Zaista nikada nisi bio ovde: beskrajnost beznađa u svetu zla

Dugo očekivani povratak koji je nadmašio sva očekivanja.

Sedam godina nakon svog odličnog poslednjeg ostvarenja, Moramo da razgovaramo o Kevinu, rediteljka i scenaristkinja Lin Remzi vraća se sa svojim novim filmom. Sa pričom koja na papiru možda ne deluje naročito originalno, Zaista nikada nisi bio ovde je suptilno veličanstven povratak koji odiše ličnim pečatom škotske rediteljke.

 

Kao i njen prethodni film, Zaista nikada nisi bio ovde nije originalan scenario već adaptacija istoimene novele Džonatana Ejmsa. Međutim, to Remzijevu nije sprečilo da od noar trilera napravi čudan i uznemirujuć film koji se više fokusira na um glavnog lika nego na radnju u kojoj on učestvuje. Hoakin Finiks tumači ulogu Džoa, ratnog veterana čiji je posao da pronalazi otete devojčice i devojke, bezbedno ih vraća voljenima i vrlo brutalno se razračunava sa onima koji su ih povredili.  Ovaj posao on obavlja gotovo rutinski i nakon još jedne spasene devojke dobija zadatak da pronađe Ninu (Ekaterina Samsonov), ćerku senatora Votoa (Aleks Manet), koja je primorana da radi u maloletničkom bordelu. Džo, beznadežan čovek koji istovremeno deluje kao personifikacija bola i apatije ubrzo saznaje koje su prave razmere ovog zločina i ko su njegovi učesnici.

Iako se radnja ne odvija brzo, u 95 minuta koliko traje film nema nijednog suvišnog kadra. Dok u početku bivamo upoznati sa Džoovim poslom i životom van posla koji se uglavnom svodi na brigu o majci (Džudit Roberts) sa kojom živi i dovođenje sebe do ivice smrti gušenjem plastičnom kesom, spore su (a često i konfuzne) kako pojedinačne scene, tako i celokupna radnja. Kada Džo prihvati svoj novi zadatak, događaji kreću brže da se nižu jedan za drugim jer se našao u novoj situaciji i u posao je lično uvučen, ali fokus je još uvek na unutrašnjem svetu glavnog protagoniste, pa i dalje nema mnogo dijaloga ili akcije. Odličan scenaristički potez Remzijeve su flešbekovi kroz koje saznajemo o Džoovoj prošlosti pri čemu ona izbegava višak ekspozicije. Ove scene su kratke i efektne – par nogu u pesku, kamion pun mrtvih devojaka; više kao misli koje Džoa konstantno progone nego kao kadrovi njegove prošlosti. 

Preuzeto sa imdb.com.

Zaista nikada nisi bio ovde je film prepun nasilja. Ono nije uvek eksplicitno i češće je prikazano u obliku posledica istog – nekada kao leš, nekada kao krvavi nož na stolu pored devojčice koja večera ili Džo koji čisti upotrebljeni čekić. Međutim, to ga možda čini i više uznemirujućim nego što bi mogle brze scene brutalnih tuča i zamagljuje granice između fizičkog nasilja koje se dešava u datom trenutku i Džoovih samoubilačkih misli. Slično, bez ijedne scene seksualnog nasilja nad Ninom ili bilo kojom drugom devojčicom ili devojkom u filmu, Lin Remzi uspeva da natera vaš želudac da se prevrne samo nagoveštajima grozota kroz koje one prolaze.

I pored toga što ispušta više ne sasvim artikulisanih zvukova nego što izgovara reči, ili možda baš zbog toga, Hoakin Finiks zadivljuje svojom izvedbom. Lin Remzi kaže da je u njemu pronašla srodnu dušu za snimanje filmova, kao i da mu je ostavila dosta prostora za improvizaciju i zaista se čini da su se njih dvoje odlično sporazumeli. Iako iz sinopsisa filma može tako delovati, Džo nije jednodimenzionalni heroj, on zapravo sebe uopšte ne smatra herojem. S obzirom na to da se film prvenstveno bavi time kako njegova prošlost i ono što trenutno radi utiču na njegovu psihu, a ne njegovim poslom kao takvim i posledicama koje on ostavlja na druge ili životima koje spasava, Finiksova gluma je definitivno jedan od ključnih aspekata ovog filma, deo slagalice koji se savršeno uklopio sa ništa manje uspešnim ostatkom.

Srodne duše na setu. Preuzeto sa imdb.com.

Izmučeni Džo u svom poslu i činjenici da ipak čini dobra dela iako je brutalnost njegova svakodnevica ne nalazi utehu. Zlo sa kojim se iz dana u dan suočava zajedno sa okrutnošću kojoj svedoči maltene celog života guraju ga sve dublje u beznađe koje zauzvrat provocira nasilje sa njegove strane. Džoova brutalnost je vrlo naglašena, naročito u početku filma dok još niste sigurni čime se on to tačno bavi, ali je u divnom kontrastu sa njegovom ljudskijom i nežnijom stranom koju ispoljava prevashodno u odnosu sa majkom, ali kasnije i sa devojčicom Ninom. Bliskost između Džoa i njegove majke, verovatno dodatno pojačana detinjstvom sa nasilnim ocem (sa čime smo upoznati kroz pomenute flešbekove),  postavlja osnovu za ono što se čini kao njegov potpuni i nepovratni silazak u beznađe i ideju da njegove samoubilačke tendencije ipak ne ostanu samo na (vrlo jasnim) mislima kada majku izgubi. S druge strane, kada se ta njegova ljudska strana ispolji u odnosu sa Ninom, devojčica u njemu ipak budi nadu i optimizam, ma koliko slabašan on bio.

Mamin sin. Preuzeto sa imdb.com.

Lin Remzi je uz pomoć direktora fotografije Tomasa Taunenda još jednom pokazala da je prvenstveno vizuelni filmski stvaralac. Kompozicije u filmu su divne i kao i kratki flešbekovi, uglavnom krupni kadrovi s jedne strane daju minimum informacija, a sa druge ne odvlače pažnju bespotrebnim detaljima koji ionako ne zaokupljuju misli glavnog lika. Međutim, verovatno upečatljiviji i od vizuelnog aspekta u ovom filmu je zvuk. Tokom priprema za snimanje, Remzijeva je Hoakinu Finiksu slala audio snimke vatrometa i eksplozija uz napomenu da „ovo Džo stalno čuje u svojoj glavi“. Tako se i dizajner zvuka Pol Dejvis potrudio da svi zvuci u filmu budu glasni i na ovaj način prenese stalnu napetost i uznemirenost Džoovog uma. Ovu napetost naglašava i muzika koju je komponovao Džoni Grinvud, a koja se kreće od elektronske muzike nalik na saundtrek Danijela Lopatina za Pravo vreme braće Safdi do klasičnijih, ali uznemiravajućih kompozicija koje više liče na one koje je Grinvud komponovao za Fantomsku nit.

Zaista nikada nisi bio ovde je čudan film kojim se Lin Remzi još više učvrstila u svetu najvažnijih savremenih reditelja i ostaje nam da se nadamo da na njen sledeći film nećemo morati da čekamo dugo koliko na ovaj.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *