Popularna lobotomija

U suštini, lobotomija verovatno zvuči jezivo jer većina ljudi ne uživa u pomisli na hirurge koji prtljaju ljudima po mozgu naslepo.

 Lobotomija, ili leukotomija, definitivno je najpoznatiji zahvat psihohirurgije. Provlači se kroz pop kulturu od “Leta iznad kukavičijeg gnezda” preko pesama Partibrejkersa do druge sezone „Američke horor priče”; njena predstava varira od instant ubistva ličnosti do prostog zaglupljivanja. Istina je, ipak, malko drugačija. Hajde da pogledamo definiciju:

 „Lobotomija predstavlja presecanje nervnih puteva frontalnog režnja mozga i talamusa i hipotalamusa sa efektom smanjivanja ili otklanjanja teških poremećaja u ponašanju kod neizlečivih psihoza.“

Čak ni ledeni stručni rečnik nije u stanju da učini lobotomiju, pa, manje groznom. Stvar se verovatno svodi na to što većina ljudi ne uživa u pomisli na hirurge koji prtljaju ljudima po mozgu naslepo.

Međutim, klinički neurolog Volter Frimen nije bio deo te većine. Tokom četrdesetih godina, naime, on je izvodio i do dvadeset pet lobotomija dnevno, pred fasciniranom publikom. Kako je to činio? Lomilicom za led, naravno! Ponekad je koristio dve lomilice, simultano, zarad pojačanog dramskog efekta. Zvao je proceduru “transorbitalna lobotomija”, jer se izvodila kroz očnu duplju (mada je ostatak sveta uglavnom zvao ‘ice-pick lobotomy’). Po svim saznanjima, na tim simpatičnim predstavama nisu se prodavale kokice, ali to nije umanjilo njihovu popularnost.

Slika izvođenja lobotomije pred publikom

Samo jedno prijatno okupljanje uz prijatelje i džaranje mozga šiljatim instrumentima. Slika preuzeta sa bloga N. Parker.

Ali, pre Frimena tu je bio Antonio Egas Moniz, portugalski lekar koji je za izum leukotomije (njega je zanimala samo bela masa mozga, otud leucos) osvojio i Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Njegov pristup bio je ipak nešto sterilniji – on makar nije štedeo na opremi korištenjem kućnih alatki, već je izumeo poseban nož. Pozno u životu, nakon što je izvršio preko pedeset leukotomija bio je ustreljen od strane bivšeg pacijenta i ostao trajno nepokretan. Možda je u penziji čuo za entuzijazam svog američkog sledbenika Frimena koji je, u saradnji sa neurohirurgom Votsom, otprilike u to vreme izvršio lobotomiju nad dvanaestogodišnjim Hauvardom Dalijem (Howard Dully), poznatim po tome što beše najmlađi pacijent nad kojim je ona obavljena na prostoru SAD (premda je, po nekim izvorima, bilo i mnogo mlađih).

Dali je sa punih dvanaest godina bio zaista problematična ličnost. Nanosio je svojoj maćehi puno problema – čak se i bunio kada bi ga poslala na spavanje. Logično, Dalijeva maćeha je zaključila da je najmudriji potez odvesti nepodnošljivo dete Frimenu, koji je, čuvši za adolescentsko ponašanje, zaključio da je lobotomija očigledno najbolje rešenje. Tako su Daliju, u prisustvu fotografa, lomilicom za led presekli nervne puteve između frontalnog režnja i hipotalamusa, i on je živeo srećno zauvek. Dobro, ne zaista; proveo je život u alkoholizmu, bez sposobnosti za formiranje značajnih međuljudskih veza, kao morbidno gojazna osoba… i sve do svoje pedesete godine nije znao šta mu je urađeno.

Međutim, reći ćete, puno je lekara obavljalo ovaj zahvat, sa daleko manje egzibicionizma i nad ljudima sa mnogo ozbiljnijim dijagnozama nego što je mladalačka neposlušnost. Svakako. Lobotomija je, napokon, osmišljena pre pojave efikasnih psihijatrijskih lekova, i u najvećem broju slučajeva njoj se pribegavalo kod prividno najekstremijih pacijenata. Pre psihohirurgije, oboleli od šizofrenije, bipolarnog poremećaja i kliničke depresije širom sveta završavali bi većinski u sanatorijumima i ludnicama gde su bili ostavljani i zaboravljani od strane rođaka, osuđeni na milost i nemilost nekvalifikovanog osoblja koje ih je u najboljem slučaju zaključavalo u prljave zajedničke sobe, a u najgorem fizički i seksualno zlostavljalo i mučilo. Iz našeg vremena, uz sveprisutne antipsihotike, terapije i relativno dostupnu psihološko-terepeutsko-psihijatrijsku pomoć, lako je koncentrisati se na brutalnost samog procesa lobotomije, na njenu sirovost. Tridesetih godina dvadesetog veka, uz tako sjajne alternative kao što je bio život sa opakom, destruktivnom bolešću, lobotomija se činila kao gotovo magično rešenje, psihohirurgija kao obećana disciplina psihijatrije. Uprkos mešanim rezultatima, davala je ipak neku šansu za povratak teško mentalno obolelih u društvo – za to su gubitak određenih emotivnih sposobnosti i rizik od inkapacitacije delovali kao mala cena.

Međutim, stvar se, kao što to biva, relativno brzo otrgla kontroli. Bez valjanog postoperacionog praćenja, lekari bi vršili operaciju nad desetinama pacijenata dnevno i predavali ih zadovoljnim porodicama. To se, naravno, dešavalo u onih dvadeset posto pacijenata koji su proživeli dovoljan oporavak da budu pušteni iz bolnice; jednak procenat napuštao bi bolnicu u znatno mrtvijem stanju. Nad neznatnim brojem preživelih i otpuštenih izvršena je bilo kakva docnija kontrola, a još manje nalaza tih kontrola je objavljeno.

Žene i lobotomija

Videli smo da se ova procedura vršila uglavnom u cilju korigovanja nekontrolisanog, emotivnog, histeričnog ponašanja. Ljudi za koje se takvo ponašanje najčešće vezivalo kroz istoriju – a i danas – bile su žene (videti poreklo reči „histerija“). Šta je bio povod za vršenje lobotomije nad ženama? Sve od neposlušnosti (!) do izražavanja seksualne želje.

Slika reklame za lekove Lidije Pinkem.

Mogli su ipak pokušati sa biljnim lekom. Fotografija preuzeta sa Flickr.

Istorijski, povećan libido smatrao se kao psihijatrijski problem kod oba pola, ali sa očiglednom predrasudom prema ženama. Ovde nije reč o pukom kompleksu patrijarhata – žene koje bi pokazivale „seksualni nagon sličan muškarcima“, pokazivale „ne-damsko“ ponašanje  ili, nedajbože, masturbirale, bile bi po zakonu punopravno smeštene u sanatorijum, gde bi im bile propisivane odgovarajuće terapijske mere. Te mere su uključivale vezivanje, polivanje ledenom vodom i druge klasike rane psihijatrije… ali i kauterizaciju klitorisa, vađenje zuba, batinanje i sterilizaciju.

Lobotomija je dodata kao još jedna alatka u dijapazonu psihijatrijske mizoginije. I ono malo kontrolnih pregleda čiji su rezultati zabeleženi citira muževe, braću i decu pacijentkinja, vrlo retko njih same. Kao pozitivan rezultat lobotomije, na primer, zabeležen je sledeći razgovor između doktora Adamsa i doktora Vajsa iz institucije za mentalno obolele u Stoktonu, SAD, i supruga bivše pacijentkinje:

Dr. Adams: „Kako vam je žena?“

Suprug: „Sveukupno dobro – ponekad zaboravlja stvari, ali inače je u redu.“

Dr. Adams: „Ne uznemirava se, ne svađa se?“

Suprug: „Ne.“

Dr. Vajs: „Da li održava kuću čistom?“

Suprug: „Da, i pere sudove i pegla veš.“

Od 50,000 lobotomija registrovanih u SAD u periodu 1944-1960, sedamdeset odsto izvršeno je na ženama. Sam Frimen – anđeo zaštitnik lobotomije – jednom prilikom je u roku od 24 časa izvršio lobotomije na 25 ženskih pacijenata.

Nastavimo dalje…

Zabrana lobotomije

Kada je švajcarski naučnik Gotlib Burkhart prvi put predočio proceduru nalik lobotomiji davne 1880. godine u Beču, naučna zajednica je odbacila kao varvarstvo. Šezdeset i devet godina kasnije, Antonio Moniz je za leukotomiju dobio Nobelovu nagradu i potporu najvećeg dela medicinskog sveta. Nije nastrano povezati uspeh „varvarske“ psihohirurgije u Evropi sa Zeitgeist-om tridesetih, uvreženim radikalizmom i glorifikovanjem ekstremnih mera koji su vladali javnim mnjenjem, ali to je opširnija tema za neku drugu priliku. Ono što vredi istaći jeste da je lobotomija i u jeku svoje popularnosti imala brojne protivnike, stručnjake i laike koji su se opravdano zgražavali nad njenom normalizacijom i preteranom spremnošću hirurga-inovatora da je upotrebe nad neposlušnom decom i tinejdžerkama koje su se protivile udaji, kakav je bio običaj u Japanu.

Međutim, sam otpor javnosti nije bio dovoljan da se upotreba leukotomije ukine ili bar kontroliše u većem delu sveta. Dok je Sovjetski Savez zakonom zabranio lobotomiju 1950. godine, ističući da se ona „protivi ljudskosti“, u zapadnoj Evropi i SAD-u zabrane su stigle tek sedamdesetih godina. Već od pedesetih na farmaceutskom tržištu postojale su jake alternative – Torazin, i danas smatran za najefikasniji poznati lek protiv šizofrenih simptoma, pojavio se već 1954. godine. Istovremeno, podaci o neefikasnosti lobotomije postali su nemogući za ignorisanje. Svega dvadeset posto slučajeva prijavilo je boljitak, a i među njima on je išao uz gubitak pamćenja, brzine kretanja, sposobnosti koordinacije i normalne socijalizacije. Lekari su postali manje spremni da svoje bivše pacijente, koje je direktor Psihijatrijskog instituta SAD imenovao „zombijima“, predstavljaju kao blistave slučajeve izlečenja.

Reklama za Torazin/Hlorpromazin, circa 1960. Fotografija via  Flickr.

Reklama za Torazin/Hlorpromazin, circa 1960. Fotografija via Flickr.

Kako je javnost postajala svesnija ovih podataka, uz sve veći broj lekara koji su odbijali disciplinu ili je javno napadali, popularnosti lobotomije je odzvonilo. Ista ona zabavljena publika koja je bez daha posmatrala Frimenovo ekspertno rukovanje čekićem i lomilicom nad kapcima vezanih pacijenata umrtvljenih elektrošokovima, sada je pozivala na oduzimanje njegove lekarske licence.

Tišina: posthumni trag lobotomije

Period koji je povremeno nazivan „vekom lobotomije“ skončao je, ali njegovi sporedni akteri – sami pacijenti, oni koji su preživeli kasapski lek – ostali su u životu. Sklonjeni od očiju javnosti, naravno. Mentalne institucije u kojima je značajan broj ostavljen da provede ostatak života gledale su na njih kao na tragičan, neželjen podsetnik na brutalnost „zastarelih“ metoda koje su zdušno popularisali. „Niko ne želi da ih vidi. Oni tumaraju hodnicima i ne znaju gde idu, gube se nenamerno, naglo počinju da se smeju bez razloga… ne mogu da se sami obuku ili da odgovore na prosto pitanje. Deluju prazno.“

Širom sveta, školovani mladi lekari počinjali su rad u post-lobotomijskoj eri, i sa užasom i gađenjem posmatrali posledice „varvarskih metoda“. Širom sveta, popularnost lobotomije – instant rešenja za problematične ljude poput zatvorenika, zavisnika, političkih protivnika i neposlušne dece – ostavila je za sobom bespomoćne, oštećene ljude sa kojima porodice, institucije i medicina nisu znali šta da čine. Zato su ih čuvali u posebnim sobama i odeljenjima, prepuštene laganom starenju. Javnost je okrenula glavu. Bilo je lakše prvo veličati Frimenove egzibicije sa čekićem i ljudskim dušama, potom je bilo lakše besneti protiv njih; ali šta su mediji i lekari mogli da urade za one koji su efikasno „utišani“? A znajući efekte koje antipsihotici ostavljaju na svojim primaocima, da li smo zaista toliko sigurni da je Torazin razvijeniji i humaniji od lomilice?

Literature, dodatne informacije i slike

K. Oggren, Psychosurgery in Sweden 1944-1958, Umea University, Umea, Sweden

J. T. Braslow, Mental Ills and Bodily Cures, University of California Press, USA

Članak Annalee Newitz u časopisu Wired

Džefri Kofman, istraživanje o glumici Frensis Farmer

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *