Umetnost dizajniranja magazina: dr Mehmed Fekmi Aga

Grafički dizajner koji je nosio monokl, obožavao svoju elegantnu burmuticu i za reverom nosio maramicu dostojnu jednog rudara. Bio je električar-amater opsednut šahom. Tečno je govorio turski, ruski, engleski, francuski, nemački i grčki. Ovaj inteligentni, šarmantni, duhoviti doktor ekonomskih studija, pomerio je granice dizajniranja časopisa i doneo nam Vogue kakav danas znamo.

Dr. Mehmed Fekmi Aga, preuzeto sa vogue.com

Pre velike ekonomske krize 1929. godine, popularni časopisi i reklame u njima širili su širom sveta sliku Amerike kao predivne, moćne i moderne zemlje. Međutim, većina magazina ličila je jedni na druge, sa istim rasporedom stubaca teksta, slika i ilustracija. Konde Nast, istaknuti njujorški izdavač, želeo je da se takva tradicija promeni. Uvidevši problem vezan za izgled časopisa, odlučio je da u svoju organizaciju uvede poziciju „umetničkog urednika“, osobu zaduženu da upotpuni vizuelni identitet njegovih magazina.  Nažalost, nije mogao da nađe pravu osobu za taj zadatak – nekog hrabrog i inovativnog, ko bi iz korena promenio pristup dizajniranju naslovnica i stranica.

Posle nekoliko neuspelih pokušaja sa domaćim dizajnerima, Nest je otputovao u Evropu, za Amerikance centar moderne kulture i sofisticiranosti. Obišao je evropske prestonice u kojima se izdavao njegov časopis Vogue, i u Berlinu sreo Mehmud Fehmi Agu: mladog Rusa turskog porekla, koji je prvobitno radio za francuski Vogue, odakle je poslat u Nemačku da bude glavni dizajner tamošnjeg izdanja. Nest je bio oduševljen njegovom inteligencijom, razumevanjem tehnika fotografija i štampe, kao i inovativnim idejama koje mu je predstavio. Tako je Nest 1929. godine doveo Agu  u Ameriku i postavio ga za umetničkog urednika časopisa Vogue, House & Garden i Vanity Fair.

Agina inovacija, preuzeto sa designhistory.org

Vogue i Vanity Fair kasnih dvadesetih bili su lideri u svojim domenima izdavaštva, ali su ipak zaostajali za konkurentima u vizuelnim konceptima i dizajnu. Aga je uveo radikalne promene. Kao novi grafički element uveo je fotografiju koja izlazi u margo sa stranice, izrotiranu pod raznim uglovima, kao i pojam „dupleksa“, crno-bele fotografije štampane u dve boje.
Potpuno je odbacio tradicionalni izgled Vogue-a, favorizujući elegantni art deko. Zamenio je font „italik“ beserifnim fontovima poput „future“, činivši sadržaj čitljivijim. Izbacio je sve elemente dizajna koji su bili pozajmljivani iz drugih magazina, a 1932. godine je prvi put upotrebio kolor fotografiju u modnom magazinu. Bio je svestan pojave avangarde i ohrabrivao je svoje dizajnere da primenjuju konstruktivizam u svojim idejnim rešenjima. Tako je predstavio magazin kao moderni medij koji prati trendove i menja se s njima, a danas trendove i nameće . Počeo je da rešava časopise tako da su dve naporedne strane postale likovna celina. Jednostavno rečeno, pre njega magazini su se samo po sadržaju razlikovali od novina, a izgled im je bio potpuno isti. Doktor Aga je čovek zaslužan za to da magazini budu ono što danas jesu, da budu vizuelno primamljiviji, ponekad stavljajući sam sadržaj teksta u drugi plan.    

Naslovica časopisa Vanity Fair za jul 1935., preuzeto sa magazinedesigning.com

Agini saradnici i savremenici opisivali su ga kao čoveka neverovatnog intelekta, dosetljivog, preduzimljivog i veoma harizmatičnog. Međutim, „doktor Aga“ je ponekad bio težak za saradnju. Kako je jedan od njegovih kolega izjavio: „Agino znanje je preveliko da bi mu se išta zaista svidelo“. Žudeći za savršenstvom, bacao bi u kantu zgužvane papire sa idejnim rešenjima svojih kolega, a fotografe je dovodio do ivice nerava dok mu ne donesu tačno onakve fotografije kakve je on već osmislio u svojoj glavi. Poznati fotografi su odbijali da rade za njega, pošto je na razgovorima za posao znao da iskritikuje ne samo njihov rad nego i opremu koju koriste. Jednom prilikom je toliko iznervirao veoma uticajnog fotografa, Džordža Hojningen-Hejna, da je ovaj  u napadu besa prevrnuo sto u luksuznom pariskom restoranu. Aga nije ni trepnuo.  Nije ni čudo što je u fotografskim krugovima bio poznat kao „Užasni Turčin“.

Ipak, svaka kritika upućena saradnicima imala je za cilj da ih pokrene i natera da zadru dublje u sebe i svoju maštu ne bi li pronašli najbolje grafičko rešenje. Njegovi najbliži saradnici i asistenti su ga hvalili preko svake mere, nazivajući ga „velikim učiteljem“. Mnogi od njih su zahvalni na svemu čemu ih je on naučio, a on je uvek bio spreman da podeli znanje sa onima koji su hteli da se usavršavaju. Njegova najvažnija lekcija bila je: nadmašiti samog sebe, i uvek ići korak dalje.

Aga je radio za Nesta do 1943. godine. Tokom 14 godina rada osvojio je mnoge nagrade za svoja dostignuća, a za samo šest godina provedenih u Americi, postavljen je za predsednika Kluba umetničkih urednika. Nakon što je napustio svet magazina, doktor Aga se aktivno bavio konsultovanjem za razne korporacije i izdavačke kuće, pomažući im svojim zavidnim iskustvom i neverovatnim idejama.  Uprkos svim dostignućima, Aga nikad nije dao da se njegov rad izlaže po galerijama, niti je želeo da mu se odaje posebna počast.

Transformišući časopise čija se sudbina našla u njegovim rukama, Doktor Aga je uzdigao posao umetničkog urednika na viši nivo. Bio je jedinstvena ličnost čija je estetska pronicljivost uspela da otrgne magazine od zastarelih ideja i stvori novi stil čitkosti, novu logiku i eleganciju štampanom mediju. Nakon njega, grafički dizajn više nije bio korišćen za puko dodavanje šarenih ukrasa na stranice magazina, već je danas sastavni deo savremenih publikacija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *