Totalitarni top 10: Žan-Bedel Bokasa

„Kako to misliš nisam Napoleon Bonaparta?“ bilo je pitanje koje je celog života mučilo tiranina Centralnoafričke Republike, i na kraju ga oteralo u propast.

Napoleon I kao idol

Napoleon kao idol

Prvog januara 1966. mamurni građani Centralnoafričke Republike su u 3 ujutru bili primorani da na prestoničkoj radio-stanici slušaju nekog-tamo pukovnika Žan-Bedela Bokasu, koji je objavio da je vlast sada u rukama vojske. I dok je jedan deo građana ove divne republike bio u fazonu „ne i kod nas, šta je ovo danas?“ drugi su stezali svoje glave dok im je krvotokom tekao nivo promila koji bi opio i grofa Vlada Cepeša Drakulu – jer, hej, Nova godina je.

Ko je bio taj drznik koji je vikao iz radio prijemnika kad je do vike ljudima najmanje bilo?

Nesrećno detinjstvo

Žan-Bedel Bokasa kao talentovani kuvar

Žan-Bedel Bokasa kao talentovani kuvar

Žan-Bedel Bokasa je bio sin seoskog poglavice rođen nekih 80 kilometra od glavnog grada Centralnoafričke Republike u tadašnjoj Francuskoj Gvineji. Porodicu je činilo njih četrnaest. Kad je Žanu bilo šest godina, njegov tata, poglavica seoskog plemena, dobio je od francuske kompanije naređenje da odredi spisak ljudi iz sela koji će „dobrovoljno” deljati drvo za francuske trpezarije. Međutim, pod uticajem nekog proroka koji se još dvadesetih godina prošlog veka bavio borbom protiv imperijalističkih vlasti, Žan-Bedelov otac je rešio da spisak napraviti neće. Francuzi su smireno reagovali na ovaj čin neposlušnosti tako što su isprebijali Bokasu starijeg na smrt, nakon čega je Žanova majka izvršila samoubistvo. Njegova šira familija je nakon svih ovih dešavanja isto tako mirno reagovala i poslala ga na dalje školovanje u Hrišćansku misionarsku školu, gde su ga vršnjaci sprdali zato što je siroče. Fizički snažan, rešavao je „nesporazume“ pesnicama, što postaje karakteristika njegove ličnosti i odgovor na kasnije stresne situacije. Netalentovan za sveštenika, postao je ono što svi netalentovani sveštenici na kraju i postanu – kuvar.

Vojna karijera glupog rođaka

Nedugo zatim služi Francuskoj u Drugom svetskom ratu kao mitraljezac, istakavši se i u njemu kao i u Prvom indokineskom ratu na strani onih koji su mu istukli oca na smrt. Za vojničku delatnost dobija orden Legije časti i pregršt drugih odlikovanja. Godine 1960, kada većina afričkih država dobija nezavisnost nju stiče i Centralnoafrička republika, a na mesto predsednika novoformirane države dolazi Bokasin rođak – David Dako. Predsednik Dako daje ovlašćenje Žanu Bedelu Bokasi da formira armiju Centralnoafričke republike, a na pritužbe kabineta da će Bokasa pokrenuti vojni puč odgovara da je „njegov rođak previše glup da bi tako nešto pokušao“, i da „on želi samo odlikovanja i medalje“. Glup ili ne, Bokasa nakon niza tenzija sa svojim rođakom predsednikom, začudo, postaje predvodnik vojnog puča i dolazi na vlast.

Kad vladaš – pravi se da znaš šta radiš

Ukinuvši skupštinu, Bokasa se dao na samopromociju obećavši narodu Centralnoafričke republike da će otići sa vlasti kad „nestane opasnost od komunizma, i kada stabilizuje ekonomiju i iskoreni korupciju“. Sumnjičavi žitelji Centralnoafričke republike su pomislili da Bokasa želi da vlada zauvek, ali se on nije obeshrabrivao komentarima smrtnika. Kako bi ispunio ono što je sebi zacrtao, novi vođa Centralnoafričke republike je muškarce i žene stare između osamnaest i pedeset pet godina zatvarao ili kažnjavao ukoliko nemaju pismeni dokaz da su zaposleni, zabranio je prosjačenje, udaranje u bubanj je dozvolio samo noću i vikendom, uveo je „moralnu policiju“ koja je posećivala kafane i klubove u zemlji, zabranio je poligamiju, miraz i obrezivanje žena. Lopovima su odsecane uši, pa je težak misaoni eksperiment šta bi u Centralnoafričkoj republici radili Vinsentu Van Gogu koji krade manioku da napravi deci puding. Pored svega toga, otvorio je javni prevoz u glavnom gradu koji se sastojao od čak tri autobuske linije, i okrivio je Kineze da rade protiv njega.

Nakon priznanja jednog od njegovih članova kabineta da je planirao da ga svrgne sa vlasti, Bokasa je dotičnog ministra sekao žiletom, naterao obezbeđenje da mu polomi kičmu a tek nakon vuče ulicama glavnog grada, ministar je upucan. Nakon svih tih peripetija u opstanku na vlasti Bokasa se konačno proglasio doživotnim predsednikom i uspostavio „mirnodopske“ odnose sa Francuskom nakon što je shvatio da su bolje volje zato što im doprema uranijum u vreme Hladnog rata. Septembra 1976. nakon sastanka sa Muamerom Gadafijem, vođom Libije, odlučio je da pređe u islam jer je mislio da će to doneti finansijske donacije Centralnoafričkoj republici. Kad se to nije dogodilo, već u decembru je prešao u katoličanstvo i ohrabrio se na važan iskorak – postao je car.

Nešto kao car

Nije kokoška nego orao. Nije predsednik nego car.

Nije kokoška nego orao. Nije predsednik nego car.

Centralnoafričko carstvo je proglašeno 1977. godine a u svrhu proslave krunisanja cara Bokase Prvog potrošen je godišnji budžet Centralnoafričke republike, napravljen je tron od dve tone čistog zlata i kruna od dijamanata. Popularnost Žana-Bedela Bokase počinje naglo da opada kada naređuje da se ubije stotinu đaka osnovne škole jer su se požalili da su im uniforme sa njegovim likom skupe za kupovinu. Gnev naroda nije stišalo ni to što je car Bokasa Prvi i samostalno prebijao osnovce na smrt metalnom šipkom.

Memoari jedne gejš… Cara

Operacijom „Barakuda“ Žan-Bedel Bokasa je konačno, uz francusku pomoć, smenjen. Na vlast se ponovo vratio njegov rođak Dako koji se na tom mestu zadržava pet meseci pa ga opet smenjuju u vojnom puču. I dok je u Africi prezime Dako postajalo sinonim za reč baksuz, Centralnoafričko carstvo je prestalo da postoji, a bivši car se preselio u Francusku gde je pisao memoare koji nikad nisu objavljeni, jer su konfiskovani i spaljeni iz više razloga. Prvi je verovatno to što je Bokasa u svojim memoarima izjavio da je imao seksualne odnose sa ženom tadašnjeg predsednika Francuske, Žiskara Destena. Bokasinim rečnikom, „njih dvojica su delili ženu”. Drugi razlog je navodno uticao na ishod izbora za predsednika Francuske 1981. godine – legenda kaže da je Bokasa dao par dijamanata Žiskaru Destenu „da mu se nađe“, što je izazvalo popriličnu buru u francuskoj javnosti. Desten je izgubio izbore, a Miteran postao novi predsednik Francuske.

Suđenje i misteriozni frižideri

Na državnom suđenju u Centralnoafričkoj republici gde se Bokasi na teret stavljalo četrnaest stavki, među kojima su bili i kanibalizam, ubistva sto pedeset troje dece zato što je gađalo Bokasin Rols Rojs kamenjem, i korupcija, spomenute su neke interesantne priče o periodu vlasti Žan-Bedela Bokase.
Navodno, Bokasa je voleo da silazi u zatvorske podrume i vrišti na zatvorenike, služio je predsednika Francuske kuvanim ljudskim mesom, učestvovao je u prebijanju zatvorenika zajedno sa svojom stražom i u predsedničkoj palati je imao hladnjače u kojima je držao delove ljudskih tela. Na optužbe da je kanibal i fotografije frižidera sa ljudskim mesom, smireni odgovor je bio „To nije moj frižider“. Proglašen je krivim po svim tačkama optužnice sem kanibalizma i osuđen na smrtnu kaznu koja je nešto kasnije preinačena u doživotnu robiju, da bi godinu dana kasnije već „vredela“ dvadeset godina. Pet godina nakon suđenja je proglašena opšta amnestija u Centralnoafričkoj republici, i Bokasa je bio oslobođen.

Nasleđe

Na slobodi se Bokasa proglasio trinaestim Hristovim apostolom koji se često tajno viđa sa Papom. Sveta stolica nije odgovarala na ovakve optužbe, mada i što bi ako je htela da viđanja budu tajna. Žan-Bedel Bokasa je preminuo od srčanog udara 1996. godine ostavivši iza sebe sedamnaest supruga i više od pedesetoro dece. Očigledno je da zabranom mnogoženstva nije mogao da zabrani ženama da vole njega, a njegov sin je na činjenicu o povećem broju braće i sestara izjavio samo: „Voleo je decu, zato je imao više od pedesetoro“.
U Centralnoafričkoj republici je 2010. donet dekret o rehabilitaciji Žan-Bedel Bokase kojim je priznat kao „sin nacije i veliki graditelj“. Bokasin stav prilikom suđenja bio je: „Ja nisam svetac već sam čovek kao i svi ostali“.

Lepo je znati da je navodni ljudožder, samoproglašeni Napoleon Afrike, ubica nedužnih i crni Papa za sebe mislio da je pre svega čovek. U Centralnoafričkoj republici on je danas heroj, a valjda samo vlada Centralnoafričke republike zna zašto je to tako. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *