Važno je biti Divajn

Dokumentarni film o legendarnom kros-dreseru “Ja sam Divajn” biće prikazan 12. decembra u sklopu festivala Merlinka.

Dokumentarni film Ja sam Divajn

Četvrtak, 12. decembar 2013. 21:00 Velika sala Doma omladine Beograda

Filmski poster, preuzet sa imdb.com

Filmski poster Ja sam Divajn, preuzet sa imdb.com

Iskusni Džefri Švarc je sasvim promućurno odlučio da svoj biografski dokumentarac o nezaboravnom Divajnu otpočne upravo prizorima gungule uoči samog početka baltimorske (a samim tim i svetske) premijere čuvenog „Laka za kosu“ Džona Votersa. Jer, kako će ubrzo posvedočiti i nekolicina sagovornika, a kako se dalo videti i u par odabranih arhivskih snimaka TV intervjua sa samim Divajnom, on je, mimo svih spekulacija, naknadnih mudrovanja i učitavanja sa bezbedne istorijske distance, samo želeo da bude zvezda. Zvezda je, barem u doživljaju sveta nemalog broja raznorodnih, svakako bio i tako će sigurno biti i upamćen. Tome je dokaz i ovaj blago svečarsko-hvalospevni dokumentarac o njemu.

Švarc ovde ne problematizuje samu ličnost Divajna i ne zalazi u brzopotezne analize njegovog očito složenog sklopa ličnosti, već jednostavno, slično onome što je već radio, na primer, u dokumentarcima o Rangleru, Vitu ili Vilijamu Keslu, nastoji da predmet svog interesovanja prikaže u što je moguće sveobuhvatnije i upečatljivije. I u tome, nema sumnje, u potpunosti uspeva. Premda možda odveć tradicionalistički ustrojen, Ja sam Divajn ipak predstavlja svačije pažnje vredan rad – čvrsto se drži zadate teme, sagovornici su živopisni i nadahnuti, priča pleni živošću i dinamikom, izlaganje je, uprkos silini izvora i mogućih digresija, razložno i pregledno, a krajnji rezultat je nesumnjivo zadovoljavajući, dostojanstven i detaljan prikaz životnog puta jedne zbilja jedinstvene persone. Tako ćemo u razumnih i ekonomičnih devedeset minuta trajanja ovog filma biti u prilici da ispratimo Divajna kroz sve važne etape njegovog, kako profesionalnog, tako i emotivnog razvojnog puta: zbunjenog dečaka drugačijeg od drugih, pritajenog ekscentrika, lokalne zvezde na planu istinski bizarnog, Votersove muze nad muzama, ikone off-off-off Brodveja, iskrenog i darežljivog prijatelja, prepoznatljive pojave odocnelog ekstravagantnog diska, nesigurnog, ali odanog sina, neobuzdanog trošadžije, ambicioznog glumca…, ali nadasve nepatvorene i evo, već decenijama istinski intrigantne pojave.

Švarc se uz dosta diskretnosti, koja je, kako ćemo videti, na tom planu bila svojstvena i Divajnu, dotiče i pitanja njegove seksualnosti. Iz Ja sam Divajn se, između ostalog, da saznati da Divajn, verovatno i mimo opšte uvreženog uverenja, nikada nije poželeo da promeni pol. A ono na čemu autori ovog vrlo dobrog dokumentarnog rada poentiraju i na čemu i u par tihih mahova i insistiraju je zaključak da su u slučaju velikog Divajna pominjani aspekti pola i roda bili neraskidivo povezani sa njegovim osobenim doživljajem sveta u kome mu je dopalo da egzistira, baš kao  i sa njegovim neprolaznim aspiracijama da postane zvezda o kojoj se priča. A to mu je, i mimo zbilja tužnog kraja njegovog života u nesrećnom trenutku, i pošlo za rukom.

Ovo, naravno, ne znači da ga i dalje mnogi, barem na planu iskrenih instant-asocijacija, neće ponajpre povezivati sa glasovitom scenom sa psećim izmetom. Ali, trnovit je put do zvezda, ljudsko pamćenje je bilo i ostalo varljiva stvar, a u slučaju Divajn makar uvek možemo govoriti o unikatnosti i nezaboravu, što je ipak značajna stvar.

Piše: Zoran Janković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *