O (pseudo)dokumentarcima i hrvatskim jezicima: intervju sa Igorom Bezinovićem

O raznolikosti hrvatske kulture, (anti)turističkom filmu i njegovim budućim projektima razgovarali smo sa rediteljem i scenaristom Igorom Bezinovićem.

U programu ovogodišnjeg Beldocs festivala našao se i jedan zanimljiv projekat autora Igora Bezinovića. O Igorovom filmu Kratki izlet pisali smo kada je bio prikazan na Pančevačkom filmskom festivalu, a sada smo dobili priliku da sa njim popričamo o Kartolinama – serijalu od dvanaest petominutnih portreta malih mesta širom Hrvatske, predstavljenih u formi pseudo-dokumentaraca u kojima naratori govore dijalektima ili jezicima specifičnim za te regije.

K!K: Ćao, Igore! Reci nam za početak kako si došao na ideju za Kartoline?

IB: Geneza tog projekta je dosta neobična. Kartolinu koja je sad prva u seriji sam snimio 2013. u sklopu radionice Vizura Aperta u Momjanu i nazvao je Cartolina de Momjan 2 – kao da sam znao da će nekad nastati ova prva pet godina kasnije (zapravo sam bez nekog razloga dodao to 2). Prikazivao sam je na festivalima i na jednom festivalu u Italiji mi je neki čovjek rekao kako bi bilo super da se napravi cijela serija Kartolina, da se na sličan način predstave razna mjesta, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Ostalo mi je to kao ideja, ali sam se bavio drugim projektima, a onda je bio raspisan natječaj na HRT-u da žele nekakve kratke forme. Meni je onda to palo na pamet, nabrojao sam neka mjesta u Hrvatskoj za koja sam znao da se u njima govori dijalektima ili stranim jezicima i eto onda smo prošli na tom natječaju i dobili lovu za 12 epizoda.

K!K: Znači nasumično si birao mesta u kojima ćete snimati?

IB: Ne potpuno nasumično, ali ni potpuno precizno – pitao sam kolegicu koja predaje dijalektologiju da mi preporuči mjesta. Ona mi je dala nekakav popis s kojeg sam uzeo par mjesta, par izbacio. Zapravo mi je bila ideja pokriti sve regije Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, i različite strane jezike i dijalekte. Devet epizoda je na hrvatskim dijalektima, jedna na talijanskom, jedna na mađarskom i jedna je na vlaškom.

K!K: Zašto ti je bilo važno da naratori govore baš tim dijalektima?

IB: To je bila osnova cijelog projekta, nije uopće bila opcija da oni ne pričaju dijalektima. Moj glavni politički motiv je bio taj da se svi ti dijalekti nazivaju dijalektima hrvatskog jezika – a nijedan govornik hrvatskog ih zapravo ne može razumjeti osim ljudi iz te regije. Bilo mi je zanimljivo raditi na hrvatskoj televiziji nešto što je na hrvatskom jeziku, titlovano na standardni jezik, dok su u isto vrijeme bosanski, srpski ili crnogorski tobože drugi jezici iako ih standardni govornik hrvatskog može normalno razumjeti, za razliku od tih dijalekata.

K!K: A da li misliš da, s obzirom na formu mockumentary-ja u kojoj je snimano, ti dijalekti možda doprinose tome da bude komičnije?

IB: Pa mislim da da, kada sam pričao sa ljudima uglavnom im je bilo zanimljivo i komično upravo to što ne razumiju – neke riječi su im poznate i razumiju ih, ali kontekst ne, pa onda tek kad pročitaju tekst se to dodatno razumije. Generalno, neke epizode jesu pseudo-dokumentarci, Momjan na primjer ima baš izmišljene podatke, a neke su dokumentarci u toj najobičnijoj formi – kao što je epizoda u Šušnjevici. Iako je stilizirano, sve je faktografski ispričano. 

K!K: Koliko misliš da Kartoline imaju potencijal da budu nešto što će se šire razumeti – ne zbog dijalekata i jezika, već zbog tema kojima se bave?

IB: E pa to ne znam – činjenica da ovo igra na Beldocs-u i na ostalim filmskim festivalima je meni iznenađenje. Ja sam to radio za hrvatsku publiku, ali ova prva epizoda recimo, Cartolina de Momjan, je bila na festivalu u Trstu i ona valjda ima nešto univerzalno, ali mi je potpuno neočekivano bilo da će festivali postati zainteresirani za prikazivanje svih 12 epizoda u komadu, jer one uopće nisu ni zamišljene da budu kao film od sat vremena. To je bilo zahvaljujući festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani – pitali su me da li imam nešto novo, ja sam im rekao da imam nekakvu seriju i onda su oni predložili da to u paketu tako prikažu i funkcioniralo je.

K!K: Kako su reagovali meštani kada biste došli i rekli im šta želite da snimate?

IB: Ja sam režirao tri epizode, pa mogu o njima govoriti preciznije. Samo da napomenem, ostale epizode su radili Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Ivana Pipal, Ante Zlatko Stolica i Darovan Tušek. U Momjanu, kada je napravljena Cartolina de Momjan 2, ljudi su bili oduševljeni odmah kad su je vidjeli i dobili smo prvu nagradu tamo na festivalu, to mi je bila velika motivacija da taj film dalje prikazujem. Protagonist iz Šušnjevice recimo, Josip Pepo Glavina, je bio baš uzbuđen oko toga da će biti na televiziji i tražio je da mu najavim kada će to biti. Zvao me je kad je bila projekcija da mi čestita i kaže da je oduševljen, a pošto mu je pas koji se isto pojavljuje u toj epizodi u međuvremenu umro, bilo mu je jako drago da ga vidi na televiziji, baš je sladak. Na Susku je zapravo bilo teško naći govornika koji bi preveo na susački dijalekt, pa smo to napravili uz pomoć jednog mještana i učiteljice u osnovnoj školi. Za ostale epizode ne znam kako su ljudi reagirali, ali da bi snimio ovaj tip serije, moraš naći nekog odande tko će kužiti šta ti točno radiš i htjeti to pročitati.

Preuzeto sa igorbezinovic.net.

K!K: Nekako se istovremeno čini da bi ovaj koncept mogao biti protumačen kao antinacionalistički, a s druge strane je jako simpatično kako predstavljate svu tu raznolikost Hrvatske, pa da li misliš da bi te dve stvari mogle biti kontradiktorne jedna drugoj?

IB: Ne mislim da taj politički moment mora biti militantan ili posebno agresivan – očito je da mi svi koji smo radili na Kartolinama nemamo baš najbolje stavove o konceptu države kao takve i da je ideja regionalizama i nekakvih lokalnih posebnosti nešto što nam je puno bliskije od nacionalne države. Kužim na šta ciljaš, ali mislim da to nije kontradiktorno – mislim da se razumijevanje važnosti raznolikih kultura na teritoriju jedne države uspješnije postiže ako su ljudima koji gledaju tu seriju ti protagonisti simpatični, nego ako se eksplicitno iznose politički stavovi koji mislim da svakako isplivaju kroz film.

K!K: Deluje kao da ste u Kartolinama ismejali ceo koncept turističkih reklama kakve viđamo u svim državama u regionu, pa me zanima kako misliš da se menja kultura putovanja sada kada se čini da je jedna od najvažnijih stvari kada se otputuje negde da imaš fotke za društvene mreže?

IB: Super mi je to pitanje iz par razloga. Ja kada sam to radio, zapravo uopće nisam pomislio na taj turistički aspekt, kad sam koncipirao seriju. Onda smo nedavno prijavili film na jedan festival u Hrvatskoj, Dani hrvatskog filma, i oni su nam sugerirali da ga prijavimo u kategoriji namjenskog filma. Ja to u početku nisam shvatio jer iako očito nije sasvim ni dokumentarni film, a ni fikcija, nije mi padalo na pamet da će neko to protumačiti kao filmove koji su rađeni u nekakvu turističku svrhu. Užasno mi je zanimljivo tretirati to kao neki oblik turističkog filma o nekim mjestima koja nisu toliko poznata. Mislim da će većina gledatelja znati samo za Bol, a onda stiže razočaranje kad vidiš da je Bol sniman po zimi i da nema turista, tako da je taj antituristički moment naglašen. Jako mi je zabavno da se ljudima predstavi Hrvatska preko tako nekih mjesta koja inače nikad ne bi posjetili i da značaj nekom praktički proizvoljnom mjestu i pokaže da ono ima nekakav svoj zasebni identitet. Još jedna anegdota – ja inače treniram judo i pričao sam frendu sa treninga šta trenutno radim na šta je on rekao kako ide u Istru i eto posjetit će Momjan. Potpuno random – kao eto to je na televiziji tako da je okej da se ode i u Momjan.

K!K: S obzirom na to da ste prvo snimali video, pa onda pisali i snimali tekst, kako je izgledao taj proces kada od hrpe snimljenog materijala treba da napraviš nekakvu priču?

IB: Princip je bio takav da dođemo u to mjesto i provedemo tu jedan ili dva dana, tako da tu i nemaš zapravo puno mogućnosti – što u jednom Prezidu snimiti? Onda ideš okolo i snimiš sve što možeš snimiti, svaku kuću, svaki zid, sve što ti izgleda simpatično i potencijalno zanimljivo. Nismo snimali intervjue sa ljudima, što onda isto jako skraćuje posao. Tako da skupiš taj neki niz bizarnosti i nekakvih zanimljivih kadrova i kad dođeš doma posložiš ih u nekakvu imaginarnu priču – mislim da je kreativno gledano zapravo najteže bilo napisati taj tekst. Onda kada imaš tekst, montiranje je kratko, samo pratiš slikom to što tekst kaže.

K!K: Da li misliš da mockumentary kao forma više pripada dokumentaristici ili fikciji?

IB: Pa ima više vrsta tih mockumentary-ja ili pseudo-dokumentaraca – mockumentary-jem konkretno ja nazivam nešto što je namjerna parodija dokumentarne forme, kada uzimaš izjave od nekih ljudi koji se onda prave kao da ti govore nešto u dokumentarnoj formi. Imam i nekih hibridnih radova gdje je to puno više fikcija, gdje je samo stil snimanja dokumentaristički, a priča fikcijska. Ovisi od vrste do vrste.

K!K: A kada naiđeš na neku priču koja ti je zanimljiva, kako odlučiš da li bi o tome snimio dokumentarac ili fikciju koja je zasnovana na istinitoj priči?

IB: Pa taj kreativni proces kod mene, a mislim i kod većine drugih autora, ne ide na taj način da prvo nađeš temu, a onda promišljaš koja bi bila forma. Kada dobijem ideju za film, istovremeno mi se formulira i forma i sadržaj. Kada bi mi neko zadao na televiziji da moram napraviti dokumentarac na određenu temu, to mi je onda okej, onda bih razmislio kako ću tome pristupiti, ali inače kada mi padne na pamet priča, to je jer mi padne na pamet nekakva forma, što bih radio na tu temu.

K!K: Da li bi nam za kraj rekao koji su ti budući projekti?

IB: Idući projekt će biti gotov kroz mjesec dana, nadam se, a radim na njemu već pet godina, što je najdulje da sam ikad radio na nekom projektu. Biće kratkometražni film i radim na njemu sa Ivanom Pipal, jednom od koautorica Kartolina, ona je animatorica i ilustratorica, i radimo sa jednim srpskim glumcem, Đorđem Brankovićem. On glumi čovjeka koji na smetlištu pronalazi mikro-kazetu i pratimo njegov tok svijesti nakon što je pronašao tu kazetu – to je animirano-igrano-dokumentarni film. Drugi projekt je isto dugoročni, projekt o mom rodnom gradu, Rijeci. Nakon Prvog svjetskog rata nije se znalo da li će pripasti Italiji ili Hrvatskoj, pa je tu situaciju iskoristio talijanski pjesnik Gabriele D’Anuncio koji je sa 2000 odmetnutih vojnika osvojio Rijeku i tamo ostao 16 mjeseci. Radimo jedan arhivski dokumentarac o toj mini-državi koja je postojala u tom periodu. 

Obavezno pogledajte Kartoline, a o drugim Igorovim projektima možete čitati na njegovom sajtu: igorbezinovic.net.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *