblje jedne epohe.

Postoji samo sada koje neprestano zamiče u budućnost. A nama ostaje samo prošlost kao apstrakcija koja se sastoji od sećanja. Pišemo jer je pisanje lek od zaborava. Pisac je taj koji pravi mit od svog života i  živi od uspomena.

Roman o romanu

Još uvijek se ne osjećam dobro u Norveškoj. Ovdje sam i nakon dvadeset godina stranac. Stranac sam i u Sloveniji, i u Hrvatskoj i u Bosni ili bilo gdje drugdje na svijetu. U vječnom egzilu.

Može se reći da je Dnevnik jednog nomada delimično priča o nastajanju prethodnog Sejranovićevog dela Tvoj sin, Huckleberry FinnTokom procesa pisanja prvenca na norveškom jeziku, upadao je u razne, često komične, zgode i nezgode sa prijateljima i izdavačima, koje su proizilazile upravo usled razlike u mentalitetima. Norveška se ne idealizuje to je država koja velom političke korektnosti prikriva osećaj neslobode i sputavanja, izraženi rasizam i ksenofobiju.

Sudbina pisaca u egzilu česta je tema pisaca iz bivše Jugoslavije; njihova domovina je prestala da postoji i oni nemaju više čemu da se vrate. U takvom „izmeštenom”, vandomovinskom prostoru na severu Evrope, može li pisac biti integrisan u društvo kome mora da se prilagodi?

Dnevnik jednog nomada kao dnevnik čitanja

preuzeto sa www.booka.in

Posebnost Dnevnika čine i pasaži posvećeni delima koje čita tokom putovanja. Oni oblikuju takođe prizivaju sećanja i promišljanja o životnim nedaćama, tako da se „život i literatura pokatkad pomešaju”.

Tako se, uz pomenuto stanje nepripadanja dobro „slaže” poistovećivanje sa „ukletim” riječkim piscem Jankom Polićem Kamovim i njegovim najznačajnijim delom Isušena kaljuža.  Sa druge strane, otuđenost od porodice i osećanje nepripadanja priziva pasaže iz Krležinog Povratka Filipa Latinovića. Roman norveškog pisca Knuta Hamsuna (Po zaraslim stazama), čita se u Oslu, a za putovanja po balkanskim stazama slede preporuke najboljih pisaca iz regiona. Jedan od poslednjih pasusa posvećuje tumačenju poezije i predstavljanju  regionalnih pesnika (Marko Tomaš , Meša Begić i drugi).

Šta se događa na kraju? Glavni junak i dalje putuje, ali ne gubi nadu da će se jednoga dana nekuda možda i skrasiti. Ali neće posustati, dok god crpi stvaralačku snagu iz večitog putovanja. Zato nam se čini da je svako iznova pročitano Sejranovićevo  delo zapravo o jednom te istom junaku koji  želi negde da se skrasi, ali umesto toga večito ostaje nomad u neprestanom lutanju.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *