Tom Vejts: o plesu, o piću, o paklu

Kultur!Kokoškin vodič kroz tri najvažnije tačke preseka Vejtsovog stvaralaštva i života.

Tom Vejts je tokom svoje karijere duge skoro pola veka opisivan najrazličitijim pridevima i kovanicama, namenjenim da dočaraju njegovu večito promenljivu scensku ličnost: od standardnog kantautora opčinjenog noćnim životom američkih metropola, do lutajućeg pesnika, cirkuskog muzičara, bluzera sa raskršća, minstrela potlačenih, ostarelog grešnika… Zahvaljujući konstantnom eksperimentisanju u zvuku i konceptu svojih albuma, pokazao je sposobnost da svako njegovo delo uvek bude novo i osvežavajuće iskustvo u moru umetnika koji odbijaju – ili nisu sposobni – da se promene. Glasovne mogućnosti Vejtsa kreću se od šapata do krika; instrumenti koji ga prate kreću se od usamljenog bubnja („Pasties and a G-string”), preko ekscentričnijih konstrukcija jedinstvenog zvuka kao što je muzička testera („November”), do punog sastava bleh orkestra („Anywhere I Lay My Head”).

Vejts u mlađim, bujnokosim danima. Preuzeto sa billboard.com

Na svojim najranijim albumima, Closing Time (1973) i Looking for the Heart of Saturday Night (1974), Vejts se pridržavao konvencija žanrova bluza i kantrija. Praćen gitarom, basom i bubnjevima, recitovao bi i pevušio tekstove koji su govorili o standardno neispunjenim snovima i izgubljenim ljubavima lokalnih alkoholičara koji cirkaju ispred zadruge. Međutim, već na trećem studijskom albumu, Small Change (1976), Vejtsov glas je postao onaj hrapavi, ispucali bariton po kojem je pevač danas poznat, a muzički kritičar Danijel Durholc ga je legendarno opisao kao glas koji je bio „potopljen u burbon, ostavljen na štavljenje na nekoliko meseci, a onda iznet napolje i pregažen kolima”. Zaoštrenje Vejtsovog vokalnog stila signaliziralo je početak promene koja je ubrzo i u potpunosti nastupila. Nakon decenije pića, prostitutki i drugih užitaka kakve pruža život na ulicama Los Anđelesa, Vejts je 1980. godine upoznao svoju buduću suprugu i umetničku saradnicu Kejtlin Brenan – i sve se promenilo.

Nakon što je uz njenu pomoć ostavio alkohol, Brenanova ga je ohrabrila da pronađe svoj poseban kreativni put, odvojen od merila i standarda koje su mu poslodavci nametali. Njihovim zajedničkim snagama, osamdesetih godina prošlog veka nastala su prva tri remek-dela Vejtsovog opusa: briljantno bizarni albumi Swordfishtrombones (1983), Rain Dogs (1985) i Frank’s Wild Years (1987). Zahvaljujući posebnom daru za pripovedanje, kao i jedinstvenom zvuku koji je ostvario uz suprugine sugestije, Vejts je ubrzo postao poznat kao autor grotesknog muzičkog univerzuma, nastanjenog likovima koji su podjednako komični i tragični, tajnovitih prošlosti i nesigurnih budućnosti. U celokupnom njegovom opusu, koji trenutno obuhvata 18 studijskih i 3 live albuma, Vejts se opsesivno bavi trima temama: plesom, pićem i paklom, koje sačinjavaju osnovne punktove njegove stvaralačke ličnosti. Želja Kultur!Kokoške u ovom tekstu je da spoji tačkice.

Ples

Izuzimajući, naravno, najveće majstore džeza, (hrabro) tvrdimo da ne postoji umetnik koji se istraživanjem ritma kao osnovne muzičke komponente bavio dublje od Toma Vejtsa. Eksperimentisanju sa različitim ritmovima i oblicima plesa Vejts je posvetio celokupnu dosadašnju karijeru, osiguravajući da nijedna njegova pesma nije u svom metričkom pokretu dosadna ili – nedajbože – predvidljiva. Tako „Clap Hands” (Rain Dogs) u svom jednostavnom osnovnom ritmu podstiče na svedeno ljuljanje sa noge na nogu, i sporo, skoro ritualno tapšanje rukama, kakvo se može povezati sa službom u gospel crkvama, ali i sa vudu obredima iz močvara Luizijane. Dok tup zvuk marimbi u ovoj pesmi nekog može asocirati ili na groblje ili na deponiju (jednako lako možemo da zamislimo da perkusionista svira na kostima, ili na otpadnim materijalima), dodatak električne gitare, zajedno sa samim tekstom pesme podsećaju nas na saundtrekove i atmosferu starih vesterna (Steam, steam, a hundred bad dreams / Goin’ up to Harlem with a pistol in his jeans). „Clap Hands” je jedinstveno delo, složeno tkivo sačinjeno od najrazličitijih muzičkih referenci, po čemu se ova pesma posebno ističe čak i unutar jednog izuzetno kreativno osmišljenog i eksperimentalnog albuma.

U standardnom hobo chic izdanju. Preuzeto sa: hobomagazine.com

Kao numera koja svoj osnovni podsticaj pokreta pronalazi u ritmičkoj svedenosti, prethodnoj pesmi je vrlo srodna „Step Right Up” (Small Change), u kojoj se takođe vidi Vejtsov dodir sa afro-američkim muzičkim tradicijama. Nad gotovo opsesivnom pratnjom u basu i bubnju, Vejts i truba razgovaraju, nadmeću se i pozivaju slušaoca da ih, makar, prati blagim lupkanjem noge i mrdanjem ramena. Ovo je, ponovo, Vejts na samom minimumu pokreta i plesa, sveden na malenu ritmičku šemu, koja svojim neprestanim ponavljanjem postaje sve izazovnija.

Iz našeg nabrajanja se ne mogu izostaviti pesme koje direktno upućuju na ples, poput „Cemetery Polka” (Rain Dogs), grotesknog karnevala preminulih (i prokletih?) duša. U ovoj eksplozivnoj numeri, naravno, o polki nema ni govora, ali nas ovaj naslov podstiče da zamislimo neke njene daleke odjeke, možda sa porodičnih okupljanja dok su svi bili živi. Ovo su duhovi plesa, njegova sećanja; drugi primer ovakve Vejtsove evokacije plesa je „Tango Till They’re Sore” (Rain Dogs), pesma kabaretskih prizvuka čiji naoko improvizatorski početak u našem umu priziva rane sate pred zoru, kada se klub isprazni i pevač ima završnu reč, recitujući umornom glasom uz pratnju jednako umornog trubača. (Ova pesma kao da je namenjena da bude savršen par pesmi „The Piano Has Been Drinking”, o kojoj će biti reči malo kasnije.) Vejts ne bi bio Vejts kada bi numeru naslovljenu „tango” zapravo i napisao u tempu, ritmu i tradicionalnoj instrumentaciji tog plesa; atmosfera ove pesme je, najpre, iznurena, i zbog njenog sporog tempa i teškog i pravilnog ritma, muzika bi pre odgovarala koracima i pokretima sporog svinga.

Okrenimo se od pesama koje su naslovljene kao plesovi, ali to nisu, ka pesmama koje nemaju ime plesa u nazivu, ali se on u njima ipak krije. Naš omiljeni primer je „I’ll Be Gone” (Frank’s Wild Years): ispod Vejtsove manične deklamacije, ispunjene kletvama i obećanjima, vrlo nalik kakvoj dramatičnoj ariji iz neke tragične opere (Frank’s Wild Years je i podnaslovljen kao Un Operachi Romantico in Two Acts), kriju se, kao da parodiraju Vejtov patos, karakterističan zvuk (oličen u dominantnoj upotrebi limenih duvača i harmonike) i ritmovi narodne muzike centralno-evropskih zemalja, prvenstveno Češke i Poljske. Upravo su ove žanrovske subverzije i hibridnosti ono u čemu Vejts briljira, i zbog čega je toliko istaknut umetnik na većinom cookie cutter muzičkoj sceni.

Piće

Zahvaljujući problemima sa alkoholom koje je iskusio u mladosti, na samom početku karijere, Vejtsove pesme u kojima govori o piću su bez izuzetka cinične i često depresivne; često su to portreti usamljenih ljudi kojima je flaša i početak i kraj dana, način bega od počinjenih grehova ali i prečica ka narednim. Daleko od euforičnog optimizma pesama o piću kakve se mogu čuti na radiju, Vejtsove napitnice pre zvuče kao mrmljanja u sitne sate nad prljavim čašama najgorčeg pelinkovca ili nakiselog vinjaka. „Drunk on the Moon” (The Heart of Saturday Night), budući da je pesma sa prvog Vejtsovog albuma, ne pripada ovom kasnijem, ciničnijem talasu. Ovo je džez balada u kojoj je Vejts u potpunosti pod uticajem svojih uzora iz mladih dana, kako književnih inspiracija (Keruak, Hemingvej i ostala mačo kompanija klasične američke književnosti), tako i muzičkih (Frenk Sinatra). Poput velikana kojima se divio kao mladić, Vejts u ovoj pesmi nekarakteristično nežnim glasom romantizuje scenu kasnonoćne skitnje gradom dok si pijan kao bulja. Komentarišući ovaj period svog života, i Vejts je priznao: „Počinjao sam stvarno da verujem u to da je biti pijandura zanimljivo i suštinski američko iskustvo.”

Alternativna verzija naslovnice albuma Small Change mnogo govori o Vejtsovom pogledu na život u ranim danima njegove karijere. Preuzeto sa: morrisonhotelgallery.com

Već Small Change, snimljen kada je Vejts imao 27 godina, razotkriva u malim tragovima početke samospoznaje umetnika: „I don’t have a drinking problem, ‘cept when I can’t get a drink” („Bad Liver and a Broken Heart”). Ovaj album sadrži  i numeru „The Piano Has Been Drinking (Not Me)”, koja se sa punim pravom može nazvati kvintesencijalnom Vejtsovom pesmom o piću, budući da je tekst istovremeno šaljiv i bizaran, ali i ispunjen gorkim osećajem samoprezira, stvarajući dvoslojnost značenja kakva će u nastavku Vejtsove karijere biti jedna od glavnih odlika njegovog stvaralaštva. U tri i po minuta čiste genijalnosti, Vejts nam predstavlja unutrašnji monolog čoveka u tihoj i melanholičnoj atmosferi napuštenog kluba negde posle ponoći, dok se instrumentalna pratnja šarmantno i dovitljivo sastoji iz promašenih akorada, u nastojanju da se dočara efekat pijanih prstiju koji posrću po dirkama. Neraskidiva spona između plesa i pića na kojoj Vejts često insistira (slažemo se da se za dobar provod moraju imati obe komponente!) nigde nije vidljivija kao u „Jockey Full of Bourbon” (Rain Dogs). Vejts slika događaje u životu sitnog kriminalca, a njegova dahtava naracija odvija se nad ritmom u perkusijama koji nepogrešivo ukazuje na mambo. Sporedni stih ove pesme, „I’m riding on the devil’s tail”, pruža nam dobar izgovor da se brzinski nadovežemo na treću sveprisutnu temu koja okupira Vejtsove misli – pakao.

Pakao

Budući da je tokom godina u šoubiznisu izgradio imidž čoveka koji nosi teško breme grehova iz prošlosti, Vejts provodi mnogo vremena razmišljajući o mestu koje ga čeka na kraju dugog i usamljenog životnog puta. Kroz većinu njegovih albuma protkivaju se niti hrišćanskih ideja o paklu, gresima i okajanju. Međutim, često se poigravajući sa narodnim legendama i starim, maltene paganskim mitovima, on istovremeno teži da pronikne u srž duboko sujevernog srca Amerike. Vešto kombinujući ideje magije i religije u jednu mističnu i zlokobnu mešavinu, Vejts u mnogim svojim pesmama barata temama ljudske izopačenosti, okultnih sila, njihovih mogućih međusobnih veza i izvorišta na najraznovrsnije načine.

Prva među najboljima bila bi „Murder in the Red Barn” (Bone Machine, 1992), jedna od najmaestralnijih Vejtsovih pesama, koja govori o onome zlom unutar čoveka. Vešto oslikavajući zloslutnu i preteću atmosferu malog mesta negde u zabitima američke pustinje, kao i ličnosti koje je nastanjuju, kroz svedenu instrumentaciju i nadahnut tekst Vejts nam između redova sugeriše da se u crvenom ambaru zbilo ništa drugo do jednog seoskog ritualnog žrtvovanja lokalnom bogu/đavolu („Now the woods will never tell / What sleeps beneath the trees / Or what’s buried ‘neath a rock / Or hiding in the leaves / ’Cause road kill has its seasons / Just like anything / It’s possums in the autumn / And it’s farm cats in the spring / A murder in the red barn”).

Dominik Horvic u ulozi Đavola, 1990. godine. Preuzeto sa: robertwilson.com

Vejts se takođe nije libio da u određenim pesmama pruži Luciferu priliku da kaže reč-dve, kakva je, na primer, „T’Aint no Sin”. Ova pesma predstavlja Vejtsovo preinačenje istoimene popularne džez numere iz dvadesetih godina prošlog veka, čijem tekstu on, naravno, daruje daleko više preteće i grotesknije nijanse zahvaljujući izuzetnoj reinstrumentaciji koja u potpunosti odbacuje veselu pratnju iz originala. Vejts ovde sedi za marimbom, dok je suvi vokal – glas Đavola – zapravo delo dramskog pisca Vilijama Barouza. Album The Black Rider, sa kojeg ova pesma potiče, komponovan je kao pozorišna muzika za Barouzovu predstavu istog imena, zamišljenu kao savremena interpretacija stare nemačke legende o paktu sa Đavolom i njegovoj čarobnoj pušci sa mecima koji uvek pogađaju odabranu metu (ali takvi pokloni uvek imaju pakleno visoku cenu).  The Black Rider takođe predstavlja prvu tačku kontakta između Vejtsa i reditelja Roberta Vilsona. Ne uzimajte olako činjenicu da je snimak prapostavke ove predstave, u Hamburgu 1990. godine, dostupan na jutjubu! A osim što je imao priliku da muzički otelotvori Đavola, Vejts je tokom svoje duge glumačke karijere (koja zaslužuje zaseban tekst) imao priliku i da ga fizički otelotvori u filmu Imaginarijum doktora Parnasusa iz 2009. godine.

Vejts nakon prelaska sa vlažnih cigareta i pocepanog kaputa na muštiklu i kožne rukavice, osvetljen onom bolesnom finčerovskom žutom, iako je film režirao Teri Gilijam. Preuzeto sa IMDb-a.

Drugi po redu proizvod saradnje Vilsona i Vejtsa bio je album Alice (2002), za predstavu koja se bavila životom Luisa Kerola i njegovim odnosom prema svojoj muzi, Alisi Lidel. U „We’re All Mad Here”, Vejts je maštovito odlučio da predstavi Zemlju čuda kao metaforu za pakao, prikazujući je kao jeziv prostor nastanjen prokletim dušama u procesu dezintegracije. (Naša omiljena stvar u vezi sa ovom pesmom jeste neočekivano uspela rima: „And the worms, they will climb / The rugged ladder of your spine.”) Pesimistično preobraženje jednog od najpoznatijih dečjih književnih utočišta, punog mašte i nevine šašavosti, sugeriše da je Vejtsov pogled na život 2002. godine bio izrazito mračan, što se vidi i u drugom njegovom albumu iz iste te godine: Blood Money, namenjenom da bude muzika za nedovršenu predstavu Georga Bihnera, Vojcek, u Vilsonovoj režiji (ovo je ujedno i njihov poslednji zajednički projekat, mada se po netu svašta šuškalo oko dve’iljadedesete). Tragična tema Bihnerovog pozorišnog dela manifestuje se i u Vejtsovim tekstovima, gde on gotovo da prigrljuje greh i njegovo neizbežno prisustvo u čovečijem životu, opravdava ga i dopušta sebi da u njemu ogrezne. Ovo je najprimetnije u pesmama „God’s Away on Business” i „Everything Goes to Hell”, koje su obe depresivne propovedi moralno posrnulog i rezigniranog čoveka razočaranog u život.

 

Vidite kako je spokojan. Ali znate kako kažu: ispod mire sto đavola vire. Preuzeto sa: floodmagazine.com

Međutim, u albumima iz poslednjih nekoliko godina, Vejts izgleda najpre okupiran idejama pokajanja i okajanja. Ovo je najočiglednije u „The Sins of My Father” (Real Gone, 2004), desetominutnoj bluz ispovesti koja u sebi objedinjuje tradicije hrišćanskih i paganskih rituala u kojima je voda ključan element za pročišćenje grešne duše. Iznenadna želja za oprostom (zlo)dela iz izmučene istorije Vejtsovog života, koje on neprekidno nosi na svojoj savesti, postaje razumljivija kada se uzme u obzir njegov poslednji album, Bad As Me (2011), u kome on izražava rastuću svest o sopstvenoj smrtnosti. U numeri „After You Die”, Vejts izbegava moguće metafore i maštovite pripovetke koje krase većinu njegovih tekstova, već nam uz jednostavnu pratnju bendža direktno postavlja pitanje: šta se dešava kada umremo? Ono, još uvek, u Vejtsovom opusu ostaje neodgovoreno. Nadajmo se da će, pre nego što zakorači u svet sa one strane ogledala, Vejts doživeti ono iskupljenje grehova kome u svojim albumima teži već decenijama. Ali pre toga, optimistično se nadamo da bi mogao da nam podari još pet-šest albuma.

2 komentara

  • K. B. says:

    Odlican tekst.
    Informacije sa dosta znanja, protkane humorom I finim sarkazmom cine pricu interesantnom I Laganom za citanje.

  • Syn Opsis says:

    Odličan tekst, samo u njemu – neznano zašto, odnosno nezasluženo – nedostaje sjajan album Blue Valentine iz 1978. (iz vremena veze s Ricky Lee Jones), koji je izrazito narativan i sinematičan. Otuda predlog još jednog “čvora” važnog za Waitsa – film.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *