Una i Selindžer – nostalgična fakcija Frederika Begbedea

Kolika je šansa da mladi, talentovani pisac upozna debitantkinju godine, za čijom pažnjom vapi ceo Njujork, i da sa njom podeli nešto više od cigarete i pića? Kako izgleda priča koja ima sve preduslove da bude istorijski istinita, a koja je, zapravo, samo plod mašte?

una-i-selindzer

Preuzeto sa booka.in

Ono što me stvarno obara je knjiga posle koje poželiš da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da možeš da ga okreneš telefonom kad god ti dođe“, kaže mladi Holden Kolfild u delu Lovac u žitu Dž.D. Selindžera. Upravo je Una i Selindžer, sveži roman francuskog pisca i večitog dečaka Frederika Begbedea, delo takvog kova. Ali, u ovom slučaju, nakon što zaklopite poslednju stranicu, poželećete da sednete sa njegovim glavnim muškim likom i utapate razočaranje u (deci)litrima alkohola, istovremeno kudeći glavnu junakinju.

Protagonista je 21-godišnji Džerom Dejvid Selindžer, pisac-autsajder u potrazi za inspiracijom za svoj prvi „veliki rad“. Una O’Nil, koja će sasvim nesvesno pokrenuti korenitu promenu Džerijevog karaktera i pogleda na život: ona ima 16 godina, uživa ogromnu popularnost i koristi se imenom svog slavnog oca (Judžina O’Nila, dramaturga i dobitnika Nobelove nagrade za književnost), kako bi obilazila najpoznatije klubove Njujorka. Prvi utisak prilikom slučajnog upoznavanja u klubu Stork krije mnogo komplikovanije priče ovo dvoje mladih ljudi. Džerijev miran život i skladna porodica iz koje je potekao ne daju mu nikakav polet da ostvari svoju najveću želju – da napiše „slavni američki roman“ (kakav će jednog dana postati Lovac u žitu). Svet bogate, razmažene dece kojem je neminovno svedok i akter, guši ga i gnuša ga se. Sa druge strane Una, koja je deo najtraženijeg trija zajedno sa drugaricama Kerol i Glorijom, večito vapi za očevim odobravanjem i pažnjom. Judžin je očigledno bio bolji umetnik nego roditelj, budući da je napustio Unu, njena dva brata i majku Agnes kada je Una imala 5 godina. Njen prvi „razgovor“ sa Džerijem nas podseća koliko je neprijatno kada si zatreskani tinejdžer, ali i koliko je nekad lepo i bolje ćutati u nečijem prisutvu.

Razmenjivali su tako zvuke krčanja creva, ali glavninu vremena tokom njihovog prvog susreta (dobrih pola sata), proveli su ispijajući votkatini, majušnim gutljajima, pažljivo zagledajući danca svojih čaša, kao da će tu možda naići na neko blago, na maslinku ili bilo kakav sadržaj.

– Izvinite što Vas pitam, ali… koliko imate godina?
– Petnaest, što?
– …
– …
– … Ništa, onako…
– A Vi?
– Dvadeset jednu…
– …
– … Znate…
– Šta?
– Ja ćutim, ali… nije mi dosadno.
– Nije ni meni.
– Volim da ćutim sa Vama.
– …
– …

oona-o-neill

„Takođe volim karirane dezene, antikvarne knjige i hidrante na Aveniji Medison.“ Preuzeto sa: gazeta.pl

Una čuči na krovu nepoznatog njujorškog nebodera. Izvor: Getty Images

Četiri meseca nakon nespretnog upoznavanja u klubu Stork, Džeri i Una sreću se ponovo na zabavi njene majke. Ovoga puta Džeri preduzima odvažan korak: poziva Unu na ples i piće! Ali, ono što je značajnije od njihovog dejta (koliko god da je zabavno posmatrati kako se jedan Selindžer snalazi), jeste „odmotavanje“ prave Unine ličnosti: Begbede nam pruža sliku nesrećne, usamljene, neshvaćene devojke, osobe koja se utapa u gomilu željnu njenog društva samo da ne bi potonula u sopstvene misli i očaj. Svetla Njujorka služe samo da rasteraju njeno tmurno raspoloženje; očevo prezime je samo karta za let do holivudskih zvezda. Poznato je koliko čovek može da se otvori kad ga piće pogura.

Drugi susret ključan je i zbog Džerijeve odluke da pristupi američkoj vojsci. Za njega je to jedini način da pronađe potrebnu inspiraciju; bolje rečeno, da iz korena prodrma svoj duh i um iz letargije u koju ga je svakodnevnica njujorške elite dovela. Pa ko bi danas sa 21 godinom i najpoželjnijom devojkom pored sebe bio toliko lud da se pridruži ubilačkoj mašini svoje zemlje?! Za Džerija je to, ipak, bio savršen metod da zadivi Unu, ali i da, sledeći primer svojih uzora, Ernesta Hemingveja i Skota Ficdžeralda, prokrči put do panteona slavnih američkih književnika.

Ono što ovu knjigu, zapravo, čini posebnom nije ono što se desilo između Džerija i Une, već upravo ono što se nije dogodilo. Džeri odlazi u rat, a Una upoznaje čuvenog glumca i reditelja Čarlija Čaplina, starijeg od nje 36 godina (!) i ubrzo postaje njegova supruga (!). Od tog trenutka se kroz knjigu krećemo u dva pravca.

jeep_salinger

Okej, ovde možda ne izgleda tako, ali nezgodan je bio taj rat. preuzeto sa: bostonglobe.com

Pratimo Selindžera u ratu protiv Nemaca, njegovo iskrcavanje na normandijsku obalu 6. juna 1944. i potom borbu u Hirtigenskoj šumi, verovatno najpogubniju po američku vojsku. Begbede nam daje vrlo detaljan opis života na frontu, gotovo kao da smo i sami u rovu i da smo Džerijevi saborci. Opisi psiho-fizičkog stanja vojnika su bolno realni. Selindžer svakodnevno gleda smrti u oči; preživljava vođen Uninim likom, pišući joj u svakom slobodnom trenutku. Pisma koja nam Begbede prilaže kao autentična, zapravo to nisu: naime, tokom pisanja ove setne fakcije (kako autor kaže, ovo delo balansira između fakata i fikcije) Begbede je zamolio Unine potomke da mu ustupe pisma koja je Selindžer pisao sa fronta, što su oni odbili. Autor je bio prinuđen da mašta o tim nedostižnim redovima i da ih sam osmišljava. Pisma deluju prilično verodostojno, gotovo da možete da zaboravite da su samo deo piščevog umeća.

„8. maj 1942.

Draga Una, 

Prebačen sam u Fort Monmaut, takođe u Nju Džerziju, na desetonedeljnu obuku za vezistu. Ne pitaj me šta to znači: nemam blage veze. Pretpostavljam da oni vojnici koji idu napred da pucaju moraju nekako da pošalju informacije onima što hvataju zjale u pozadini… Čemu to tvoje ćutanje? Svestan sam da previše pišem, ali nije to iz puke dokolice. Mnogo mislim na tu tvoju glavicu. Nadam se da se ne plašiš rata; zahvaljujući meni, ni Nemci ni Japanci nikada neće napasti Los Anđeles. Neću ja njima dozvoliti da ti učine išta nažao. Obavesti ceo trio da sam spreman da položim život za klub Stork!“

selindzer-pise

Selindžer je skoro svaki trenutak predaha koristio za pisanje. Preuzeto sa: citymagazine.rs

Za to vreme, Una je od pokušaja da ostvari glumačku karijeru preuzela ulogu domaćice i žene osnivača Holivuda. Nasuprot strašnim ratnim scenama koje Džeri proživljava pred čitaocima je i slika „američkog sna“ koji Una i Čarli žive. Glavni deo romana sastoji se upravo u naizmeničnom prikazivanju strahota rata i holivudskog blagostanja kao da istovremeno prisustvujemo projekciji dva filma.

Još jedan izuzetno slikovit momenat jeste susret Selindžera i Hemingveja nakon oslobođenja Pariza i nakon što Džeri prisustvuje javnom linčovanju jednog od pristalica nacista. Dvojica pisaca-vojnika razgovaraju kao otac i sin, razmenjujući literarna i ratna iskustva, ujedno svodeći rat i krvoproliće na umetnost i ističući njihovu lepotu.

– O čemu smo ono razgovarali?
– O glavi koja liči na razbijenu saksiju sa cvećem.
– A da, to sa saksijom. Beše to u Španiji, neki leš smo našli star nekoliko dana. Taj je, po svemu sudeći, već bio mrtav kad su mu glavu razbili s više udaraca kundakom. A tip je, inače, bio ćelav. Kako kose nije bilo, kost se otvorila kao kora od jajeta, s tim što je bila oker boje, imala je taj narandžasti ton, kao od pečene gline, jal zbog raspadanja, jal zbog onog blata tamo. Ličilo je to baš na saksiju s cvećem koja leži razbijena na ulici, znaš ono kad ideš trotoarom pa pomisliš ‘Jeee, da sam neki minut ranije proš’o, mogao sam ovo da popijem po glavi.’

caplini

Porodica Čaplin 1957. godine. Preuzeto sa: gazeta.pl

Pred sam kraj priče gotovo da doživljavamo zamenu uloga Une i Džerija: Begbede nam oslikava Čaplinov odlazak iz Amerike u London povodom premijere filma Svetla pozornice. Za vreme njegovog boravka u Engleskoj zabranjen mu je povratak u SAD zbog optužbi da podržava komuniste (Čaplin komunistima nikada nije javno pružio podršku, deklarišući se samo kao „zalagač za mir“). Čitava njegova porodica se potom seli u Švajcarsku. Vidimo zatim Unino tajno putovanje natrag u Ameriku, u nameri da spasi konfiskovanu porodičnu imovinu, dok Selindžer postaje nacionalni heroj i omiljeni američki autor. Una i on se ponovo sreću u Njujorku, čime Begbede zatvara krug pripovedanja i vraća nas tamo gde je priča i počela. Njihov poslednji susret podseća na njihovo upoznavanje u klubu Stork, s tim što sada imamo Džerija, ratnog veterana i proslavljenog pisca, i Unu, udovicu Čarlija Čaplina i vremešnu damu. Pomalo nostalgična i setna scena tera čitaoca da istovremeno:
1. žali što Una nije izabrala Džerija – kada guglate njihove zajedničke fotke, nema rezultata, ali možemo da maštamo kako su bili sladak par, i
2. bude zahvalan što nije izabrala Džerija – da jeste, možda ne bismo dobili sjajna dela poput Lovca u žitu i njegovih pripovetki.

Begdebeova fakcija je surova bajka i neostvarena realnost upakovana u nešto manje od 300 strana. Svako mesto, datum, porodične veze i fotografije možete proveriti na internetu, ali onaj najzanimljiviji deo čitave priče Begbede ne izvlači iz arhiva, već iz sopstvenog vrela kreativnosti. Zbog toga je ovo delo teško ispustiti iz ruku.

Roman Una i Selindžer Frederika Begdedea je objavljen i na srpskom, u izdanju Booke, u okviru edicije Zapadno od Sunca.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *