Duša se ima (O predstavi Malo o duši)

Scena stvorena za boemski čin. Starinske stolice, jastučić, violina, MacBook, šampanjac. Tri vile na pozornici, jedna svira violinu, jedna komponuje na maku a druga veličanstveno izgovara stihove poljske pjesnikinje Vislave Šimborske. Te večeri, 24.maja progovorilo se o duši u svakom od nas, u Centru za kulturu Tivat. A duša se, kako kaže pjesnikinja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost 1996. godine, jednostavno – IMA.

Predstava Malo o duši ujedno je i naziv pjesme Vislave Šimborske, a ova forma koja kombinuje stih i notu adaptacija je 14 pjesama iz zbirke Trenutak. Tri dijela u scenskom prikazu, a sve uz lajtmotiv kazivanja poezije, predstavljaju tri etape stvaralaštva Šimborske. Poljska pjesnikinja, koja je za sebe najprije mislila da je prozni pisac, stvarala je na nadasve čudan način svoja pjesnička ostvarenja. Nobelovka je živjela veoma skromno i,  iako je počasni građanin Krakova, ona je to, sudeći po isplaniranoj sahrani koja bi prema njenoj volji trebala da bude uobičajna i bez velike pompe, ispoljavala u svakoj situaciji u životu.

U modernom izrazu i jeziku koji je kombinovao humor, ironiju, paradoks miješajući niski i visoki stil pisanja, Šimborska je uspijevala da od banalnog životnog toka napravi umjetničko djelo i za njega bude krunisana Nobelovom nagradom.  Naime, njena poezija je sublimacija života našeg nasušnog i filozofske misli o njemu. Promišljanja pjesnikinje kroz narativni stih i oko 250 pjesama koje je napisala za vrijeme života čine njen unutarnji dojam o svijetu u kojem je provela 89 godina. Podjednako je u poeziji zanimaju i ljudi i biljke i životinje, i to saglasje svega oko nas pričinjava zadovoljstvo i njeno, dok piše, a i čitalaca dok je tumače.

Iako i scenski i glumački  koncipirana tako da izgleda kao da će se pred publikom predstaviti književno veče Vislave Šimborske, ova pozorišna predstava je nešto sasvim drugačije. Kraj života pjesnikinje, kao početak predstave, zatim dodjela Nobelove nagrade i epilog, kao završnica poetskog užitka, nekoliko riječi o književnoj kritici i informacije o zbirkama pjesama; sve je to govorio snimljeni glas u pozadini, kao nit koja povezuje „živu“ sliku na sceni.  Šimborska, Mocart poezije, kako je kritika naziva, pisala je pjesme koje su egzistencijalističke, koje se tiču banalnih životnih situacija i osjećanja, ali i duboke tragike koja se upravo očitava u toj banalnosti. Veličina postojanja sklapa se u jedno sa banalnom stvarnošću u kojoj smo, i koja nas okružuje i čini našu filozofiju življenja.

U prvom dijelu šest izgovorenih, duboko proživljenih, izrecitovanih, odglumljenih pjesama: Trenutak, Oblaci, Negativ, Ćutanje bilja, Rani sati, Djevojčica svlači čaršaf sa stola dio su Šimborskine priče o relativizaciji trajanja. Sa pjesmama: Tušta i Tma, Tri najneobičnije reči, Iz sećanja i Lista pokreće se dijalog sa publikom, dok se u završnom dijelu kojeg čine pjesme Malo o duši, Prilog statistici, Nekakvi ljudi i Bal naglašava odnos pjesnikinje prema ovozemaljskom životu, čak i surovosti istog. Cjeline se jasno odvajaju glasom koji, snimljen na traci (ili računaru) najavljuje sljedeću. Na taj način se segmenti predstave (predstavljanja poezije i života pjesnikinje) izdvajaju, grupišu i čine cjelinu. Komentarišući život Šimborske u tri dijela, glumica Varja Đukić koja je govorila stihove, uspjela je da pozorišnu scenu pretvori u prijatan ambijent iz kojeg dopiru muzika i kazivanje nobelovskih strofa.

Poezija je zadovoljstvo za čitati, ali je danas, u ovom vučijem vremenu malo slušamo a još rjeđe govorimo. Poezija je ključ. Da li se samo batrgamo ili se šepurimo probijajući guste oblake tim čudnim nosevima koji komično ističu naše prolazno lice? Varja Đukić, te večeri u Tivtu, uz ispijenu čašu šampanjca govorila je stihove Šimborske i zapitala i sebe, po ko zna koji put, a i nas, u publici, da li je ponekad filozofija upravo u malom, banalnom i svakodnevnom trenutku. Da bi ugođaj bio potpun, u pozadini, a nekako, kao koracima pored ove hrvatske, više puta nagrađivane, multimedijalne umjetnice probijali su se zvuci violine koju je magično svirala Ana Rašović. Otkud potreba da se u pozorištu sastanu muzika i poezija? Književnost je u stalnoj korelaciji sa muzikom i njihovim preplitanjem dolazi se do katarzičnog osjećanja ovih vrsta umjetnosti. Što se prvo čuje, zvuk ili riječ? Što je starije? Kako god tumačili i na čiju god stranu stali, riječ i nota su, kao osnovni elementi poezije i muzike neraskidivo vezani. Ono što predstavlja eufonija u književnosti, to je riječ u pozadini muzike.

Ova pozorišna forma nije često viđena  kod nas. Režijski postupak da se od potencijalne književne večeri napravi muzičko-poetsko veče polako dobija svoje mjesto u pozorištu. Iako nije riječ o predstavi u tradicionalnom smislu riječi, kazivanje stihova na sceni kao dio dramskog  predstavlja užitak za sve pozorišne sladokusce.

Pred tri umjetnice stajao je veliki zadatak. Trebalo je osmisliti koncepciju predstave kao mozaik, uklopiti muziku sa snagom stihova nobelovke Šimborske. Kompozitorka Nina Perović je na sceni djelovala veoma efektno, za računarom, spajajući tradicionalnu formu koja nikada neće izbijediti – stih, sa muzikom i modernim načinom njenog otkrivanja. Zbog tog sklada, mogla se osjetiti bodlerovska sinestezija.

 

 Čini se da je ideja same predstave zamisliti sebe i svijet u banalnoj svakodnevici ali ne zaboraviti da smo dio opšte filozofske misli. Traženje smisla postojanja u stihovima, u riječima, njihovom spajanju naizgled nespojivog može biti tema koju je ovo izvođenje na tivatskoj pozornici probudilo.

Poezija Vislave Šimborske može da obmane svojom jednostavnošću, naizgled banalnom narativnom poezijom, ali ne može da nas ne zamisli. Jer, od sto ljudi, smrtnika – sto posto. Brojka koja se, kao ni dosad, nije mijenjala.

Pa? Poeziju u ruke!

(Foto: Mihael Đuričić Miko)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *