Žeremi Gravaja o zauzimanju mesta na ekranu i van njega (intervju)

Film koji je dobio nagradu za najbolji inostrani film na 12. Beldocsu je A Lua Platz reditelja Žeremija Gravaje. Gravitirajući između politike i poezije, ovaj angažovani dokumentarac govori o stambenim problemima i političkoj i socijalnoj borbi imigranata sa margine u Francuskoj. O razlozima za stvaranje ovog filma, kao i pojedinim stilskim i rediteljskim odlukama koje je donosio, pričali smo sa Žeremijem Gravajom.

A lua platz nije tvoj prvi film koji se bavi temom migranata u Francuskoj. Kako te je privukla ova tema?

Prvi kontakt sa tim pitanjem sam ostvario kad sam imao 16 godina i išao na odmor sa roditeljima. Na aerodromu sam prisustvovao sceni u kojoj je policija primorala jednu ženu da se vrati u svoju zemlju. Pre ovog filma sam napravio još jedan dugometražni dokumentarac na tu temu i četiri ili pet kratkih dokumentaraca. Moj prvi kratki film bio je između dokumentarca i fikcije. Tada sam radio u Parizu i često viđao ženu koja je prosila na ulici, tako da sam joj prišao i popričao sa njom. Ispostavilo se da je izbegla sa Kosova, tako da sam uradio nekoliko intervjua i napisao kratki igrani film. Ali bilo mi je čudno da pravim fikciju od nečijeg života na ulici – na primer glumica koja ju je igrala jeste imala takvo iskustvo u stvarnom životu, ali je i dalje bila glumica i morali smo da je šminkamo i pretvaramo, i celo to iskustvo je bilo dosta nadrealno. U tom periodu (oko 2000. godine) je u Francuskoj tema izbeglica bila vrlo prisutna i bilo je dosta izbeglica iz Avganistana, Iraka, istočne Evrope koji su pokušali da pređu tunel između Francuske i Velike Britanije. Prijatelj i ja smo kupili običnu, jeftinu kameru i otišli smo sa šatorima u te kampove ne bi li ih upoznali i saznali zašto su otišli iz svojih zemalja, zbog čega ih država i policija sprečavaju da idu dalje. Počelo je ovako, ali ja sam nastavio da se bavim ovom temom na različite načine – moj sledeći projekat je bio o ljudima koji nemaju papire, ali žive u Francuskoj jako dugo i mogu bilo kad biti deportovani, ukoliko ih policija identifikuje. Od te teme sam se pomerio na migrante i urbane promene. Film pre A Lua Platz je bio o poslednjoj fabrici koju su srušili u Lionu i načinu na koji se brišu radničke priče i istorije kroz brisanje tih prostora. 

Na koji način je tekao proces stvaranja ovog filma?

Stvar sa A Lua Platz je to što je on sniman nešto manje od 10 godina i što sam hteo da ovog puta budem ljudski i politički povezan sa ljudima koje snimam, a ne samo neko ko dokumentuje njihove živote. Tako da je postojao dugačak proces odlaska u divlja naselja, pomaganja kolektivima i socijalnim radnicima, uključenosti u kolektiv i njihovu političku borbu i najzad otvaranja kuća i skvotova sa njima. Tako da smo mi, do momenta kad smo počeli sa snimanjem, već bili bliski prijatelji i politički saveznici. Priča koju pričamo je teška, ali način na koji smo snimali je bio daleko od toga, jer smo bili stvorili bliske odnose, zajedno otvorili skvotove i u tom periodu je i njihov život prvi put bio miran. Takođe, kako smo našli finansiranje za film, i [migrantima] smo davali naknadu za učešće – svi smo bili jednako plaćeni. U tom trenutku, oni nisu imali posla u Francuskoj, tako da je to njima bilo vrlo zgodno i mogli su potpuno da se posvete snimanju filma. Ovo nije bilo nešto o čemu sam razmišljao unapred, ali sada znam da definitivno hoću da nastavim da radim na ovaj način. 

Da li postoji evolucija ili gradacija kad je reč o temama kojima se baviš u vezi sa migrantima? Bavio si se stanovanjem, radom, da li planiraš da ostaneš na tim temama ili da pokriješ neke nove?

Trenutno sam u fazi istraživanja, ali bih u sledećem filmu, voleo da nađem način da govorim o tome kako okupiranje mesta u gradu može postati tačka susreta i solidarnosti između različitih grupa migranata bilo da dolaze iz Afrike, post-kolonijalnih zemalja ili istočne Evrope. Mislim da je trenutno važno govoriti o solidarnosti i međusobnom prepoznavanju ovih nekoliko vrsta imigranata, ukoliko želimo da se nešto promeni, kao što je brisanje razlike koju država pravi između političkih i ekonomskih migranata. Francuska, kao jedna od najbogatijih zemalja na svetu, treba sve da dočeka raširenih ruku i obezbedi pomoć oko smeštaja, hrane i papira ljudima koji se nađu na njenoj teritoriji. Takođe, kako sad živim u delu grada gde smo snimali A Lua Platz, voleo bih i da mogu samo izađem ispred kuće i snimam film (smeh).

Dakle, ti si postao totalno integrisan u njihovu zajednicu kroz proces snimanja filma. Zanima me kako je tekao proces upoznavanja protagonista i sticanje njihovog poverenja. Nije lako pustiti nekog da snima tvoj život, čak je i jedan od aktera rekao da ti nije verovao isprva.

Normalno na početku nisu imali poverenja, jer nisu do kraja razumeli ko smo i šta smo. Tokom prve dve, tri godine išli smo u divlja naselja i tokom tog istraživanja nismo snimali uopšte. Samo smo razgovarali i snimali razgovore diktafonom. Tokom mnogih razgovora sa imigrantima iz Rumunije, kao i radnicima koji su bili aktivni šezdesetih, odlučili smo da napravimo knjigu priča. Sakupili smo sredstva iz javnih fondova u Parizu i delili te priče kao pamflete besplatno po naselju, ne bi li na taj način povezali ljude. U jednom trenutku je gradonačelnik odlučio da izbaci ljude iz domova u tom naselju, što je na kraju postala i priča filma. Kad je to izbacivanje počelo, mi smo se priključili njihovom životu, spavali smo zajedno u šatorima, pokušavali smo da nađemo hranu, odeću, pisali smo gradonačelniku. Pokušavali smo da otvorimo kuće, razgovarali smo sa policijom umesto njih, pomagali im da budu shvaćeni. U kolektivu je bio i advokat, tako da smo imali i papire koji ih štite od policije i izbacivanja. U jednom trenutku, a bili smo kod njih skoro svaki dan, oni su rekli: „Ovde ste već dve godine, zar ne treba da snimamo film?“ To je bilo smešno, pošto sam ja i posle dve godine bio i dalje stidljiv da ih pitam da počnemo i bilo mi je drago pošto su oni izrazili želju za tim. Dobra stvar je bila što dok smo se borili, ja sam sa druge strane radio sa producentom na tome da nađemo novac za finansiranje, a to je dugačak proces. Tako da smo u trenutku kad su oni izrazili želju za snimanjem i dobili novac za film i mogli smo da ih platimo – oni su tad bili kao glumci koji će biti plaćeni za rekonstrukciju određenih trenutaka koje smo proživeli zajedno.

Znači bilo je rekonstrukcije?

Mešano je, nije bilo samo toga. Na primer, prva scena gde su u kolima i pričaju gde će da spavaju je jedna od njihovih najsnažnijih uspomena kad su bili izbačeni iz domova, ne znajući gde dalje. Ta i ostale scene koje su se ticale zauzimanja skvotova bile su rekonstrukcije, pošto je bilo previše riskantno snimati to u trenutku dešavanja. Da je, na primer, policija došla, a mi imamo snimke i slike koje nas inkriminišu, bilo bi nezgodno. Tako da smo to rekonstruisali posle godinu dana, dok je još bilo sveže u sećanju, ali nije bio urgentan trenutak. Bilo nam je i zabavno to da radimo opet, kao da odigravamo pljačku banke (smeh).

U sinopsisu piše kako ovaj film može da predstavlja alternativni naseljivi prostor za ljude u njemu. Da li misliš da funkcije filma mogu da prevaziđu njegovu virtuelnost u smislu da on može da na neki način zaista okupira određene prostore koji do tog trenutka nisu bili dostupni?

Mislim da da, ta rečenica je na neki način teoretska, ali može označavati i stvari koje se tiču stvarnih dešavanja. Na primer sam naslov, jedno od značenja A Lua Platz je „zauzimati mesto” i kroz ovaj film gledalac zaista može da pristupi načinu na koji ovi ljudi razmišljaju, rade, žive, kao i  njihovom humoru i emocijama. Jedna od mojih želja je bila da im omogućim da govore za sebe, tako da je u nekom smislu to zauzimanje mesta u javnom prostoru i debati. Kad je reč o romskoj zajednici postoji otprilike jednom godišnje neki javni problem o kojem svi pričaju, ali nema novina i medija koji zapravo daju glas tim ljudima. Tako da je to jedan od načina na koji se taj naseljivi prostor može shvatiti, ali s druge strane i ekonomija snimanja filma je postala način života za mnoge od njih. Pored toga, mi smo se vrlo zbližili sa njima i nažalost smo bili prvi Francuzi sa kojima su oni ostvarili veze, a žive u Francuskoj već godinama. Tako da nije samo do okupiranja prostora, već je i do međuljudskog povezivanja.

Postoji par metafilmskih momenata gde možemo da vidimo ekipu. Da li ti je bilo važno to da prikažeš zbog povezanosti koju si ostvario sa njima ili si imao neke druge namere u takvom izbacivanju iz iluzije filma?

Volim da vidim u filmu to priznanje da je film, a ne da dobijem samo fascinaciju realnošću koja je prikazana u dokumentarcu. Uglavnom kad se priča o politici i angažmanu, ja mislim da je važno napraviti razliku između zajedničke borbe i umne solidarnosti i praviti film o nekoj stvari nije isto ako se ne borite sa njima. I ono što smo pokušali da uradimo jeste da budemo tu. Postoji puno dokumentaraca gde će se reditelj i ekipa pri snimanju ograditi i napraviti film neutralnim, iako su se borili sa akterima filma. Ali meni je bilo važno da kažem da stvaranje umetnosti i prijateljstva i prolaženje kroz iste političke borbe može biti ista stvar.

Da li možeš više da nam kažeš o spektru različitih stilova koje si koristio u filmu, kako smo imali priliku da vidimo crno-belu sliku, sliku snimanu na filmskoj traci, videu?

Prvi od razloga je povezan sa procesom nastanka ovog filma. L’Abominable je prostor koji vode stvaraoci filma okupljeni oko toga da produže vek filmske trake u Francuskoj, u kojem imamo sve mašine za procesuiranje, stvaranje kopija, kamere. Kad smo počeli da snimamo, preselili smo se u taj prostor, tako da je ta stilska odluka bila integrisana i zbog samog procesa produkcije. S druge strane, ne volim kad je realnost predstavljena na samo jedan način. Mislim da je vrlo važno reći kad je reč o istoriji i drugim temama: možete ih videti na ovaj način, na onaj način, iz daleka (ne bi li postojalo istorijsko razumevanje celine), sa zadnje strane, kroz jednu porodicu i njihove probleme, možete spojiti urbane probleme sa socijalnim sa problemima jedne osobe i sve to povezati sa budućim problemima. Postoji tendencija da se svaka socijalna pobeda uništi, tako da svaka sledeća generacija mora početi ispočetka. Mislim da je važno da generacije dele sećanje i budu povezane. Tako da je za mene to menjanje stila zapravo politička poruka, to je kao da sam rekao ovo je vrlo drugačije od onog, ali moramo da ih povežemo, iako nije lako. Tako da pri gledanju filma, kad se sekvence menjaju, gledaoci mogu da budu malo razočarani ili zbunjeni i da se pitaju zašto se to menja. Najosnovnije objašnjenje za to je da su tehnološke promene pratile ekonomiju filma i stvaranje odnosa. Prvo smo snimali na videu, jer smo bili sami i nismo hteli da remetimo svakodnevni život tih ljudi, pa kad se ekipa dodatno proširila i kad je snimanje postalo ozbiljnije nakon nekog vremena, kad smo uostalom i njih ubacili u ulogu glumaca, tad smo snimali sa velikom kamerom na filmsku traku i klapom. Takođe, menjanje stilova tera gledaoca da bude uključen u ono što gleda i sam pravi zaključke i stvara celinu. 

Ispričao si političku priču kroz priče nekoliko osoba, nekoliko porodica. Da li misliš da je obrađivanje neke teme kroz lične priče može biti više politički čin nego da joj se prilazi sa distance?

Bila je kombinacija. Početak je na primer distanciran, dugi kadrovi sa voice-overom, a onda kako film odmiče, postaješ sve bliži sa akterima i njihovom pričom, možda ih i zavoliš. Tako je i u životu. Ukoliko bismo bili bliski samo sa jednim akterom ili jednom porodicom, to ne bi bilo dovoljno. U ovom filmu, mislim da je dobro to što nije jedna porodica, nego njih četiri, čak i da se tačan broj ne čita, vidi se da ima više odraslih osoba i dece koje cirkulišu, da je u pitanju zajednica. Nije jedna osoba, nije čitav spektar romske zajednice, nego neko srednje rešenje – lokalna zajednica. Ono što je bilo spontano, a ispostavilo se kao zanimljivo je to da su sve porodice sa kojima smo se sprijateljili bile mešane porodice. Sve žene su bile Romkinje, a muškarci rumunski imigranti, mešoviti brakovi koji su nastali deljenjem iste životne situcije. Čak je i u Rumuniji rasizam protiv romske manjine veliki i ti muškarci isto nisu verovali da će se oženiti jednog dana Romkinjama. Rasizam se koristi kao izgovor za lošu integraciju tih manjina u Francuskoj, tako da mi je bilo važno da i pokažem da na taj način ne žive samo Romi (i zbog osobina koje im se pripisuju), već i imigranti iz istočne Evrope i da sa rasnog prebacim fokus na socijalni aspekt čitave situacije.

A Lua Platz se ne završava zaokruženo, nego ostavlja gledaoca da se oseti kao da borba i dalje traje. Da li misliš da filmovi poput ovog mogu da zapale borbu koja se nastavlja u stvarnom životu? 

Nisam baš optimističan oko toga koliko film može da pokrene promenu, ali ako može bar malo da prikaže da zajednički život i solidarna borba mogu biti poželjni – i to je bitan pomak. Nadam se da ovaj film može da postigne ravnotežu između poezije i politike, gde se na suptilan način kažu važne stvari. 

Da li ste imali neki poseban plan distribucije koji podrazumeva ciljanje publike koja takođe potiče iz takvih zajednica?

Ja bih želeo da prikazujem ovaj film u vrlo lokalnim zajednicama, kao što su divlja naselja, skvotovi, mesta političkih organizacija, ali isto tako želim da imam mešanu publiku. Ako posle ovog filma možemo da konfrontiramo ljude koji ne znaju ništa ili su protiv ove političke borbe, možda je malo kliše, ali bio bih zadovoljan da film započne tu debatu. S druge strane, francusko-nemački kanal Arte je kupio film, što će dati mnogim ljudima priliku da ga pogledaju na televiziji. Takođe, biće i u zvaničnoj distribuciji u bioskopima u Francuskoj.

Intervju vodila Dunja Nešović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *