Slučaj Culture Exchange

Ksenofobija: strah i odbojnost prema stvarima percipiranim kao strane i drugačije; mržnja prema stranom.
Cigla u prozor: metod delovanja fizički sposobnih nasilnika bez političke moći;
Deportacija: metod delovanja fizički sposobnih nasilnika sa političkom moći.
Sada kada smo definisali, možemo početi.

Ukoliko ste nekada zašli u novosadski kafić „Culture Exchange” mogli ste videti mnogo toga uzbudljivog. Karaoke večeri; popravke bicikala; kickstartere za valjane ideje; ekstravagantne društvene igre poput Scrabble i šaha; besplatan WiFi; stripove; kabare večeri. Verovatno niste videli blud, razvrat i pedofiliju. To nije pokazatelj vaših loših posmatračkih sposobnosti. Bluda, razvrata i pedofilije naprosto nije biloAli, pitate se, zašto bismo ih uopšte i očekivali?!

Culture Exchange, naime, preduzeće je grupe mladih ljudi iz nekolicine zemalja, od Engleske i Sjedinjenih Država, do Grčke. U svojim prostorijama u Novom Sadu vodili su registrovan kafić uz mnogobrojne neprofitne kulturne sadržaje, kao i radionice jezika, šivenja, vajanja i slikarstva. Kao Culture Excange Bikes d.o.o. vodili su „bicikl-kuhinju”, radionicu popravke bicikala u istom prostoru. Oba preduzeća uredno su registrovana pri Agenciji za privredne registre, i država Srbija ih je u proteklih godinu i po dana uredno oporezivala, bez primedbe na građanstvo preduzetnika i vlasnika društva sa ograničenom odgovornošću. Sve do avgusta ove godine, kada je nizom sramotnih okolnosti Culture Exchange zadobio pažnju bezbednosnih organa.

Dvadesetog juna 2013. tada posve nov portal Teleprompter, projekat nevladinog udruženja Omladina Srbije, objavio je detaljno i naporno istraživanje o povezanosti osnivača Culture Exchange sa organizacijom Family International, pod nežno umobolnim naslovom „Ozloglašena sekta okuplja novosadsku omladinu”. Ovo „otkriće” potom su preneli Kurir, Vaseljenska TV Pravda; deo zabrinute javnosti ekspresno je odreagovao pretnjama i kamenovanjem lokala.

teleprompter

Primer blistavog, odgovornog novinarstva.

Pošto su aktivisti medijskim cirkusom dovedeni u životnu opasnost, državni organi su, sasvim razumljivo, sproveli istragu nad žrtvama, a potom, pošto su prvobitne optužbe dokazane kao netačne, uveli ih u ekstradicioni proces. Rešenjem MUP-a donetim 30. septembra, Sajmon Vilson će, sa suprugom i troje dece, morati da napusti zemlju u roku od 30 dana. Po navodima aktivista, zvanični organi Republike Srbije – gradska policija Novog Sada, Kancelarija za strance Novog Sada, odbili su da obezbede pravedan proces stranim državljanima. Kako je moguće da nakon ulaganja desetine hiljada evra i godina života u izgradnju korisnog, samoodrživog biznisa, država zabrani poslovanje na osnovu privremenog boravka? Apsurdno, preduzeće Sajmona Vilsona uredno je registrovano i oporezivano na osnovu istih putnih isprava koje, po nalazima MUP-a, nisu dovoljne za njegovo dalje poslovanje i boravak u Srbiji.

Na konferenciji za javnost 2. oktobra – kojoj su prisustvovali pripadnici medija, gosti kafića, biciklisti i studenti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – govorili su Ana Paudril i Sajmon Vilson. Paudril, britanska državljanka i preduzetnica iza Culture Exchange kafića, jedina je kojoj je rad u kafiću i dalje dozvoljen. U kratkom obraćanju prisutnima ona je objasnila rad preduzeća i aktivnosti u kojima su zaposleni učestvovali. Snimak sa konferencije možete čuti ovde, a tekst kojim su objasnili svoje nedavne teškoće možete naći na blogu Culture Exchange.

“Naš projekat u Novom Sadu započet je iz naše inicijative i finansija. Nije finansiran od strane države ili bilo koje spoljne organizacije. Dobili smo sredstva iz online kampanje na Indiegogo (sajt za donacije idejama i projektima na volonterskoj bazi, pr. au.) a ostatak sredstava došao je od naših ličnih prihoda, od naših roditelja, ušteđevine itd. Platili smo sve takse potrebne za pokretanje našeg biznisa, i redovno smo plaćali mesečne i nedeljne poreze. Nismo na teretu države i od nje ne dobijamo nikakva sredstva; naš biznis doprinosi privredi, čini nešto pozitivno i promoviše kulturu u gradu”, rekla je Paudril.

culture exchange deportacijaJedan od najvećih problema jeste to što u Kancelariji za strance u Novom Sadu odbijaju da govore engleski, iako je njihov posao da se bave pitanjima stranaca. Tamošnji zvaničnici daju različite odgovore i konstantno govore različite informacije, iz dana u dan. Rekli su nam da je sve u redu, da će sve biti u redu ako platimo takse koje su nam dali, i sledećeg dana su Sajmon i Meri dobili obaveštenje da će biti deportovani i da im preostaje svega 30 dana boravka u državi. Dajemo sve od sebe da živimo u ovoj zemlji legalno. Pokušali smo da predamo potrebne isprave i platimo takse. Grešili smo u svojim prijavama jer nismo znali šta treba da uradimo”, objasnila je Paudril.

Podsećamo ovom prilikom da Zakon o strancima nije dostupan ni na jednom stranom jeziku, i da bez obezbeđene pravne i prevodilačke stručne pomoći strani državljani ne mogu biti istinski informisani o njegovim odredbama.

Motivacije ovakvog tretmana naziremo, ili radije, jasno vidimo, u neželjenoj medijskoj pažnji koju je ovog leta Culture Exchange doneo razularen ekspoze Telepromptera. U članku se u nizu ideološki obojenih, huškačkih „otkrića” i pratećih ilustracija koje uključuju crtež gole žene na biciklu, stripa pod nazivom „God’s whores” i rasplesanih đavola, autor Danilo Redžepović igra konceptom  istraživačkog novinarstva iz škole „Trećeg oka”, „Kurira” i dnevnika lečenih paranoičnih šizofreničara. Autor je istovremeno i osnivač portala i pravni zastupnik „Omladine Srbije”; različitim svojim projektima stremi informisati javnost o udarnim temama poput vanzemaljaca i proročanstava baba-Vange. Navodimo ove podatke radi bolje procene sposobnosti rasuđivanja medija koje su Redžepovićevo hudo istraživanje preneli.

Mediji koji su uzeli učešća u hajci izneli su više puta tezu da su članci o „sumnjivoj sekti” i skretanje informacija prikupljenih o organizaciji Family International na članove Culture Exchange – sušto informacionog karaktera, te da nikako nije reč o pozivu na agresiju. 

No, ovaj apel na ignorisanje društvenog konteksta u kome se strateški odabrane i ilustrovane “informacije” iznose neispunjiv je i zlonameran. Usled širenja straha od verskih sekti tokom devedesetih godina, njihovo dejstvo u Srbiji posmatrano je u nerealno najboljem slučaju sa podozrenjem, a u najgorem vodi do nasilja koje nailazi na snažno odobravanje javnosti. Znajući za faktor kolektivne panike, iznošenje ovakvih tvrdnji u ovom društvu, propraćeno ličnim podacima „optuženih”, nije i ne može biti ništa doli aktivnog poziva na nasilje. Objavljivanje teksta koji se poigrava masovnim strahom u cilju samopromocije jeste zločinački čin i kosi se ne samo sa definicijom odgovornog novinarstva već i sa elementarnom ljudskošću.

U drugoj situaciji bilo bi lako reći: na stranu sa žutom online štampom, na stranu sa amaterima; fokusirajmo se na realnu pretnju i protivpravni tretman žrtava njihove klevete. No ovakvi slučajevi pokazuju širu tendenciju odricanja odgovornosti medija koji, ma koliko besplatni, amaterski koncipirani ili uopšte nekvalitetni bili, imaju čitalačku publiku – a otud i uticaj. Zato, u slučaju Culture Exchange ne treba odbaciti trivijalnost projekta Teleprompt – upravo suprotno; treba analizirati kontekst u kome bahato pisanije profesionalnog teoretičara zavere uspeva da zadobije takvo medijsko prisustvo i uticaj da vodi do realnih životnih posledica za mete njegovog napada, umesto da u samom začetku bude odbačeno kao trivijalno i bezumno. Uspeh ovog članka ono je što ga detrivijalizuje i čini osnovnom problematikom celokupne situacije. A kontekst na koji ovakve publikacije računaju jeste – 1) neobrazovanost i labilnost čitalaca, i 2) prateći nedostatak standarda novinarskog integriteta i delovanja medija.

Ispostavlja se da Srbija ipak ima standarde, jer je gnušanja vredan članak Telepromptera na gnušanje i naišao. Redakciji nije, izgleda, sasvim jasno kako je do toga došlo, te neveselo zapeva o odbrani slobode govora i demokratskom društvu i pokušava da sve postulate civilizovanog društva koje sama svesno ignoriše iskoristi u svoju odbranu. Prati je, naravno, povezivanje svih medija koji su progovorili protiv članka sa, ni više ni manje nego donacijama CIA-e. Ako išta u ovoj ružnoj i, moguće, kriminalnoj situaciji nagoni na optimizam, to je činjenica da su komentatori, čitaoci, ljudi koji čak nisu ni čuli za novosadski kafić okrenut kulturnoj razmeni, prozreli neveštu retoriku Telepromptera i medija koji su od njega preuzeli „vest”.

Protest podrške 2. oktobra ispred kafića Culture Exchange

Protest podrške 2. oktobra ispred kafića Culture Exchange

Protiv hajke na Culture Exchange otpočete u realmu pseudonovinarstva stoga su redom ustali novinari i studenti novinarstva, kao i umetnici i aktivisti koji su imali prilike da iz prve ruke iskuse prijateljstvo i pozitivan uticaj otvorenog kulturnog prostora u Novom Sadu. Na pravnom nivou, pak, naizgled se gubi nit; jer u sferi izvršne moći upliv ljudi dobre volje nije dovoljan. Hobistička, amaterska ksenofobija izražena kroz tabloide, ima svoj odrasli i ozbiljniji produžetak u formi institucionalizovane ksenofobije.

Dvoje zaposlenih u Culture Exchange kafiću i pratećoj bicikl radionici već su deportovani nakon što je odbijen njihov zahtev za vizu. Vilson tvrdi da su sva dokumenta za vizu predata dva meseca pre isteka privremenog boravka njegove porodice u Novom Sadu; njihovi pozivi advokatu i komunikacija sa policijom bili su propraćeni maglovitim izjavama i izbegavanjem izravnog odgovora, dok konačno zahtevi nisu odbijeni bez obrazloženja. Država nije obavezna da obrazloži odbijanje zahteva za stalni boravak, ali s obzirom na mržnju i klevete kojima su ljudi iz Culture Exchange praćeni u proteklim mesecima, na medijima je da zahtevaju obrazloženje. Kako je „turistima” i volonterima dozvoljeno da ulože 10 000 evra u otvaranje i provedu više od godinu dana održavajući dva preduzeća? Ako je boravak zaposlenih u CE bio nelegalan, zašto je to „primećeno” tek kada su (lažno i nasilno) optuženi za pedofiliju i napadnuti?

Ukoliko privid ravnopravnog tretmana nije ostvaren, možemo reći: radi se o nepravednom postupanju. Zahtevati od javnosti i medija da deportaciju i pravne probleme osnivača i zaposlenih u Culture Exchange posmatraju kao posve odvojene od ksenofobne medijske akcije postupak je u skladu sa širom tendencijom utišavanja kritike i svih koji su joj skloni. Ljudsko stvorenje sa osnovnim sposobnostima kontekstualnog rasuđivanja vidi korelaciju i ne pretpostavlja uzročnost, ali je bogamu, oseća.

culture exchange keep it openOglašavamo se ovom prilikom jer su manifestacije održane sa podrškom Culture Exchange u protekloj godini bile retko aktivne, pozitivne i kreativne inicijative kakve smo navikli da ne očekujemo u Srbiji. Sićušna oaza prijateljske kulturne delatnosti upravo je žrtvovana iracionalnom strahu i mračenju onog dela srpskog naroda koji profitira na opštoj bedi. Zato tema rasprave mora biti, prvenstveno, bezbednost i pravedan tretman pojedinaca odgovornih za CE, a potom i moć koju idejni relikti devedesetih i dalje imaju na organe naše države. 

Srećom, borba za Culture Exchange traje i dalje. Uz pomoć advokata, članovi su pokrenuli nekolicinu žalbenih postupaka, te nastavljaju da se pravnim putem bore za ostanak u zemlji.
U međuvremenu,  7. oktobra održana je još jedna press konferencija, ovoga puta u Beogradu, a u četvrtak 10. oktobra u 15h biće priređen miran protest u centru Novog Sada. Ako vam geografske mogućnosti dozvoljavaju, pojavite se u 15h na trgu ispred katedrale; u suprotnom, izdvojite vremena da poptišete otvoreno pismo podrške.

Ako i dalje želimo verovati da smo zemlja koja teži da zadrži inteligentne, pozitivne i preduzimljive mlade ljude – slučaj Culture Exchange se tiče svih nas.

Tekst uredila: Milica Naumoska

    3 komentara

    • kokoska says:

      E, Milice baš si kokoška. Kako si lepo napisala tekst, verovatno ti je trebalo pet dana da ga “nakljucaš”. Ti i tvoje ostale kokoške i petlovi slobodno spakujte perje i paperje sa Sajmonom i njegovom ženom i put Grče/Amerike/Filipina, možda tamo imaju kvalitetnije zrnevlje. Možda ti daju genetski modifikovno zrnevlje pa ćeš moći još više i bolje da kuckaš po toj tastaturu kandžama, kulturna kokoško 🙂 Želim ti da se dobro nakljucaš Sajmonovih suza na putu do aerodroma Nikola Tesla. Samo pazi da se ne otruješ od gorčine suza.

      Sa srećom tebi, Sajmonu, ženi i deci i ostalim kivnim novosađanima! 😛 svi jedva čekamo da čujemo od vas “Goodbye guys.God bless!”

      • Nuša Babić says:

        Najiskreniji pozdravi, namerniče: ja sam autor teksta, i cenim dirljiv napor koji ste uložili u svoj komentar.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *