Žuta kuća: Van Gogov period u Arlu

Mnogo toga se dešavalo u žutoj kući na jugu Francuske gde je Van Gog pronašao inspiraciju u bojama, maštao da osnuje slikarsku koloniju i gde je konačno doživeo psihički slom.

Vinsent Van Gog, Ljudi koji jedu krompir, 1885, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Ljudi koji jedu krompir, 1885, preuzeto sa wiki

Formativni period u umetnosti Vinsenta Van Goga (1853-1890) počeo je učenjem slikanja u Hagu, tokom kog je uglavnom predstavljao život seljaka, njihove portrete i ljude u poslu. Ove slike zemljanih boja i mrke palete, kao i depresivne atmosfere koja je težila da posmatraču prenese jad naslikanih, bile su potpuno drugačije od njegovog kasnijeg stila.

Otišavši u Pariz, centar umetničkih dešavanja, Van Gog se sreo sa umetnošću impresionista i poentilista i počeo da eksperimentiše sa upotrebom svetla i boje. Slike iz pariskog perioda potpuno su drugačije od prethodne mrke faze. U njima preovlađuje impresionistička rasvetljena paleta, koju Van Gog prevazilazi u svom oslobađanju boje, kao i potezi četkice koji se vide na platnu. Takođe, ovde je upoznao mnoge slikare: Tuluz-Lotreka, Bernara, Sinjaka, Sera, Gogena. No, u Parizu Van Gog propada od apsinta, nespavanja, duvana i loše ishrane, pa 1888. godine odlazi u Arl na jugu Francuske, kako bi se psihički i fizički oporavio.

Arležanski polet

Vinsent Van Gog, Žuta kuća, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Žuta kuća, 1888, preuzeto sa wiki

O Van Gogu se najviše može saznati iz pisama namenjenih bratu Teu, koja nude izuzetan uvid u njegova razmišljanja. Ubrzo po dolasku u Arl, napisao je kako ga jug izuzetno inspiriše i kako se oseća smirenije i zadovoljnije. Često je u pismima govorio o bojama, njihovim efektima i međusobnom slaganju, a u Arlu su upravo one izuzetno uticale na Van Gogovo stvaralaštvo, poput žute koja postaje dominantna na njegovoj paleti pod utiskom južnog sunca. Očigledno je da je u predelima u okolini Arla našao ogroman izvor inspiracije.

Što se tiče sadašnjeg rada, osećam lucidnost ili slepilo zaljubljenog čoveka.
Zato što je ovo okruženje boja za mene nešto sasvim novo i čini me neverovatno ushićenim.

Vinsent Van Gog, Most Langloa kod Arla sa ženama koje peru veš, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Most Langloa kod Arla sa ženama koje peru veš, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Portret poštara Džozefa Rulena, 1888. preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Portret poštara Džozefa Rulena, 1888. preuzeto sa wiki

Van Gogove slike retko ko je cenio i želeo da kupi – u svoje vreme su smatrane isuviše slobodnim i ekstravagantnim. Stoga, većinu života izdržavao ga je brat Teo, što je činilo da se oseća vrlo loše, pa mu je slao skoro sva platna i crteže koje bi naslikao. A produkcija je bila ogromna. Ipak, ovde je često bio usamljen i nadao se da može da okupi nekoliko umetnika kako bi zajedno stvarali i međusobno se potpomagali. Među retkim prijateljima koje je stekao u Arlu i među retkima koji su želeli da mu poziraju bio je poštar Džozef Rulen. Van Gog je uradio seriju portreta njegove porodice.

Prođu mnogi dani a da nikom ne uputim ni reč, osim što zatražim večeru ili kafu. I tako je bilo od početka.

Do sada mi samoća nije mnogo smetala, toliko mi je bilo zanimljivo ovo jače sunce i efekat koji ima na prirodu.

Unajmivši „žutu kuću”, maštao je da u Arlu osnuje umetničku koloniju. Iskreno je verovao da će svaki od slikara koji se pridruži moći da napreduje još više jer će snagu naći u jedinstvu u ovom „ateljeu preporoda“. Već početkom sledeće godine trebalo je da mu se pridruže Gogen, Bernar, Laval i More, pa je Van Gog smatrao da je grupici potreban starešina, koga je video u Polu Gogenu. Stoga, on je trebalo da dođe prvi.

Pol Gogen, Autportret posvećen Van Gogu, 1888, preuzeto sa artic.edu

Pol Gogen, Autportret posvećen Van Gogu, 1888, preuzeto sa artic.edu

Istorija umetnosti je puna interesantnih saradnji i prijateljstava između umetnika, a kratak period koji su Vinsent Van Gog i Pol Gogen proveli zajedno u Arlu jedan je od izuzetno plodnih i zanimljivih i nudi uvid u njihove ličnosti i stvaralaštvo. Poznantstvo između dva slikara je počelo u Parizu na izložbi gde je Gogen predstavio slike koje su se dopale Van Gogu i njegovom bratu. Zatim su razmenili nekoliko dela i počeli dopisivanje koje je konačno dovelo do ideje o zajedničkom studiju.

Ono što je obeležilo život i stvaralaštvo Pola Gogena bila su putovanja. Rođen u Parizu, kao dete živeo je u Peruu nakon čega se vratio u Francusku. Kada se potpuno posvetio umetnosti (prvo je radio kao vikend-slikar uz posao) prvo je boravio u umetničkoj koloniji u Pon Avenu, zatim je otišao na Martinik, posetio Van Goga u Arlu, a kasnije većinu života proveo na Tahitiju. Dakle, Arl je za njega bila samo jedna tačka u životnom i umetničkom putovanju. Sa druge strane, period u Arlu predstavlja kulminaciju u Van Gogovom stvaralaštvu i deli se na vreme pre Gogenovog dolaska i na zajednički period.

Vinsent Van Gog, Vinsentova stolica (levo), Gogenova stolica (desno), 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Vinsentova stolica (levo), Gogenova stolica (desno), 1888, preuzeto sa wiki

Nakon što je iznajmio „žutu kuću” koja je trebalo da bude centar kolonije umetnika, Van Gog je počeo veliki projekat stvaranja „slika za kuću“ – istovremeno dekoraciju i vrstu izložbe kojom bi dočekao Gogena. Među ovim slikama su Vinsentova soba, Dvanaest suncokreta, Žuta kuća, Noćni kafe, Terasa kafea noću, koje obeležavaju jarke boje i žute nijanse, debeli nanosi kistom i izuzetno vibrirajuća energija predstavljenog. Takođe, naslikao je i Gogenovu Vinsentovu stolicu, a inventar na njima ukazuje na onog kome pripada. Sa uzbuđenjem on bratu opisuje planove za dekoraciju kuće.

Vinsent Van Gog, Vaza sa dvanaest suncokreta, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Vaza sa dvanaest suncokreta, 1888, preuzeto sa wiki

„Gore će biti najlepša odaja u kojoj će neko moći da stanuje, pokušaću da je uredim što je moguće bolje, da bude pravi umetnički ženski budoar.

Zatim će biti moja spavaća soba, za koju želim da bude krajnje jednostavna, ali četvrtastog i prostranog nameštaja: krevet, stolice, sto, sve od belog drveta.

Dole atelje i još jedna prostorija, takođe atelje, ali u isto vreme i kuhinja.

… kuća će biti, bar tako nameravam, od vrha do dna krcata slikama.

Soba u kojoj ćeš ti boraviti, ili koja će biti Gogenova, ako G. dođe, imaće na belim zidovima, kao ukras, velike žute suncokrete.“

Period sa Gogenom

Pol Gogen, Slikar suncokreta (Portret Van Goga), 1888, preuzeto sa wiki

Pol Gogen, Slikar suncokreta (Portret Van Goga), 1888, preuzeto sa wiki

Gogen je stigao 23. oktobra i u narednom periodu dva slikara su zajedno živeli i stvarali, vodili „krajnje naelektrisane” razgovore o umetnosti, tehnici i uticajima. Neposredno po Gogenovom dolasku, Van Gog piše bratu „Veoma je zanimljiv kao čovek i duboko sam uveren da ćemo zajedno uraditi mnogo stvari. On će ovde verovatno mnogo stvarati, a možda, nadam se, i ja isto.

Za razliku od Gogenovog sporog i promišljenog stvaranja, Van Gog je brzim i debelim potezima četkice više voleo da slika direktno posmatrajući model ili prirodu. On je smatrao da mnogo duguje Gogenu i trudio se da pokuša da slika po sećanju kao što ga je ovaj nagovarao (što će tek kasnije zaista raditi u duševnoj bolnici). Tokom vremena koje je bilo obeleženo određenom dozom nadmetanja, oni su slikali iste motive kako bi praktično potkrepili svoje ideje.

Jedan od ovih motiva bile su Žene iz Arla. Gogenove oličava jednostavna kompozicija, prosto bojene površine i suprotstavljene boje, i slika se približavala apstrakciji. Naime, Gogen je o kompoziciji slike razmišljao kao o elementima muzike – pažljivo ju je komponovao kao note, uvek bežeći od perspektive i iluzije. Tema slika je bila u drugom planu naspram ideje aranžiranja slikarskih sredstava. Sa druge strane, Van Gog je naslikao brzu, virbirajuće obojenu sliku, ali uz korišćenje kloazonizma (tehnika pri kojoj boje oivičene jakom konturom formiraju oblike na slici) i pomerenog kadra, načinima slikanja koje je preuzeo od Gogena.

Pol Gogen, Arležanke, 1888, preuzeto sa wiki

Pol Gogen, Arležanke, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Arležanke, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Arležanke, 1888, preuzeto sa wiki

Slično stvoreni bili su portreti madam Žino, vlasnice kafea u Arlu koji su zajedno posećivali. Gogen ju je predstavio u kafani, potpuno u svom maniru koristeći takozvanu „Gogen crvenu boju“. Na portretu na kojem madam Žino sedi pored knjiga, Van Gog je ponovo pokušao da slika Gogenovim stilom, sporije i sa široko bojenim površinama, ali su se njegove vibrirajuće boje ipak probile na površinu.

Taj dobri Gogen i ja se u dubini duše razumemo i, ako smo pomalo ludi, neka, nismo li takođe prilično duboko i umetnici i tako, onim što iskazujemo četkicom, stvaramo protivtežu.

Pol Gogen, Noćni kafe u Arlu (Portret madam Žino), 1888, preuzeto sa wiki

Pol Gogen, Noćni kafe u Arlu (Portret madam Žino), 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Arležanka (Portret madam Žino), 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Arležanka (Portret madam Žino), 1888, preuzeto sa wiki

Kako je vreme odmicalo, počela je da se nazire tenzija među umetnicima, debate su se zaoštrile, a Van Gog je počeo da pada u krizu i gubi samopouzdanje. Istovremeno, Gogen je planirao povratak u Pariz. Naime, iako ga je Van Gog izuzetno cenio, ovaj bio arogantan, nadmen i insistirao je na svojoj nezavisnosti i stavovima.

Vinsent Van Gog, Autoportret posvećen Gogenu, 1888, preuzeto sa artic.edu

Vinsent Van Gog, Autoportret posvećen Gogenu, 1888, preuzeto sa artic.edu

Iako nikada nećemo moći da budemo sigurni šta se zaista desilo, saradnja dva slikara u „žutoj kući” se završila sukobom i Van Gogovim slomom kada je 23. decembra Gogena navodno napao nožem, a zatim sebi odsekao komad levog uveta (ili celo uvo), zamotao ga, odneo u javnu kuću koju su često posećivali i dao ga jednoj od prostituki uz reči da paket „pažljivo čuva“. Nakon ovoga se vratio kući, gde je nađen tek sutradan u nesvesnom stanju. Kasnije, Gogen je tvrdio da je Van Gog zapravo uvo ostavio njemu kao uspomenu, ali kako se ovaj nije sećao ničega, misterija će zauvek ostati nerazrešena.

Nakon ovog događaja, Van Gog je hospitalizovan zbog psihičkog sloma i obilnog krvarenja, a Gogen je napustio Arl. Dok je bio u bolnici, Van Gog je stalno tražio da vidi prijatelja, ali ovaj, tvrdeći da ne želi da ga uznemiri svojom posetom, nikada nije došao. Nakon kraćeg vremena koje je trebalo da prođe da bi se slegla prašina posle svađe, nastavili su sa korespondencijom. Iako se više nikada nisu videli, dopisivali su se do kraja (Van Gogovog) života.

Vinsent Van Gog, Bolničko krilo u Arlu, 1889, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Bolničko krilo u Arlu, 1889, preuzeto sa wiki

Poslednje godine

Vinsent Van Gog, Zvezdano nebo, 1889, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Zvezdana noć, 1889, preuzeto sa wiki

Već u januaru Van Gog se vratio u „žutu kuću”, ali je više puta ponovo hospitalizovan tokom narednih par meseci. Prijatelj, slikar Pol Sinjak ga je posetio jednom tokom ovog perioda i pomogao mu da uđe nazad u kuću kako bi uzeo svoja platna, što je vrlo značilo Van Gogu. Za uspomenu, Van Gog mu je poklonio jednu mrtvu prirodu. On piše Teu: „Sigurno si ti u ovo umešao prste – da on dođe i malo mi podigne moral – hvala ti na tome… Sve u svemu, ima slika koje treba da ti pošaljem, kao što je Sinjak mogao da zaključi, a, kako mi se čini, on ne zazire od mog slikarstva. Sinjak smatra, i to je sasvim tačno, da izgleda da se osećam dobro.”

Ipak, pošto je patio od halucinacija i pošto su građani potpisali peticiju da napusti Arl, nekoliko meseci kasnije samovoljno je otišao u azil u San Remiju. Smatrao je da više nema snage da prihvati odgovornost da sam ponovo pokreće novi atelje, kao i da je bolje za njega i druge da bude zatvoren. Svoju bolest je stoički prihvatio i smatrao je da ionako svako od nečega boluje. Glavni motivi na njegovima slikama iz San Remija bile su scene iz bolnice i serije čempresa, u mnogome obleženi spiralnim potezima, kao i motivi koje je slikao iz sećanja. Na slikama su se smenjivali mirniji periodi, tokom kojih je verovatno bio na lekovima, i oni na kojima je dominirao žustar gest i potpuna drama. Ovde je stvorio možda jednu od najpoznatijih slika – Zvezdanu noć. Uskoro, Van Gog se preselio u Over na Oazi kako bi bio bliže doktoru Polu Gašeu. Jedna od poslednjih slika koje je naslikao bilo je Žitno polje sa gavranovima, sa tamnim nebom koje najavljuje oluju i putem koji se račva na tri strane.

Vinsent Van Gog, Žitno polje sa gavranovima, 1890, preuzeo sa wiki

Vinsent Van Gog, Žitno polje sa gavranovima, 1890, preuzeo sa wiki

Tokom 1890. stanje mu se sve više pogoršavalo, smenjivale su se manične faze i one u kojima je patio od halucinacija i depresije. Konačno, 27. jula 1890. godine Van Gog se upucao u stomak i nakon dva dana preminuo od infekcije rane. Imao je samo 37 godina. Navodno su mu poslednje reči bile „Tuga će trajati zauvek.”

Zaveštanje

Vinsent Van Gog, skica i pismo, preuzeto sa sa wiki

Vinsent Van Gog, skica i pismo, preuzeto sa wiki

Kritičari Van Goga često boluju od toga da njegove slike isuviše tumače kroz prizmu osećanja, čime verovatno u njih učitavaju određene ideje koje nisu postojale. Dramatičnim potezima četkicom i subjektivnim izrazom boje odvojio se od impresionizma, a njegove slike prenosile su ličnu emociju, pa nije čudno što je privlačno tumačiti ih kroz mentalno stanje. Iako su mnogi pokušali da odgonetnu, ne može se reći od koje bolesti je Van Gog zapravo bolovao. Imao je halucinacije i psihotične napade, bio je sklon depresiji i nesvesticama, ali pitanje je da li je bio zaista lud, epileptičar ili možda samo isuviše osećajan.

Vinsent Van Gog, Autoportret, 1887, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Autoportret, 1887, preuzeto sa wiki

Van Gog je često u svojim pismima najavljivao velikog koloristu koji će „u slikanju figura napraviti ono što je Klod Mone napravio u pejzažu“. Bio siguran da to ne može biti on, već neko iz sledeće generacije. On piše:

„Uvek se nadam da ću (u proučavanju boje) nešto naći. Izrazita ljubav dvoje zaljubljenih spajanjem dve komplementarne boje, njihovo mešanje i suprotstavljanje, tajanstvene vibracije približenih tonova. Izrazita misao čela sjajem svetlog tona na tamnoj pozadini.

Izraziti nadu nekom zvezdom. Vatrenost nekog bića zrakom zalazećeg sunca. To svakako ne predstavlja čistu stvarnost, ali zar i to nije nešto što istinski postoji?”

Promišljanjem o boji koje je očito na njegovim slikama, Van Gog je uticao na generaciju fovista koji su otišli korak dalje u svom stvaralaštvu. U njihovom razmišljanju o međusobnim odnosima i dominaciji boja vidi se značajan uticaj i Van Goga i Gogena – upravo oni su bili generacija kolorista koje je Van Gog najavljivao.

Ipak, slikarstvo je za Van Goga bilo pokretač i smisao života, a bio je vrlo skroman u mišljenju o svojoj umetnosti. Nije mu važna bila slava već stvaranje. Slikao je izuzetno brzo, vođen emocijom i nadahnućem, što ga je često ostavljalo umornim i rasejanim. Konačno, umetnosti je dao svoju prisebnost i svoj život. Tek nakon smrti, Van Gog je dobio pravu slavu i postao je jedan od verovatno najpoznatijih slikara. I sam Gogen je doživeo početak stvaranja mita koji se formirao oko njegove ličnosti i dela.

… jer ko zna šta bih mogao da nije tog masterala i kobnih okolnosti prohujale mladosti i relativnog siromaštva.

Vinsent Van Gog, Vinsentova soba, 1888, preuzeto sa wiki

Vinsent Van Gog, Vinsentova soba, 1888, preuzeto sa wiki

Citati preuzeti iz: Vinsent Van Gog, Pisma bratu, izbor i predgovor Sreten Marić, Službeni glasnik, Beograd, 2008.

Ako biste da razgledate još Van Gogovih slika i pročitate više o njemu, skoknite na ovaj link.

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *