Zovem se Lusi Barton: jednostavna priča o složenoj ljubavi

Ljubav između majke i deteta možda je bezuslovna, ali kao i svaka druga, nije lišena prepreka. Zovem se Lusi Barton nam o odnosu majke i ćerke govori iskreno i emotivno, ali bez sentimentalnosti.

zovem_se_lusi_barton_vv

Preuzeto sa booka.in

Na prvi pogled vrlo jednostavna i obična priča, Zovem se Lusi Barton je jedna od onih knjiga koje morate pročitati dva puta da biste ih cenili onoliko koliko one to zaista zaslužuju.  S obzirom na to da je ceo roman stao na oko 150 strana, to i ne oduzima mnogo vremena, pa vam preporučujemo da se ovoj knjizi, ukoliko isprva ne ostavi utisak na vas, nakon prvog čitanja vratite još jednom.

Priča Lusi Barton počinje osamdesetih godina prošlog veka, kada joj u posetu u bolnicu u kojoj boravi nakon operacije slepog creva dolazi majka. Lusi, tada već i sama majka dve ćerke, živi u Njujorku, a roditelje, brata i sestru nije videla godinama, pa je majčina poseta neočekivana. Iznenađenje postaje jasnije kada su nam predočeni uslovi u kojima je glavna junakinja odrasla. Saznajemo da su Lusi, živeći u garaži, a kasnije u veoma staroj kući, podigli roditelji koji su umeli da je za kaznu zatvore u stari kamion, javno sramote ili fizički zlostavljaju (kao i njenog brata i sestru). Doduše, Lusin otac bi joj nekad (pa dobro, jednom prilikom) kupio kandirane jabuke na vašaru, a majka jeste preletela pola SAD da je poseti u bolnici (iako nikada ne bi prihvatila ćerkin međugradski poziv na svoj račun). Zbog zadirkivanja u školi, Lusi je oduvek bila svesna disfunkcionalnosti porodice u kojoj je odrastala, ali kao da sebi neopravdano (i pomalo pretenciozno) pripisuje neku različitost koja nije posledica života u siromaštvu i stalnom strahu od ispada oca, koji pati od posttraumatskog stresa. Međutim, ono što glavnu junakinju zaista razlikuje od rođenog brata i sestre je to što je, čim je to mogla, napustila roditeljski dom i omogućila sebi zdraviji i srećniji život. Sa događajima iz Lusinog detinjstva prepliću se tračevi o nekadašnjim poznanicima koje joj majka prenosi, (namerno) šturi opisi Lusinog porodičnog života tokom osamdesetih i, verovatno najmanje zanimljivo, priča o tome kako je Lusi Barton postala spisateljica.

Fokus romana je na odnosu Lusi Barton i njene majke. Kada znate uslove u kojima je Lusi odrasla i koliko je jedva čekala da ode od kuće, možete se zapitati zašto je majčina poseta toliko emotivna za obe. Za pet dana, koliko je danonoćno provodila kraj Lusinog kreveta, njena majka nije pričala o Lusinom ocu, njenog brata i sestru je spomenula skoro usputno, a najviše vremena posvetila je pričanju o sudbinama rođaka i komšija. Ali kada Lusi usred noći odvedu na dodatna ispitivanja, njena majka, žena za koju pozvati taksi predstavlja veliki poduhvat, obiđe celu bolnicu kako bi je pronašla i bila tu za svoje dete. Iako Lusi povremeno pokazuje osećanje krivice i toga da duguje nešto svom bratu i sestri, Strautova bez opravdavanja postupaka Lusinih članova porodice, prelepo objašnjava kompleksnost i jačinu odnosa majke i ćerke, koji je još složeniji kada majka ima teškoće sa iskazivanjem ljubavi prema sopstvenom detetu.

Malo kasnije, rekla sam: „Mama, ima dece koju majke prodaju za drogu. Ima dece čije majke odu, ostave ih i ne vraćaju se danima. Ima dece…“ Zaćutala sam. Umorila sam se od svega onoga što je zvučalo neistinito.

Uticaj Lusine majke vidljiv je i kroz njene odnose sa drugima – Lusi svog muža opisuje kao čoveka nesklonog pokazivanju osećanja, a više puta ispoljava i sklonost ka ljudima koji imaju autoritet nad njom (kao što je njena prijateljica Šveđanka koja joj objašnjava kako da vaspitava decu). Osim toga, glavna junakinja, ponekad preterano, svoja osećanja privrženosti tumači kao ljubav – što je razumljivo kada priča o svojim ćerkama, ali ona je zaljubljena u svog gej prijatelja, voli doktora koji je svakodnevno obilazi, pa čak i nepoznatu bogatu decu u lekarskoj ordinaciji. Priče nekih od ovih sporednih likova koje Lusi toliko voli, naročito njenih jedinih prijatelja Džeremija i Mole, zaslužuju više prostora: ono malo što je rečeno o njima čini da želite da saznate još, ali oni nestaju sa stranica romana čim ispune svoju „ulogu“.

elizabet straut

Elizabet Straut pre i posle pisanja knjige. Preuzeto sa elizabethstrout.com i bookfans.net.

Zovem se Lusi Barton nije roman ispunjen uzbudljivim događajima; vrlo kratka poglavlja (dužine od nekoliko redova do nekoliko strana) u koje je roman organizovan opisuju uglavnom nepovezane scene koje nam pružaju sliku o glavnoj junakinji – Lusi Barton jeste narator ove priče, ali ne govori nam mnogo toga direktno. Ipak, premda Strautova često zadivi razvijenošću likova i promišljenošću isprepletanih priča, nekada ima potrebu da objašnjava samu sebe i takvim prekidima pomalo kvari roman koji inače teče vrlo glatko. Dodelivši zanimanje spisateljice glavnoj junakinji dala je sebi priliku za ovakve upadice, ali nam potreba za njima nije jasna. Nagoveštaji Lusine buduće karijere javljaju se već u njenom detinjstvu, kada je satima ostajala u školi posle časova čitajući knjige. Svoju želju da se bavi književnošću (čak ubeđenost da je za to predodređena) dugo nikome nije otkrila, i tek je kasniji slučajan susret sa poznatom književnicom Sarom Pejn konačno podstiče da se ozbiljnije posveti pisanju. Iako je razvoj Lusi kao lika jasan i logičan, delovi u kojima ona prepričava savete koje je dobila od Sare često deluju kao višak. Međutim, s obzirom na to da je, kao i njena junakinja, i sama Elizabet Straut dugo krila svoju želju za time da postane spisateljica, ovaj autobiografski momenat možda možemo shvatiti i kao neku vrstu podsticaja mladim piscima.

One emotivnije ovo delo može veoma brzo (i veoma često) naterati da posegnu za papirnim maramicama, ali kada obrišete oči i ponovo se uhvatite u koštac sa Lusi Barton i njenom ljubavlju prema svemu i svakome, a ponajviše njenoj majci, ostaje da se divite suptilnijim pokazateljima veštine Elizabet Straut. Čak i ako ste od onih ljudi kamenog srca koje i knjige Džona Grina ostavljaju ravnodušnim, ipak vam savetujemo da pružite šansu ovom romanu, nezamagljenog pogleda. Knjiga je objavljena i na srpskom, u izdanju Booke.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *