Zločinac, psihopata, pornograf, pornograf, pornograf

 Kratka biografija Markiza de Sada, 2. deo Na kraju prvog dela biografije, ostavili smo Markiza de Sada na ugodnom turističkom putovanju po Italiji, dok…

 Kratka biografija Markiza de Sada, 2. deo

Na kraju prvog dela biografije, ostavili smo Markiza de Sada na ugodnom turističkom putovanju po Italiji, dok mu razjarena tašta diše za vrat jer su njegovi izleti u seksualne bahanalije prevazišli svaku meru, a usput je i obljubio njenu mlađu kći.

Uzevši u obzir veliku uticajnost spomenute tašte, gospođe de Montrej, nije začuđujuć podatak da je Sad uhapšen  i vraćen u Francusku nakon samo nekoliko meseci bekstva od zakona. S druge trane, uzevši u  obzir lukavost i šarm manipulativnog markiza, ne čudi ni to što je ubrzo ubedio čuvare da je sasvim bezopasan i prijatan lik. Tvrdio je da je njegov zločin samo „trenutno i jednokratno pomračenje razuma“, kajao se duboko i naizgled iskreno, i straža oko ovog uzornog zatvorenika ubrzo je popustila. Par meseci kasnije, Sad je iskoristio njihov nemar za bekstvo. Za sobom je ostavio pisma u kojima čuvarima prepušta svoju vrednu imovinu, zahvaljuje na ugodnom boravku iza rešetaka, i blagonaklono upozorava da će ih sve pobiti kao mačiće budu li se usudili da ga prate.

Izvor: Wikipedia .

Izvor: Wikipedia .

Neko vreme se krio po zapadnoj Evropi, ali je se u decembru 1774. napokon vratio u svoj zamak u La Kosti, gde ga je čekala verna supruga. Napokon ujedinjeni, nisu gubili vreme, već su brže bolje organizovali novu orgiju, grandiozniju i bolesniju od svih prethodnih. Zaposlili su nekoliko četrnaestogodišnjih devojaka kao služavke u svom zamku, i eksploatisali ih kao seksualno roblje. Nesrećne devojčice provele su šest nedelja u Sadovom zamku, i mada zvanični zapisi ne postoje, pretpostavlja se da su ih markiz i markiza de Sad, zajedno sa još troje članova posluge, svakodnevno prisiljavali na masturbaciju, felacio, sodomiju (kako homo-, tako i heteroseksualnu), vezivanje lancima i bičevanje. Ovo zlostavljanje potrajalo je čitavih šest nedelja, dok roditelji devojčica nisu počeli da se raspituju za njihovo zdravlje i blagostanje. Seljaci na Sadovom imanju do tada su praštali svom nestašnom gospodaru perverzne igrarije sa prostitutkama i plemkinjama, ali divljačko silovanje otetih devojčica bila je sasvim druga stvar. Tračevi i negodovanje su se širili, te su supružnici pokušali da prikriju zločine sakrivajući devojčice na mestima gde niko ne bi obraćao pažnju na njihovu priču. Sumnja se da se jedno od tih mesta nalazilo u bašti zamka, tri metra ispod zemlje – ukoliko je ovo tačno, ubistvo se dodaje na dug spisak markizovih brutalnih zločina. Otac jedne od devojčica upao je na markizov posed i pokušao da ga ubije – spasio ga je jedino neispravan pištolj. U julu 1775. policija je upala na njegovo imanje, ali je uspeo da se sakrije i izbegne ponovno hapšenje. Krug oko Sada polako se smanjivao.

Sadova vizija mašte malo se razlikovala od Sunđerbobove Allposters

Sadova vizija mašte malo se razlikovala od Sunđerbobove. Izvor: Allposters

Sve do tada, Sad je bio potpuno nesvestan mogućih posledica svojih postupaka. Odgajen u porodici koja je delila njegove perverzne ukuse, nije verovao da čini išta loše. Takođe je smatrao da, kao pripadnik aristokratije, ima puno pravo da sa ljudima oko sebe čini šta mu je volja, i da niko nema ovlašćenje da ga kažnjava i osuđuje. Međutim, u trenutku kada je pretnji njegovoj slobodi sve više, sve više pomišlja na mogućnost izmirenja sa taštom i zakonom. Godine 1777., arogantno i naivno pretpostavljajući da je oproštaj moguć i protivno savetima svog advokata, zaputio se u Pariz u nameri da pred društvom i taštom ponovi već izlizanu priču: inače je divan tip, i samo se u par navrata malo zaneo. Naravno, to nije upalilo, i uhapšen je maltene istog trenutka kada je kročio u grad, na osnovu taštinog letrre de cachet, naloga za hapšenje koji je potpisao lično Luj XVI, i koji je naređivao da se zločinac zatvori smesta i na neodređeno vreme. U slučaju markiza de Sada, “neodređeno vreme” značilo je trinaest dugih godina u nekolicini zatvora, među kojima je bila i zloglasna pariska Bastilja.

Uprkos visokom staležu, markizu nije bio stavljen na raspolaganje zatvorski penthaus, već oskudne ćelije veličine 2×3 metra. U tako ograničenim uslovima koji su ga lišavali najosnovnijeg komfora, markizova inače bujna mašta ušla je u petu brzinu. Upravo u ovom periodu Sad počinje da piše, i stvara dela po kojima je ostao zapamćen, poput “120 dana Sodome”, “Žustin, ili Nevolje vrline” i “Filozofije u budoaru”. Ovi romani predstavljaju mešavinu ekstremne pornografije bazirane na Sadovim već opisanim ličnim sklonostima, i filozofskih rasprava o prirodi greha i vrline, kojima Sad pokušava da odbrani stavove i način života slobodara i ateista. Nakon oslobođenja, objavljuje ih pod pseudonimom, s pravom očekujući društvenu osudu. Međutim, osim zgražavanja, kasniji kritičari pokazali su zanimanje i za psihoanalitičke i filozofske elemente njegovog dela; “naučni” pristup Sadu kao seksologu pre nego seksomanu, psihologu pre nego psihopati, često je služio kao izgovor da se njegovi romani uopšte čitaju, objavljuju i komentarišu. Istorijat njegovog kritičkog prihvatanja ili cenzurisanja, kao i tumačenja njegovih ekstremnih i neretko užasavajućih poimanja slobode, religije, ljubavi i društvenog uređenja, interesantni su sami po sebi – ali o tome nekom drugom prilikom.

Portret markiza de Sada po izlasku iz zatvora. Izvor:   Babelio

Portret markiza de Sada po izlasku iz zatvora. Izvor: Babelio

Ako ste pomislili da je Sad oslobođen urednim pravnim postupkom, varate se – iz zatvora ga je izvukao početak revolucije, i znameniti pad Bastilje. Nakon tog sudbonosnog istorijskog događaja, Sad je proveo još godinu dana u ludnici, nakon čega se drage volje odrekao plemićke titule i postao građanin de Sad. Ateizam i slobodarstvo pomogli su mu da se uklopi u atmosferu koja je vladala nakon revolucije, i jedno vreme je čak zauzimao položaj sudije, što mu je omogućilo da, protivno svim očekivanjima, spasi od giljotine tasta i taštu koji su bili odgovorni za njegovo nesrećno bivstvovanje u zatvoru. Često je javno nastupao podržavajući ideje Revolucije, ali je uprkos tome optužen za “umerenost” i osuđen na smrt, koju je za dlaku izbegao. U to vreme, žena ga je već bila napustila, i živeo je u velikom siromaštvu – ali sa novom ljubavnicom.

Godine 1801., Napoleon naređuje hapšenje anonimnog autora romana “Žustin” i “Žilijet”, i Sad je uhvaćen u prostorijama svog izdavača. Suđenje koje je usledilo zanimljivo je po tome što su se optužbe zasnivale na autorovim političkim ubeđenjima – sudije i advokati izbegavali su da spominju skandalozni pornografski sadržaj. Štaviše, u zapisnicima je zabeleženo da su se ova čestita gospoda mahom složila da su Sadova dela pre svega “dosadna” – poricanje interesantnosti bilo je tada, a i u vekovima koji su usledili, zgodan način da se porekne i erotsko uzbuđenje koje ovi šokantni tekstovi mogu da podstaknu. Umesto u zatvor, Sad je ovoga puta poslat direktno u ludnicu Šarenton, gde je uz učešće osoblja i pacijenata priređivao javna pozorišna izvođenja svojih malo “čistijih” dela. Osim pozorištem, bavio se, naravno, i skandaloznim ispadima koji su doveli do ukidanja i ono malo preostalih privilegija i maksimalnog ograničavanja slobode. Uprkos tome, ostao je matori pokvarenjak do same smrti, provevši poslednje četiri godine svog života u ljubavnoj vezi sa trinaestogodišnjom Madelin Leklerk. Uspeo je da napiše dva toma dela koje je smatrao vrhuncem svog stvaralaštva, ali ih je njegov najstariji sin spalio nakon njegove smrti, zajedno sa drugim rukopisima. Umro je 1814. godine, i bio sahranjen na svom posedu kraj Epernona. Lobanja mu je kasnije ekshumirana zarad frenoloških ispitivanja.

Lik i delo markiza de Sada već vekovima su predmet fascinacije koja ne jenjava. Uticao je na brojne književnike i umetnike, ali i filozofe i psihoanalitičare, i prošao dug put od najstrože cenzure do kanonski priznatog autora. Iako napokon prihvaćen i javno objavljivan u 20. veku, ne prestaje da šokira i zaprepašćuje uvidima u najmračnije kutke ljudske psihe, podrivajući najosnovnije postulate civilizacije. Pri suočavanju sa Sadom, najčešće reakcije su nelagoda i negodovanje, i retki su bili dovoljno hrabri da priznaju seksualno uzbuđenje koje podstiče njegova pornografija. Shodno tome, mnogi su skloni da ga namah proglase monstrumom, stvorenjem kome je ljudskost potpuno strana. Uprkos tome, moramo se zapitati: kada delić njegovog užasavajućeg, izvitoperenog imaginarijuma ne bi postojao u svima nama – zar bismo ga i dalje ovako fascinirano posmatrali?

Izvori:

  1. Crime Library: The Marquise de Sade by Douglas B. Lynott
  2. Marquis de Sade, Britannica
  3. Will McMorran, predavanja na Queen Mary, University of London
  4. Angela Carter, “The Sadeian Woman – An Exercise in Cultural History”
  5. Marquise de Sade, Wikipedia

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *