Tamo gde smo ostali – u Požaru

Sećate li se da je publika ikad ceo minut ostala tiha nakon završetka predstave? Zvuči kratko? Hajde, izbrojte. !Kokoška je tu da vam prenese ceo spektar emocija sa premijere predstave Požar. Laundž/Kontrast ili Tamo gde smo ostali.

Pre nego što nastavimo, važno je napraviti osvrt na dva događaja koja su uslovila stvaranje ove predstave. Oprostite !Koki ako na momente spusti kljun i umiri perje, o nekim stvarima se mora ozbiljno pisati. Novi Sad je proživeo (i i dalje živi) kolektivnu traumu kao posledicu tragedije koja se desila i ponovila. U požarima u kafiću Laundž (2008) i diskoteci Kontrast (2012) poginulo je četrnaestoro mladih ljudi. To je najveći broj mrtvih u jednom danu još od pogroma ’42. Međutim ovo nije samo lokalni problem, jer sistem koji jeste glavni krivac za ove tragedije (o tome kasnije) funkcioniše na nivou cele zemlje. Ako bi neko želeo da se informiše o Kontrastu i Laundžu morao bi da zaroni duboko u blato srpskih medija puno dezinformacija i poluinformacija. To je ozbiljan, ali uzaludan detektivski posao jer priči nedostaje epilog. Na tragedije se polako zaboravlja i, ako je oštra kontrola klubova i bila pokrenuta neposredno nakon što su se desile, to je brzo prestalo. Najtlajf nastavlja da funkcioniše kao i do tada, ludo i nezaboravno, i ostaje samo nada da se nešto slično neće ponovo desiti. Ideja da se ovaj dijalog uspostavi ponovo, i to u pozorištu, nastala je kako bi se sprečio zaborav, ali i kako bi se ukazalo na ličnu odgovornost svih članova društva.

Predstava Požar nastala je kao autorski projekat Mie Knežević (koja potpisuje i režiju) i Momčila Miljkovića. Na kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, sinoć je izvedena njena premijera. Inače, na istoj toj sceni igra i Nebeski odred, diplomski projekat Mie Knežević. Ova predstava prati grupu ljudi u koncentracionom logoru, koji se bore za svoj, već potpuno dehumanizovan život. Mada vrlo različite, predstave se naslanjaju jedna na drugu u pitanju osnovnog ljudskog prava – prava na život. Zanimljivo je da rediteljka prepoznaje da je potrebno postaviti ovakve „teške” teme na scenu – kako sama kaže: „Pozorište ima pravo da istupi i progovori o realnosti tragedije”.

Požar ima svež i originalan tekst, autori su mladi, tema i postupak savremeni tema, a sve zajedno je jedna jedinstvena predstava. Pretežno mladi, tek svršeni glumci, zajedno sa nekoliko starijih kolega čine vrlo kompaktan ansambl. Glumačku ekipu čine: Lidija Stevanović, Draginja Voganjac, Miodrag Petrović, Sanja Ristić Krajnov, Sanja Mikitišin, Nina Rukavina, Alisa Lacko, Marko Savković, Dimitrije Aranđelović, Stefan Vukić, Marko Savić, Zoran Bogdanov, Dušan Jakišić i Dragan Kojić. 

požar ili tamo gde smo ostali snp mia knežević

Svi zajedno.
Preuzeto sa: www.snp.org.rs

Tekstualni predložak Požara nastao je dramaturškom adaptacijom razgovora sa stvarnim ljudima koji svedoče o svojim autentičnim iskustvima u vezi sa ova dva događaja. Dakle, kao dokumentarac na sceni. Požar, konkretno, nastao je kao rezultat ozbiljnog istraživačkog rada, skupljanja podataka, razgovora sa roditeljima, preživelima, sa ciljem da rekonstruiše događaje i dođe do istine o njihovim uzrocima. Dokaz o rastu predstave, kao i o pomaku koji je u društvu napravila već u svojoj razvojnoj fazi, jeste pismo (pročitano u sklopu predstave) kojim je naš arhitekta iz inostranstva stupio u kontakt sa autorima. On, kao stručnjak za protivpožarnu zaštitu, vrši analizu požara u Kontrastu i otkriva nove podatke, koji se obrađuju u predstavi.

Postavlja se pitanje – zašto je uloga istrage prepuštena pozorištu?

U jednom trenutku iznosi se i originalan materijal – snimljeni razgovori sa vatrogasnom službom – u kom predstava dobija najjeziviji odjek realnosti. Glumci govore u ime intervjuisanih (preživelih, svedoka, roditelja i prijatelja nastradalih), tako da predstava prelazi u neku vrstu kolaža raznih iskustava. Ne proživljavaju već predstavljaju, ali sa ogromnom količinom empatije i osećanja. Gotovo niko od njih ne igra samo jednu ulogu, prelazi iz jedne u drugu ulogu su suptilni i nenaznačeni, ali ipak ne stvaraju konfuziju kod publike.

Rediteljski postupak teži da iskoristi telo glumca umesto da na scenu dovodi nepotrebnu rekvizitu i time stvara određenu vrstu igre, a u isto vreme publici daje potreban zaklon od realnosti prikazanog. Glumac Marko Savić, u ulozi vatre penje se po na podu nacrtanom stepeništu, širi se, napreduje  i – pod svoje uzima druge, koji mu se pridružuju lupkanjem po podu – realnom imitacijom pucketanja vatre.

Scenografija je svedena i u službi rediteljske zamisli. Mesto zločina crta se kredom po podu, policijska traka u jednom trenutku deli scenu na dva plana, scena se lako transformiše. Predstava je podeljena, stilski i vremenski, na dva dela – svaki se bavi po jednim požarom. Međutim, kako i sama rediteljka kaže da su ova dva događaja zapravo ista tragedija, oni se i u predstavi prepliću tako što je otvara priča o „Tamarinom zakonu” (koji je građanskom inicijativom donet tek nakon što je izgoreo Kontrast), da bi se retrospektivno vratila na prvu tragediju – Laundž. Rupe u zakonu koje su dovele do požara, „Tamarinim zakonom” su delom popunjene. Iako predstava postoji kao određeni spomenik žrtvama, upućivanje na greške sistema i opasnost u kojoj se svi nalazimo bio je krajnji cilj autora, pa tako i podsećanje na uspeh ove građanske inicijative na samom početku možda govori da vreme za pokretanje promene nije prošlo.

Iako nema klasičnu strukturu, te se i ne može govoriti o kulminaciji u pravom smislu te reči, scena u kojoj predstava najneposrednije prenosi sav užas zbog kog je nastala, nije monolog roditelja, već predočavanje haosa birokratije o koji svakodnevno lupamo čela dok ga neki drugi koriste da nestanu u anonimnosti i izbegnu preuzimanje odgovornosti. Hrpe papira koje preplavljuju scenu stvaraju osećaj izgubljenosti, nekompetentnosti čoveka da se nosi sa svim zahtevima sistema, ali i njegovu manjkavost koja u mnoštvu pravnih akata dozvoljava propuste. Upravo ovaj „birokartski” deo predstave svedoči o sveobuhvatnosti i dubini istraživanja autora, koji su morali dobro da istupe iz redovne uloge dramskog umetika, preuzimajući na sebe poslove državnih organa koji su zakazali. Prvi deo je, možda, mogao da se završi ovom i vizuelno efektnom scenom. Međutim, on se završava monologom Lidije Stevanović koja govori u ime roditelja nastradalih. Ovo je možda i najslabiji deo jer predstavlja završnicu jedne celine i umesto da nas efektno ostavi u osećanju licne ugroženosti on ponovo budi empatiju, a tempo i energija predstave padaju.

Karakter kamerne scene, upaljena svetla u publici, naglašena upućenost glumaca na publiku, doprinosi osećaju zajedništva – svi smo uključeni u ono što nam se odvija pred očima i treba da stvorimo odnos prema tome kao zajednica. Ako se pitate  može li umetnost nešto da promeni, neophodno je da pogledate Požar.

požar ili tamo gde smo ostali snp

I nestade Laundž, i ostade praznina.
Preuzeto sa: www.snp.org.rs

Potrebno je vratiti ovu temu u svest građana zato što nepostojanje standarda – pravnih, bezbednosnih, moralnih utiče na sve i svja i krajnje je vreme da se o tome priča. Sistem ne funkcioniše kao celina i njegovi organi mogu zauvek da prebacuju krivicu jedni na druge i da se odriču odgovornosti (da li ovo nekome zaista zvuči nerealno?). Nismo zaštićeni ni na koji način i jedini razlog zašto već ne paničimo jeste što toga nismo svesni. Ipak, predstava ni u jednom trenutku ne sklizne u traženje odmazde, niti u patetiku – ona jednostavno nudi priču o jednom aspektu stvarnosti, koji ne sme biti zaboravljen. Kako je na pres konferenciji rekao Miodrag Petrović (koji igra ulogu roditelja), predstava je „striptiz golih činjenica. Mi ne prozivamo. Mi prizivamo.“

Na samom kraju predstave glumci plaču dok izgovaraju moguću budućnost četrnaestoro umrlih i viču da bi preko plača ostali razgovetni. Nestaju u oblaku dima protivpožarnog aparata. Nastaje muk – ceo minut tišine.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *