Vozilo smrti – saučesnik Teda Bandija

Zločinačka karijera jednog Volksvagena iz ’68-e; buba koja je od simpatičnog porodičnog vozila postala prikolica užasa

Materijalna kultura je naučna grana koja se bavi proučavanjima predmeta i njihovim biografijama. Da, stvari ponekad žive duže i uzbudljivije živote nego ljudi i, samo kad bismo mogli da ih ispitamo, mogli bismo svašta da čujemo od njih. Tako, na primer, u Americi postoji auto koji bi mogao da nam kaže detalje o preko dvadeset ubistava jer je bio važan svedok i saučesnik ozloglašenom serijskom ubici, Tedu Bandiju.

Od prvih ubistava…

Ne možemo tačno da odredimo kada je Ted Bandi, šarmantni student psihologije, republikanac i budući najozloglašeniji serijski ubica, nabavio Folksvagen bubu metalik boje. Njegova prijateljica i autorka knjige Stranac pored mene navodi kako nije imao auto oko Božića 1972. i jedino što se zna je da ga je Bandi dobio polovnog. Auto se prvi put pojavljuje u svedočenjima očevidaca pri potrazi za nestalim devojkama 1974. u Vašingtonu.

Suzan Rankort, preuzeto sa mirror.co.uk

Suzan Rankort, preuzeto sa sajta lista Mirror

Priča počinje 17. aprila kada je Suzan Rankort napustila sastanak savetnika koledža i krenula da se nađe sa drugaricom da gledaju film. Na projekciju nikad nije stigla. Nestanak je odmah prijavljen i, prateći put kojim je Suzan trebalo da dođe, zaključeno je da jedino mesto koje je bilo prazno i zamračeno, pogodno za kidnapovanje, bilo ispod skele. Ipak, da ju je neko zgrabio i odvukao, ostao bi neki trag od nje – makar jedan papir iz gomile koju je nosila, koji bi ispao pri otimanju. Ali od Suzan nije ostalo ništa – nestala je kao da je propala u zemlju. Jedino čudno u priči je bilo svedočenje devojke koja je rekla da joj je pet dana pre Suzaninog nestanka prišao visok, zgodan muškarac sa rukom u gipsu i pitao je da mu pomogne da ponese gomilu knjiga koje su mu ispadale iz ruku. Devojka je pristala i odnela knjige do Folksvagen bube parkirane u blizini skele, ali je, prišavši, primetila je da je suvozačko sedište izvađeno. Shvativši da to nije fabrička greška, ona je samo stavila knjige na haubu i pobegla.

Ova devojka je imala sreće – imala je sreće koju Suzan Rankort nije imala kad joj je, pet dana kasnije, isti mladić prišao sa istom molbom. Iako nema očevidaca, sigurno je da je Ted Bandi na ovaj način namamio Suzan jer je spomenuti pristup bio njegov dobro poznat modus operandi, isti koji je kasnije iskoristio pri oko najmanje petnaest ubistava koje je priznao, onaj zbog kog nam majke redovno govore da ne ulazimo sa strancima u kola. U roku od dve godine devojke su nestajale u Vašingtonu, Juti, Koloradu, Oregonu, Ajdahu i Kaliforniji i jedino što je povezivalo ova ubistva bile su povremene priče o zgodnom momku od dvadesetak godina sa gipsom u ruci koji moli devojke da mu pomognu da prenese stvari – čamac, knjige, alat, aktovku – do njegove Vagen bube metalik boje bez suvozačkog sedišta.

…do mnogih drugih.

Džordžen Hokins, preuzeto sa http://skcentral.com/

Džordžen Hokins, preuzeto sa SKC Gallery

Priču o Folksvagenovoj ulozi najbolje saznajemo iz Bandijevog priznanja o ubistvu Džordžen Hokins koja je, dva meseca nakon Suzan, nestala iz kampusa, par minuta pošto se pozdravila sa dečkom. Džordžen je pristala da pomogne mladiću sa gipsom– ponela mu je aktovku. Kad su stigli do kola, Bandi ju je udario u potiljak gvozdenom šipkom, onesvestivši je. Stavivši joj lisice, gurnuo ju je na mesto suvozačevog sedišta i odvezao kola. „Jedna od stvari koja je činila situaciju težom je da je bila vrlo lucidna i pričala je o stvarima… Smešno je, ali je i čudno o kojim stvarima ljudi pričaju pod tim okolnostima”, Bandi je priznao, uz tih smeh „Imala je test iz španskog sledećeg dana i mislila je da sam je odveo da joj pomognem oko testa…”

Ne, to svakako nije bio slučaj. Stigavši na mesto zločina, Bandi ju je opet onesvestio, ugušio kanapom i odneo u grm, gde ju je skinuo i silovao.

Tek kad su usledila ubistva Dženis Ot i Denis Nasland, koje su obe nestale istog dana, policija je dobila nove informacije – ovaj put je Bandi prilazio devojkama u sred dana, na prepunoj plaži kod jezera Samamiš, predstavljajući se kao “Ted”. Sad su znali su pun izgleda mladića njegovo ime, mada su sumnjali da je lažno. Objavljeno je upozorenje devojkama da paze i ne idu nigde sa strancem sa rukom u gipsu. Ali, dok su se vesti o zlokobnom ubici proširile, Ted Bandi je već bio u Juti.

Na tragu metalik bube

Unutrašnost automobila - mesto gde bi trebalo da stoji suvozačko sedište, preuzeto sa http://www.volkszone.com/

Unutrašnjost automobila – mesto gde bi trebalo da stoji suvozačko sedište, preuzeto sa VolksZone.com

En Rul je bila policajka pre nego što se odlučila za posao spisateljice i vrlo dobro je pratila instikte. Slučaj “Ted” ju je potresao – zločini su se odigrali u njenom kraju, a ona je imala ćerku iz „ciljne grupe” napadača (devojka između 16 i 24 godine, sa dugom kosom podeljenom na sredini). Znala je par momaka koji se zovu Ted, ali onaj koji je najviše odgovarao opisu bio je njen prijatelj i bivši kolega s kojim je radila na liniji za prevenciju samoubistva – simpatičan izbor posla za serijskog ubicu. Sumnja nije prestajala da je izjeda, iako se tešila da Ted ne bi nikoga povredio i da nema auto. Ipak, da bi bila sigurna, pozvala je prijatelja detektiva da proveri tu činjenicu. Dvadeset minuta kasnije, Dik Rid ju je pozvao i rekao „Teodor Robert Bandi. 4124 Dvanaesta avenija N.B. Da li bi poverovala da ima bronzanu Folksvagen bubu iz 1968?!”

Ni ova informacija, kao ni prijavljivanja Bandijeve devojke, Meg Anders, da joj dečko odgovara opisu, vozi Vagenovu bubu i otišao je u Jutu na školovanje u isto vreme kad su misteriozna ubistva prestala u Vašingtonu, a počela u Juti, nisu pomogla bržem hapšenju zločinca i spašavanju bar 9 devojaka koje su u sledećih godinu i po nestale bez traga.

Hapšenje nepoznatog vozila

Bandi po hapšenju u Juti, slika preuzeta sa murderpedia.org

Bandi po hapšenju u Juti, slika preuzeta sa Murderpedia.org

16. avgusta 1975. narednik Bob Hejvard je u Grendžeru, predgrađu Solt Lejk Sitija, oko 2 ujutru primetio nepoznatu svetlu bubu kako prolazi pored njegove kuće. Znao je sve automobile iz kraja i bilo je jako čudno da bilo ko prolazi tuda u to doba noći, pa je odlučio da istraži. Kad je primetio policijska kola za petama, vozač bube je požurio, prošavši kroz dva stop znaka. Posle nekog vremena, ipak, stao je na parking benzinske pumpe, izašao iz kola, osmehnuo se i rekao “Mislim da sam se izgubio.” Bob Hejvard se nije dao prevariti; tražio je vozačku i pitao mladića odakle se vraća. Bandi je izreferisao svoju putanju koja je bila pogrešna i Hejvard je, sad već vrlo sumnjičav, pitao da pogleda prtljažnik. Bandi je dao pristanak, mada će kasnije na sudu to poricati. U gepeku je bila poprilično čudna oprema – maska za skijanje, gvozdena šipka, alatka za razbijanje leda, žica i konopac.

Ted je uhapšen pod op?tužbom za prebrzu vožnju i posedovanje alata za krađu. Narednik Hejvard nije imao pojma da je upravo u šaci imao najtraženijeg čoveka zapada. Pretraživanjem njegovog stana nađeno je simpatičnih detalja, poput flajera za predstavu srednje škole Vijemont gde je nestala Debra Kent, ali tek su pravi dokazi nađeni u Vagen bubi. Iako ju je Bandi, uz pomoć advokata, u septembru prodao tinejdžeru iz Midvejla, policija je uspela da je zapleni i u njoj je nađena kosa koja je pripadala Karin Kembel, Melisi Smit i Kerol DeRonč, jedinoj žrtvi koja je ikad uspela da pobegne.

Buba koju je Bandi vozio pri hapšenju u Salt Lejk Sitiju 16. 8. 1975.

Buba koju je Bandi vozio pri hapšenju u Salt Lejk Sitiju 16. 8. 1975.

Trag ovom autu se gubi u sledećih par godina, dok ga nije, kasnih 70-ih, za 952 dolara kupio šerifov zamenik Loni Anderson kod koga ostaje do kasnih 90-ih. Za to vreme – čisto da vas uputim u kraj priče – Bandi je bežao iz zatvora (dva puta), otišao na Floridu, tamo ukrao još par Folksvagen buba, počinio poznata Hi Omega ubistva i grozotno ubistvo Kim Lič, bio ponovo uhapšen (i to opet u kolima), krivio pornografiju za svoja zlodela i pogubljen u električnoj stolici. Zašto je Ted imao tu povezanost sa vagenovim bubama, koje je najradije i krao po bekstvu iz zatvora? En Rul navodi da je Bandi voleo bube jer imaju ekonomičnu potrošnju goriva i dobro idu po snegu – što mu je bilo vrlo bitno jer, u slobodno vreme, kad nije ubijao devojke, Bandi je uživao u skijanju.

Članak o prodaji automobila iz 1997.

Članak o prodaji automobila iz 1997.

 

Dejvis sa automobilom, preuzeto sa MTV.com

Dejvis sa automobilom, preuzeto sa MTV.com

Život posle Bandija

17. jula 1997. u viskonsinskim dnevnim novinama “Milwaukee Journal Sentinel” izlazi članak da je auto na prodaju – po tričavoj ceni od 25 000 dolara. Porodice žrtava su bile zgrožene. Majka Debi Kent i otac Dženis Ot su se u tom članku pobunili. “Mislim da je to vrlo sadistički”, rekao je Dženisin otac. “Nije nešto što bih očekivao od čoveka koji sprovodi zakon.”

Da li tada ili pri nekoj kasnijoj prodaji, nije poznato, ali 2000-ih vlasnik auta je bio Džonatan Dejvis, pevač grupe Korn. Kad je za MTV emisiju pokazivao svoj vozni park, voditelj ga je pitao da li se oseća čudno u autu na šta je Džonatan morao da prizna: „To je… to je pogrešno. Može da se oseti ta atmosfera oko njega. Ništa nije promenjeno. Sve je kako je i bilo kad su te jadne devojke ubijene u njemu.”

Pa zašto onda posedovati ovako, hm, poseban objekat? „Nisam ga nabavio jer mi se sviđa to što se desilo u njemu, već jer mislim da ima istorijski značaj u njemu. Hoću da otvorim muzej zločina.”

Ubistvo kao muzejska atrakcija

Auto kao eksponat u muzeju zločina preuzeto sa http://www.crimemuseum.org/

Auto kao eksponat u muzeju zločina preuzeto sa Crime Museum

Iako Dejvis to nije uradio, auto je ipak završio u muzeju. Nakon što je bio u privatnoj kolekciji izvesnog Artura Neša, 2010.  ovo poznato „vozilo smrti” je dobilo svoje mesto – na samom ulazu u Muzeju zločina u Vašingtonu, okrug Kolumbija. Ipak, nisu svi mislili da je ovaj eksponat fascinantan. Ilaganje auta izazvalo je pravi mali fijasko, gomilu članaka u novinama i besne komentare porodica žrtava. Filip Kenikot iz The Washington Post je izjavio da bi „oštar i javni ukor od strane ozbiljnih muzejskih stručnjaka bio koristan. Pomoglo bi javnosti da napravi jasnije razlike između ozbiljnih muzeja i brzorazvijajućeg sveta komercijalnih muzeja-zabavnih atrakcija”. Auto je nazvan i mamcem za posetioce, degutantnim i neukusnim. Ipak, Dženin Vakarelo, glavni rukovodilac ovog privatnog muzeja, to uopšte ne vidi tako.  Po njenom mišljenju, auto je znak upozorenja devojkama da ne stopiraju. Interesantna interpretacija priče, mora se priznati, pogotovo što očito morate da platite cenu od 17 dolara da bi shvatili tu pouku.

Da li je moralno ili ne ovako eksploatisati jedinog saučesnika Bandijevih zločina tema je za široku diskusiju, mada ono što je sigurno je da je Folksvagen buba iz ’68 zaista postala deo istorije. Bandijevi zločini su i danas nerazjašnjeni – za sebe je zadržao detalje o prvom ubistvu, većina ostataka žrtava nikad nije nađena i niko ne zna koliko je zaista devojaka ubio, sem, možda, upravo ovog automobila interesantne prošlosti.

Više informacija možete naći u knjizi En Rul The Stranger Beside Me, pogledati stranicu Muzeja Zločina o autu i Bandiju ili pročitati sledeće članke:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *