Alex Currie i fotografske meditacije o slobodi i pripadanju

Dvadesetogodišnji Alex Currie je zahvaljujući svojim nedoljivo maštovitim portretima bio širom SAD-a, na Islandu, površini Mjeseca, HBO-u i naravno, na Kultur!Kokoški. Sa njim pričamo o inspiraciji, stvaralačkim medijima i iskrenosti i pozivamo vas da vidite da li je imao nekakve veze sa baš vašom omiljenom serijom.

Bez naslova, Avgust 2014

Ako se vaše tinejdžerske zanimacije najtačnije mogu opisati kao „manje-više beskorisne“ u najboljem, ili „jako blamantne“ u najgorem slučaju, u tome ste kao većina ljudi koje znamo. Naravno, pod uslovom da niste Alex Currie, dvadesetogodišnji student režije na Univerzitetu Južne Kalifornije iz Bafala u državi Njujork i najnoviji štićenik Vizualnosti. Alex počinje svoju već sada impresivnu fotografsku karijeru na internetu i to postavljajući po jednu fotografiju na dan u toku godine dana, kao dio tkzv. 365 projekta. Od momenta osnivanja njegove Flickr galerije prošlo je pet godina, u toku kojih je, između ostalog, imao solo izložbu, putovao po SAD-u sa rok bendom, snimio više kratkih filmova, kao i neke od fotografija uključenih u naslovnu špicu druge sezone HBO-ove serije „Ostavljeni” (The Leftovers). O svom vizuelnom stilu i kreativnom procesu kaže:

Moj fotografski stil konstantno varira, ali rekao bih da se uvijek zasniva na prenošenju neke priče … većina mojih fotografija se bavi trenucima prije tradicionalnog narativnog vrhunca.

Udar, autoportret, januar 2014

Sa Alexom danas pričamo o njegovom kreativnom radu i budućim planovima, te raspravljamo o posvećenosti i autentičnosti.

K!K: Otkud interes za fotografiju i koliko je povezan sa tvojim prvim 365 projektom? Možeš li nam reći nešto više u njemu – kako je uopšte nastao?

Prvi put sam se bavio projektom 365 u srednjoj školi, tačnije u drugom i trećem razredu i, kroz to eksperimentisanje, moji najraniji radovi dobili su jasniji oblik. Fotografisao sam svakodnevno u pokušaju da nađem umjetničku vrijednost u svakodnevnom i uobičajenim životnim stvarima, koje inače ne bih smatrao zanimljivim, iako su mi lično važne. Projekat je završen prije nekoliko godina i moj stil je dosta evolouirao od tada i u 2017. sam u procesu fotografisanja još jedne serije 365. Moje fotografije su se promjenile, stariji sam, sada živim na drugoj obali, ali ono što je za mene ostalo ključno jeste da i dalje pokušavam da dodijelim smisao i značenje svemu gledajući kroz objektiv.

K!K: Na koji način je ta promjena ambijenta (selidba na drugu obalu i studiranje režije na fakultetu) uticala na tvoje viđenje stvari?

Perspektiva mi se sigurno proširila od kad sam promjenio lokaciju i mislim da se to dosta vidi u mojim novijim radovima i subjektima koje sada biram, a fakultet je bio od velike koristi kada se radi o širenju mojih interesa, ali i nadogradnji znanja.

336/365: If Man Were Meant to Fly, 2014

K!K: Zanimljivo mi je što toliko tvojih radova potiče iz srednjoškolskih godina, naročito tvoji kratki filmovi (poput If Man Were Meant to Fly). Kako je tekao taj cijeli (pretpostavljam naporni) proces? 

Da pa, konkretno If Man Were Meant to Fly sam snimio na ljetnom raspustu poslije trećeg srednje i to je vjerovatno najveće snimanje koje sam organizovao u tom uzrastu. U suštini sam bio zadužen i za produkciju cijelog projekta, (pored pisanja i snimanja) i sigurno je proces učenja bio jako dragocjen. Srećom, imao sam sjajnu ekipu i svi su mi pomagali na dugim snimanjima i dali su svoj maksimum na čemu sam beskrajno  zahvalan.

K!K: Kako je došlo do tvoje saradnje sa bendom Tenth Avenue North? Sigurno svi spominju sličnost sa Vilijamom Milerom, tako da možeš da se praviš da nisam uvukla Cameron Crowe-a u ovo ako te to smara ha-ha.

Ha! Nikad neću zamjeriti bilo kakvo poređenje sa Williamom Millerom, budući da mi je Almost Famous bio jedan od omiljenih filmova i prije nego što sam imao ikakve veze sa muzičkim svijetom. Momci iz benda su sjajni; znamo se godinama i pratili su moj rad od samih početaka. Predložili su da idem sa njima na turneju kao fotograf, tako da sam se time bavio krajem četvrtog srednje.

Zvijezde u noći, 2014

K!K: Imaš li omiljenu među svojim fotografijama ili seriju koja ti je naročito važna? 

Mislim da su mi sve fotografije važne u određenoj fazi života; kada sam završio srednju objavio sam seriju jako ličnih fotografija mojih prijatelja Godišnjak, a ljeta nakon što sam se odselio na Zapadnu obalu izdao sam sličnu seriju imena Posljednje ljeto sa ciljem da uhvatim osjećanja koja vezujem za napuštanje doma. Takođe, serija Nedođija od prije par godina je takođe bila o odrastanju, a nakon što sam se ustalio u Los Anđelesu radio sam na priči o bijegu od kuće nazvanoj Druga strana duge. Sve one nose dio mene sa kojim sam se poistovjećivao u različitim periodima života.

Bez naslova, 2014 Njujork

K!K: Kakvo je tvoje iskustvo sa analognom fotografijom, naročito za seriju Lunar? Zašto film i šta ti je najdraži dio procesa?

Fotografišem koristeći razne analogne i digitalne aparate, birajući ih uglavnom zbog estetskih razloga zasnovanih na namjeni fotografije.  Lunar je iz perioda kada sam eksperimentisao isključivo sa analognom fotografijom.

Nismo sa ovoga svijeta, Lunar 8/8 2015 i Rođenje, Lunar 8/8, 7/8 2015

Mars, Lunar 4/8 2015

K!K: Koliko ti je važna obrada fotografija? Neki smatraju da je analogna fotografija autentičnija, kakav je tvoj utisak? 

Mislim da fotografije ostaju autentične po osjećaju ako se postprodukcija uradi ispravno. Dosta mojih fotografija prolazi kroz višestruke slojeve obrade (podešavanje kontrasta, osvjetljenja, itd) i radim kompozitne montaže ako je potrebno, ali mnogo više volim biti iza kamere nego ispred računara, pa ako zamišljeni efekat može biti postignut u „stvarnom životu” uvijek to preferiram.

Konji (Nedođija), 2015

K!K: Šta te inspiriše?

Ukratko – sve, ali i moja inspiracija se stalno mijenja. Ono što jedan dan želim da fotografišem nikad nije isto sljedećeg dana i stalno sam nemiran, idem za stvarima koje mi zapadnu za oko, ali uvijek se radi o osjećanju.

K!K: Nekome ko iz misterioiznih razloga može pogledati samo jedan film iz cijele prošle godine, koji bi im preporučio?

Za nekoga ko studira film, sramotno je koliko kasnim sa novijim izdanjima, ali imao sam šansu da popričam sa dijelom tima iza Mjesečine početkom godine, nakon prikazivanja, i bio sam beskrajno inspirisan i njihovom predanošću i pričom koju su toliko divno ispričali.

Druga strana duge, 2016

K!K: Koji su tvoji sljedeći projekti ili ciljevi u stvaralačkom radu, bilo u vezi sa filmom ili fotografijom? 

Trenutno se trudim da fotografišem svakodnevno. U stvaralačkom smislu, pokušavam da se izborim sa svime tako da mogu da se bavim ličnim projektima što je češće moguće. U poslovnom smislu, imam jako uzbudljive projekte u nadolazećim mjesecima.

K!K: Imaš li neki savjet za kreativce koji bi voljeli da pretvore hobi u profesiju ili da se prosto poboljšaju u onome čime se bave? 

Rekao bih: pratite instinkt i budite iskreni… to se uvijek vidi na fotografijama.

Djeca škole Grejs, Ïle-à-Vache, Haiti 2014

Fotografije iskorišćene uz dozvolu autora. Ako želite da pratite Aleksov dalji rad ili se družite, posjetite njegov vebsajtFacebookFlickr, i Instagram.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *