„Živela sloboda” – antinacistički pokret Bela ruža

9. novembar je Dan borbe protiv fašizma, a jedan od retkih antifašističkih pokreta koji se Hitlerovoj tiraniji suprotstavljao u kasnijim danima bila je Bela ruža.

Bela ruža je najpoznatiji pokret otpora u nacističkoj Nemačkoj. Mada je tamo 1936. postojalo preko hiljadu antifašističkih grupacija, vremenom su se jedna po jedna gasile, što pod pritiskom režima, a što zbog nesuglasica između komunista i socijaldemokrata iz opozicije. U svetu gde je vlada kontrolisala sve i gde je politička indoktrinacija počinjala jako rano, Bela ruža se istakla kao jedan od retkih pokreta koji se protivio Hitlerovoj tiraniji u poodmaklim ratnim godinama. Najistaknutiji članovi grupe, sestra i brat Sofi i Hans Šol, i danas predstavljaju simbol antifašističke borbe.

kristalna-noc copy

Hans i Sofi Šol

Hans Šol (1918-1943), preuzeto sa Hfg-Archiv Ulm

Sofi Šol (1921-1943), preuzeto sa Holocaust Education & Archive Research Team

Hans i Sofi u početku nisu delili porodičnu mržnju prema Hitleru. Entuzijastično su se 1933. priključili Hitlerovoj omladini i Ligi nemačkih devojčica (BDM), uprkos negodovanju roditelja. Učlanili su se prvenstveno zbog toga što su svi njihovi prijatelji već bili članovi, pa to nije uticalo na njihova luteranska moralna ubeđenja. Sofi je nastavila da se druži sa devojčicama iz škole koje su bile judaističke vere, čak se i žalila vođama Hilerove omladine u Ulmu kad su odbili da ih prime u organizaciju.

Sa donošenjem Nirnberških zakona stvari su počele drastično da se menjaju, no Sofi nije bila voljna da poklekne ideologiji režima. Hapšenje brata, vojnički uslovi na radom mestu i priče sa Istočnog fronta koje joj je donosio dečko, Fric Hartnagel, naterali su je da krene sa pasivnim otporom. Konačno, njen brat Hans sa prijateljima odlučuje da započne pokret Bela ruža, čiji je vitalan član bila Sofi.

nirnberški-zakoni-konačno1

Bela ruža

Bela ruža je imala dvadesetak članova, pretežno studenta minhenskog univerziteta. Dolazili su iz različitih porodica i sa različitim verskim opredeljenjima – luteranskim, pravoslavnim, katoličkim, antropozofskim, budističkim. Članovi nisu bili okupljeni samo oko ideologije, već i ljubavi prema umetnosti, filozofiji, teologiji i književnosti.

Pored Hansa i Sofi Šol, najuži krug u grupi su činili su njihovi bliski prijatelji: Vili Graf, Aleksandar Šmorel, Kristof Probs, Kurt Huber. Graf, buntovnih od malih nogu koji je odbio da se priključi Hitlerovoj omladini, već je bio hapšen i uvideo je pravo lice nactističke diktature kada je bio u službi vojsci u Varšavskom getu. Šmorel, znan svojim prijateljima kao Šurik, bio je poreklom Rus i Hansov prijatelj sa medicine. Probs se  Beloj ruži pridružio nešto kasnije jer nije pripadao studentskom krugu – on je već bio oženjen i imao je troje dece. Kurt Huber je bio profesor mihenškog fakulteta koji je predavao Hansu i preko njega bio upoznat sa pokretom. I oni koji nisu bili u najužem krugu činili su sve da se ideja o pobuni čuje – Traute Lafrenc je nosila pamflete u Hamburg, Eugen Griminger je finansirao celu operaciju, dok je njegova sekretarica Tili Han posredovala između pokreta i svog šefa, takođe obezbeđujući papir, koverte i drugi materijal.

Vili Graf, Kristof Probs i Aleksandar Šmorel „Šurik”

„Nećemo ćutati. Mi smo vaša griža savesti. Bela ruža vas neće ostaviti na miru.”

-iz pamfleta broj 4.

Hans, Sofi i Kristof, preuzeto sa Holocaust Education & Archive Research Team

Bela ruža nije bio nasilni pokret: oružje su im bili pamfleti i grafiti. Širom Minhena su se pojavili ogromni natpisi: „Dole sa Hitlerom”, „Hitler masovni ubica!” i „Sloboda!”

U periodu od 1942. do 1943. članovi pokreta napisali su ukupno šest pamfleta. Njima su pozivali narod na revolt ističući dešavanja sa fronta. Neki od tekstova su čak govorili o Holokaustu, što se kosi sa često upotrebljavanim argumentom da običan nemački narod nije znao šta se dešava. Bela ruža je odlučila da se koristi istinom ispisanom na pamfletima koje su sastavljali članovi. Ti pamfleti su dalje slani ljudima na kućne adrese i ostavljali na najraziličitijim mestima širom Nemačke i Austrije.

Preuzeto sa Weiße Rose

Doktor Huber i Hans Šol su počeli da se razilaze oko toga šta je pravi način borbe; Huber je verovao da jedino vojna sila može da obori sistem, dok je Hans govorio da će Hitler biti smaknut od strane običnog čoveka na ulici. Vođeni različitim idejama, članovi su polako počeli da se razilaze, ali su bili odlučni da završe započeto. Osmislili su konačnu akciju deljenja šestog letka koji je napisao doktor Huber.

Akcija na minhenskom univerzitetu

pamflet-6, izmenjen

Sofi i Hans Šol su 18. februara 1938. propustili predavanja i tek se oko pola 11 zaputili ka univerzitetu. Dok je Aleksandar Šmorel čuvao stražu, oni su raspoređivali pamflete ispred učionica. Predavanja su se završavala, i studenti su krenuli da izlaze pre nego što su svi pamfleti bili raspoređeni. Ne gubeći vreme, Hans i Sofi su potrčali na treći sprat odakle su bacili preostale papire koji su se razleteli po nižim spratovima. Uprkos nastaloj pometnji i žurbi, domar ih je video i prijavio, a uprava je odmah pozvala istražitelje Gestapoa. Hans i Sofi su preuzeli punu krivicu, mada to nije spasilo ostale članove pokreta od hapšenja.

Šolovi i Kristof Probs su 22. februara izvedeni pred Narodni sud na prvo suđenje Beloj ruži. Šansu za spas dobila je samo Sofi – Gestapoov istražitelj je prvo mislio da je ona potpuno nedužna, a nakon suđenja joj je čak dao mogućnost da se pokaje i svu krivicu svali na brata. Sofi je odbila. Zajedno sa Hansom i Kristofom je osuđena na pogubljenje na giljotini istog dana. Hansove poslednje reči su bile „Živela sloboda”.

Profesor Huber i Aleksandar Šmoler pogubljeni su u julu, dok su Vilija mučili šest meseci u samici u nadi da će odati druge članove. Nakon što se pokazalo da će ostati veran svojim prijateljima  po svaku cenu, i on je pogubljen u oktobru. Suđeno je i drugim članovima, ali su se dokazi zagubili u procesu, te su oni, posle nekog vremena, pušteni na slobodu.

Zaostavština Bele ruže

Sofi i Hans Šol na poštanskoj marki Istočne Nemačke 1961.

Sofi i Hans Šol na poštanskoj marki Istočne Nemačke 1961. Preuzeto sa Hans und Sophie Scholl.

Mada je postojanje same Bele ruže bilo relativno kratko, njihova borba nije bila uzaludna. Grupa studenata hemije je nastavila akciju: naoružani samo pisaćom mašinom, napravili su stotine kopija pamfleta i nastavili da ih dele. Konačno, pamfleti su stigli i do saveznika te je upravo šesti pamflet bio bacan iz aviona po celoj Nemačkoj.

Nakon pada nacizma, Bela ruža je postala simbol borbe protiv tiranije. Trgovi i škole širom Nemačke dobili su imena po članovima pokreta. Posvećeni su im univerzitetska hala i fontane ispred univerziteta, a tu se nalazi i spomenik posvećen pokretu. Aleksandar Šmorel je proglašen svecem ruske pravoslavne crkve.

Priča o Beloj ruži je inspirisala i mnoga umetnička dela, između ostalog i nekoliko opera i predstava. Na osnovu intervjua sa preživelim članovima pokreta i transkripata suđenja koji su bili nedostupni do 1990, 2005. je snimljen film Sofi Šol – Poslednji dani koji je, pored brojnih drugih nagrada, nominovan i za Oskara. Čini se da je Sofi uspela da pokrene ljude i ispuni svoje poslednje reči: „Šta znači moja smrt, ako se hiljade ljudi razbudi i krene u akciju putem nas”.

Iz filma Sofi Šol – Poslednji dani. Preuzeto sa IMDb-a

Mada su vodili pasivnu borbu koja u tom trenu nije mnogo značila, Bela ruža se istakla kao redak primer onih koji su podigli glas protiv režima. Sama Sofi je na suđenju izjavila „Mnogi drugi veruju u ono što smo mi napisali i rekli. Oni se samo ne usuđuju da se izraze kao što smo mi.” Zašto su onda svi sem njih ćutali? Pitanje o odgovornosti u nacističkoj Nemačkoj je postavljano mnogo puta i ne postoji konačan, niti tačan odgovor na njega. No jasno je da su svi imali izbor, a izabor naroda je bio da ćuti, čak i kada je sam bio pogođen ratom i ugrožen od strane tiranske vladavine nacista. Možda je priču o izboru najbolje objasnila Hitlerova nekadašnja sekretarica, Traudl Junge:

U to vreme mora da sam često prolazila pored spomen-ploče Sofi Šol u ulici Franca Jozefa a da je ni ne primetim. Jednog dana sam je primetila, i bila sam užasno šokirana kada sam shvatila da je ona [Sofi] pogubljena 1943, upravo kada sam ja sama počinjala da radim za Hitlera. Sofi Šol je i sama bila član Saveza nemačkih devojčica, godinu dana je bila mlađa od mene, i ona je jasno videla da se našla u zločinačkom režimu. Odjednom, više nisam imala izgovora za sebe.

Spomenik Beloj ruži ispred Ludvig Maksimilijan univerziteta u Minhenu

Spomenik Beloj ruži ispred Ludvig Maksimilijan univerziteta u Minhenu. Autor fotografije: Adam Džouns.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *