Totalitarni Top 10: Enver Hodža

Enver Hodža, albanski diktator, voleo je komunizam, pisanu reč, i zdravorazumski pristup ličnoj samoodbrani.

Mladi partizan, idealista, budući diktator.

Mladi partizan, idealista, budući diktator.

U ovom izdanju liste zanimljivosti o groznim diktatorima, !Kokoška vas vodi u komšiluk: harizmatični Enver Hodža suvereno je rukovodio Albanijom od njenog oslobođenja 1944. godine, pa sve do svoje smrti 1985. Bio je komunista – i to kakav! Dovoljno je samo gvirnuti u njegovu sliku iz partizanskih dana, pa da čovek shvati da sa ideologijom nije bilo zezanja. U periodu Enverove entuzijastične vladavine, dešavale su se brojne uzbudljive stvari, mahom za diktatore karakteristične. Izdvajamo deset najsimpatičnijih:

1. Sve je dobro što se dobro svrši

Kako je o mrtvima teško govoriti samo najbolje, red je da makar od najboljeg počnemo: u vreme Envera Hodže, Albanija je postala prva zemlja u svetu koja je svakom domaćinstvu obezbedila struju; natalitet je porastao a pismenost skočila. Industrija je, u do tada krajnje zaostaloj Albaniji, najzad dala znake života (premda na račun, kako već biva, prisilne kolektivizacije), i zemlja  je, uopšte, doživela modernizaciju i preporod. Nažalost, to nije bilo dovoljno: pošto joj je startna pozicija bila ekstremno loša, Albanija je do kraja Enverove vladavine i ostala zemlja sa najgorim životnim standardom u Evropi, a putevi su im i do dan-danas loši. Tja! Makar se čovek trudio.

2. Enver, Staljin, Mao

Zaboravite na Kastra, Staljina i Maa: najveći komunista od svih bio je niko drugi do malopoznati Enver Hodža.

Nijedna zemlja, ni velika ni mala, ne može da izgradi socijalizam tako što će uzimati kredite i novčanu pomoć od buržoazije i revizionista, ili tako što će integrisati svoju ekonomiju u svetski sistem kapitalističkih ekonomija. Svako takvo povezivanje ekonomije socijalističke države sa ekonomijom buržoaske ili revizionističke države otvara vrata delovanju ekonomskih zakona kapitalizma i propasti socijalističkog poretka. Ovo je put izdaje i ponovnog uspostavljanja kapitalizma, koji su su revizionističke grupe sledile, i slede i dalje.

Enverovo divljenje drugu Staljinu ne da se opisati rečima: zarad očuvanja dobrih odnosa sa Rusijom, drage volje je 1948. prekinuo sve veze sa Jugoslavijom, i do kraja svog života nastavio sa oštrim osudama Titovog „revizionizma”. Kada je drug Soso umro 1953., i kada ga je zamenio veseli debeljan Hruščev, Enver nije bio zadovoljan, te je ubrzo našao novog uzornog komunistu u liku Maa Cedonga. Zahlađenje odnosa sa Rusijom Albanija je, kako to već biva, skupo platila – ali ideološka čistota bila je očuvana, od čega je prosečnom Albancu, da se naslutiti, svakodnevna nedaća padala lakše. Nakon što je Kina podgrejala svoje odnose sa Sjedinjenim Državama i primila Niksonovu posetu, Enver je, šokiran što se saveznici u borbi protiv imperijalizma nisu sa njim konsultovali, shvatio da je i Kina zastranila, pa je 1978, dve godine nakon Maove smrti, prekinuo odnose i sa njom. Tako je Albanija, po prvi put u svojoj istoriji, ostala bez ijednog krupnog trgovinskog partnera. A to je, zna se, fantastično za ekonomiju.

3. Pa-pa-paranoja

Da je zelenije bilo bi Hobiton.

Da je zelenije bilo bi Hobiton.

Paranoja je osobenost mnogih diktatora, a kod Envera je poprimila oblik 750 hiljada ljupkih bunkera građenih od 1968. pa nadalje, koji do dan-danas krase albanske predele, a u kojima se stanovništvo imalo kriti u slučaju vazda očekivane strane invazije. Vežbe beganja od neprijatelja i zaštite drage domaje održavale su se jednom nedeljno u kasnijem periodu Enverove vladavine, a rukovanje oružjem bilo je obavezan deo školovanja dece, sve u cilju sigurnosti i odbrane. Iste godine kada se počelo sa izgradnjom bunkera, zabranjen je i svaki vid putovanja u inostranstvo, što je Albaniju učinilo najizolovanijom državom sveta.

I, oh, naravno da je bilo represije – prilično gadne, i od samog početka. Prisilna kolektivizacija, na primer, koju je hitro izvršio odmah po dolasku na vlast, imala se, kao što joj ime kaže, postepeno utuvljivati u narodnu svest metodama radnih logora, nameštenih suđenja i tajne policije. Međutim, tek kada je paranoja zaista pristigla sedamdesetih, stvari su postale stvarno gadne, a kulminacija je otelotvorena u vidu višestrukih pogubljenja visokih zvaničnika 1981, da bi se „obezbedio prostor za mlade nade”. Stari dobri Enver, večiti idealista!

4. Kult ličnosti

Kad mu je već zapalo da svime apsolutno vlada, Enver je rešio da usput postane i svačiji omiljeni stručnjak. Oblast njegove struke? Pa, ukratko, sve. Citirati vođu bilo je obavezno u svakom školskom udžbeniku, od geografije do hemije, i možete biti sigurni da je vođa uvek imao štogod mudro da kaže. Štaviše, svaki udžbenik je imao obavezu da ga citira makar jednom; a Partija ga je prozvala Velikim Učiteljem.

Sledeći, možda, primer zlih kapitalističkih predsednika čija su lica bila ovekovečena u reljefu planine Rašmor, Enverovo ime napisano je na planini Špiragu 1976. godine. Krupno, da se vidi.

Planino Rašmor, crkni od zavisti!

Planino Rašmor, crkni od zavisti!

5. Ateizam

Kao što to obično biva na Balkanu, religija se u Albaniji izjednačavala sa nacionalnom pripadnošću, a kako su u Albaniji živeli i muslimani, i grčki pravoslavci, i katolici, identitet naroda nije bio poželjno homogen i neseparatistički nastrojen. Enverovo rešenje? Ukinuti religiju! Sem toga, bilo je i u skladu sa onime što je o „opijumu naroda” mislio veliki Marks.

Usled „spontanog pokreta” protiv religije koji je izbio 1967. godine, sve crkve i džamije u zemlji su zatvorene, i Albanija je proglašena prvom ateističkom državom u svetu . Sva imena mesta i ljudi koja su poticala iz neke vere morala su biti promenjena, a za novorođene je 1982. izdat i Rečnik imena, koji je navodio 3000 sekularnih, dozvoljenih imena. Stare navike iskorenjivane su na inovativne načine: tokom velikih praznika poput Ramazana i Velikog posta, verski zabranjena hrana deljena je i u školama i fabrikama. Oni koji bi odbili da je jedu, bili bi optuženi za religioznost – što je, pogađate, vodilo u vazda popularnu režimsku represiju.

6. Iliri, Amebe, Sorabi

Kada izolujete državu od sveta i proglasite je bastionom istinskog komunizma uprkos užasnom životnom standardu, a pritom raji uskratite i religiju, bolje bi vam bilo da imate neku ideju pristupačniju od kolektivnog proleterskog dobra kojom ćete nadahnuti i ujediniti podanike građane. U Enverovoj Albaniji tu ulogu odigrao je vazda popularan nacionalizam: „jedina religija u Albaniji je Albanizam”, dreknuo je vođa, i nauka je pohrlila da to opravda. Pre svega, težilo se uspostavljanju kontinuiteta između današnjih Albanaca i drevnih Ilira, te iznalaženju dokaza za pretpostavku da su Albanci, na neki čudesan način, drugačiji od svih drugih indoevropskih naroda. U te svrhe, starost ilirskog jezika basnoslovno je preuveličavana, i tvrdilo se da su Iliri najstariji narod na Balkanu (što je imalo nemali uticaj na pitanja „spornih” teritorija). Naučno gledano, ova preuveličavanja su pobijena; opšte-kulturno gledano, ko zna.

7. Ženska prava

Ako postoji jedna lepa stvar koja se ima priznati Enveru Hodži, to je njegov doprinos ženskim pravima. Ne samo što je, kao što je ranije spomenuto, doprineo povećanju pismenosti i dostupa obrazovanju i radu, već je i ukinuo stare albanske patrijarhalne zakone, poznate i kao Lekin zakon, koji ženama nisu proročili svetlu pravnu sudbinu. U njima se, između ostalog, šarmantno stavljalo do znanja sledeće:

Žena, poznata i kao vreća, stvorena je da u muževljevoj kući trpi dokle god je živa … ako se trudna žena ubije, ima se otvoriti da bi se ustanovilo da li je fetus dečak ili devojčica. Ako je dečak, ubica mora platiti tri vreće za ženinu krv i šest vreća za dečakovu krv; ako je devojčica, pored 3 vreće za ubijenu ženu, tri vreće se imaju platiti i za žensko dete.

Enver Hodža je čvrsto rešio da je edikt o pravima žena svetinja partije koja se ima strogo poštovati, i, hej – ako ste pomislili da je diktatorski režim nužno loš za sva ljudska prava, eto vam finog i iznenađujućeg kontraprimera. Pa ipak, ne zaboravite represiju, tajnu policiju, nameštena suđenja i radne logore: da ih je bilo, bilo je, premda su devojčice išle u škole.

A i abortus je, nataliteta radi, ostao skoro pa zabranjen – ipak se, izgleda, ne može imati sve.

8. Skribomanija

Uvek vatreni ideolog, Enver se nije libio da svoja mnoga i mudra mišljenja na temu komunizma, ekonomije, društva i uopšte svega zapiše i objavi u formatu dostupnom za neminovno opšte divljenje. Za života je uspeo da proizvede 65 tomova sabranih dela, što je verovatno više traktata i osuda velikih sila čak i od Šešelja; a, kada ste prvi čovek u „diktaturi proleterijata”, možete biti sigurni da ćete imati publiku ma koliko da ste produktivni.

Lice za korice bestselera

Lice za korice bestselera

9. Nezdravlje i smrt

Već od 1948. veliki vođa je kuburio sa dijabetesom; starost je, kao što joj je nezgodan običaj, dodala na to još i srčane probleme i moždanu ishemiju, zbog kojih je Enver napustio većinu javnih funkcija 1973. i proveo poslednjih par godina života u invalidskim kolicima. Kada je, 1985. godine, preminuo, njegov bliski saradnik i naslednik mnogih funkcija Ramiz Alija insistirao je da se na grobu ne zabeleži datum smrti, jer takav čovek ne može da umre. Međutim, njegovo nasleđe nije dugo potrajalo: jednopartijski režim preživeo je do 1992, kada je Albanija najzad otvorila granice ka spoljnom svetu.

10. Never

Kao što je već rečeno, Enver Hodža je za života uživao prilično živahan kult ličnosti; šta se desi sa svim tim obožavanjem pošto veliki vođa premine, a društvenopolitički život postane neprepoznatljiv? Godine 1994. vlasti su rešile da je Enverovo ime dosta boravilo na planini Špiragu, i naredile su da se ono skine. Međutim, lokalni okoreli komunista po imenu Fiđa, uspeo je da obnovi natpis 1997; a 2012. je, uz pomoć svog nećaka, zamenio prva dva slova, tako da planina sada kaže „NEVER”, i tako kritikuje nesposobnost i korumpiranost sadašnje albanske vlasti zbog koje, veruje Fiđa i njegovi istomišljenici, država ne napreduje i propada u haos.
Da li se radi o prostoj navici stečenoj godinama uredne indoktrinacije, ili pak o zdravoj i umesnoj kritici sadašnje nezavidne situacije, moraćete, ipak, pitati svog priručnog albanologa.

Još niste razvili strah od fanatičnih ideologa? Probajte onda da pročitate nešto o Staljinu ili Hitleru. Ne volite fanatične ideologe? Diktatorski par Markosovih prikazaće vam sav sjaj pragmatičnih oportunista. Upoznati ste sa likom i delom još nekog šarmantnog  režimskog vladara? Pišite nam komentar!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *