To je samo kraj sveta: nepodnošljiva bitnost porodičnih okupljanja

Novi film Gzavijea Dolana, To je samo kraj sveta, izazvao je oprečne reakcije publike i kritike. Saznajte da li se !Kokoškino srce uzbuđeno uzlupa kad čuje reči „prava francuska drama” ili nas sve to smara.

Publika Filmskog festivala u Kanu poznata je po tome što ne preza od glasnog iskazivanja svojih utisaka o nekom filmu – skoro svake godine čujemo kako je neki film pozdravljen ovacijama, dok je neki drugi najstrašnije izviždan. Često se desi i da gomila kritičara prosto napusti projekciju, a neki filmovi su navodno izazivali i masovna onesvešćivanja. Prošle godine nesvestice nije bilo, ali jedan film jeste žestoko izviždan. To je bio To je samo kraj sveta, novo ostvarenje mlađahnog miljenika kritike Gzavijea Dolana. Zanimljivo je da je isti film na istom festivalu dobio i takozvani Grand Prix, odnosno drugu nagradu. Očigledno, žiri nije zviždao. Još je zanimljivije da su anglofoni kritičari film uglavnom napljuvali, dok su ga Francuzi dizali u nebesa. Šta je to u ovom filmu što toliko deli kritiku i da li on u stvari verodostojno i upečatljivo prikazuje komplikovane porodične odnose ili se zaglavio u lošem scenariju, što mu se najčešće i zamera? Istina je negde tamo, a mi ćemo sada probati da do tamo odemo i otkrijemo je.

Prosečna porodica: krivica, očekivanja i razočaranja

To je samo kraj sveta je, nakon Toma na farmi, drugi Dolanov film zasnovan na dramskom tekstu. Kako to obično biva sa ovim rediteljem, tema homoseksualnosti jeste jedna od osnovnih u oba filma. Ali, dok je Tom na farmi bio psihološki triler napucan izvitoperenim igrama, To je samo kraj sveta je, bar naizgled, dosta pitomiji: čitava radnja filma se odigrava tokom jednog dana u kući (i oko kuće) jedne porodice. Naime, srednji sin Luj (Gaspar Uliel), uspešni pisac, se vraća kući nakon 12 godina da svojim najbližima (majci, bratu, bratovljevoj ženi, i sestri) objavi da je bolestan i da umire. Ovo saznajemo odmah na početku filma, a onda ostatak provodimo gledajući svađe njegove disfunkcionalne porodice i čekajući da on objavi svoju tužnu vest. Problem je u tome što niko nije voljan da sluša, a i što je svima najvažnije ono što oni sami imaju da kažu. Lujeva majka, Martin (Natali Baj), našminkana kao drag queen „zato što je on gej”, pri početku posete kaže da „danas nema potrebe za suzama i objavama”, ali onda odvodi svog sina u odvojenu sobu i kroz dramatični monolog mu objašanjava kako on mora da razgovara sa svima i dâ im neku vrstu nade.

Pažljivim gledanjem ovog filma primećeno je da Dolan voli da snima Kotijarovu iz profila. Ima lep profil, pa ga razumemo. Preuzeto sa www.allocine.fr

Skoro sve interakcije koje Luj ima sa svojom porodicom i jesu monolozi, dok se on smeška uz povremeni klimoglav. Jasno je da je 12 godina ostavilo mnogo toga nedorečenog i da razglednice koje on redovno šalje nisu dovoljni znaci pažnje i ljubavi. Od ovog porodičnog ručka se očekuju obećanja o narednim viđanjima, a ne objava kraja. Najogorčenija zbog bratovljevog odlaska je verovatno Lujeva sestra, Suzan (Lea Sejdu), koja se u svom isprekidanom monologu pita zašto je Luj došao i kaže kako je vreme koje je mogla da provede sa njim izgubljeno. Za razliku od majke i sestre koje svoje emocije izražavaju kroz dugačke govore, Lujev brat Antoan (Vensan Kasel), jedva i da govori, a kad se to desi on viče i, za razliku od ostalih članova porodice, reaguje impulsivno i krajnje neodmereno. Jedina osoba koja bi možda i bila spremna da Luja sasluša je Antoanova žena Katrin (Marion Kotijar) koja ga prvi put i vidi, ali ona u jednom trenutku jasno kaže da za nju nema mesta u dubokim porodičnim razgovorima, i da sve nesuglasice braća treba da razreše među sobom. Ona je pritom i malo zatucana, pa homoseksualce naziva „vi ljudi” i smatra da ne mogu da imaju decu, ali je šarmantna, ili bar tako svi tvrde. Veliki deo filma je bilo naporno slušati je u njenoj smotanosti i bespomoćnom odmeravanju reči.

Istina je negde u narandžastom

Jasno je da Martinine želje o mirnom porodičnom ručku u ovakvoj porodici ne mogu da se obistine, ali i da ona sama ne dela u skladu sa njima. Naporno je gledati petoro ljudi kako se neprestano svađaju ili, bolje rečeno, gledati četvoro ljudi koji za sve krive jednu osobu koja nije čak ni bila u njihovom životu više od jedne decenije. Ipak, Dolan uspeva da zadrži pažnju gledalaca smenjujući krupne kadrove lica glumaca jedne za drugim i pravovremeno fokusirajući svu pažnju na Lujev unutrašnji svet: u nekoliko navrata ga vidimo samog kako prebira po sećanjima, a upečatljiv je i flešbek na njegovo detinjstvo i seks sa tadašnjim dečkom za koga kasnije saznaje da je umro. Zbog ovih krupnih kadrova se nekad čini da smo previše blizu lica odlične glumačke postave, ali to samo doprinosi osećaju klaustrofobije koji Dolan nesumnjivo želi da izazove. Agresivna je i muzika koju reditelj koristi isto kao da nas primorava da je slušamo – viku likova nadglašava nepodnošljivo pojačanom pop pesmom koja traje duže nego što je to uobičajeno. Čak su i trenuci tišine upečatljivi i ona je nekad zaglušujuća.

Neosporno je da je Dolan sa svojih 27 ljeta vešt reditelj i da je znao šta radi kada je pristupio adaptiranju ove drame, ali postoje scene kada se oseća da je tekst namenjen izvedbi pred pozorišnom publikom. Ovo ne mora da bude nužno loše, posebno ako se u obzir uzme da je ovo film velikih emocija, pa se i dugački, emocijama nabijeni monolozi mogu opravdati. Dolan je čak našao način da, na samom kraju filma, učini celu scenu jarkonarandžastom držeći kameru uvek blizu lica protagonista, i da to izgleda kao sasvim prirodan završetak napornih 95 minuta porodičnih prepiranja i prevrtanja svih problema iz prošlosti. Često se dešava da bilo koji pokušaji katarze, kako publike tako i samih likova, u modernim ostvarenjima deluju otrcano, preusiljeno i pretenciozno. U To je samo kraj sveta ova poslednja scena u narandžastom je katartična za Luja. On napokon shvata šta treba da uradi i napušta roditeljski dom sa izvijenim osmehom na licu, a ni publika ne ostaje uskraćena za mogućnost nekih dubljih spoznaja. Ipak, ova završnica je postavljena tako da gledaocu ne deluje kao da je pod moranje da doživi neka velika i uzvišena osećanja ili pročišćenja.

Bitno pitanje! Kako neko, a posebno njegova majka, čoveku s ovolikim podočnjacima može reći da izgleda odlično?! Preuzeto sa www.allocine.fr

Gde je ona istina s početka i da li su u pravu Francuzi koji hvale ili Amerikanci i Englezi koji kude, naravno, treba da odlučite sami nakon gledanja, ali ako volite da gledate filmove u kojima se ljudi unose jedni drugima u lice i ne rešavaju ama baš nijedan konflikt, i u kojima ima mnogo osećanja, a ne baš mnogo događaja, ovo je film za vas. Takođe je potrebno da volite i malo da se pomučite, ali kako film ipak traje samo 95 minuta, što je u današnje vreme pohvala samo po sebi, disfunkcionalna porodica je mnogo podnošljivija nego što smo se inače navikli.

1 komentar

  • Anja says:

    Nekako poslje njegovih ostalih filmova, imam velika ocekivanja. Sa druge strane, tesko da mogu uvijek da se oslonim na kriticare, u odnosu na to da li ce se meni film dopasti ili ne. Kako god, fenomenalni glumci, nadaren Dolan, cuvam se za ovaj film.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *