Tetralogija irske indi scene 1/4 – Mik Kristofer, trubadur

Irska je zemlja poznata po zelenim padinama, pivu i muzici. Možemo reći da je ovo poslednje s pravom čini neodoljivom jer, pored tradicionalne muzike (skakutavih džigova,…

Irska je zemlja poznata po zelenim padinama, pivu i muzici. Možemo reći da je ovo poslednje s pravom čini neodoljivom jer, pored tradicionalne muzike (skakutavih džigova, srceparajućih balada, pesama za pijančenje) i velikih imena sa top-lista (U2, Thin Lizzie, The Cranberries, The Corres, Sinead O’Connor  itd), irska scena  je puna muzičara koji pokazuju da indi muzika JESTE kvaltetna i da ne mora uvek da bude nepopularna i underground. Imena Dejmijena Rajsa i Glena Hansarda (ili jednog od njegovih bendova – The Frames i Swell Season) dobro su poznata ljubiteljima ovog žanra, a čak su se nalazila i na listi najboljih irskih albuma.

U raznolikoj indi sceni se, ipak, po popularnosti, pesmama i priči istaklo četvoro muzičara povezanih čudnim okolnostima i prelepom muzikom. Svako ima svoju priču i svoju posebnu pesmu. Pored spomenutih Glena i Dejmijena u tu četvorku svrstavam još dva, potcenjena, imena Mika Kristofera i Lisu Hanigan. Ova tetralogija ima za cilj da, jednu po jednu, predstavi njihove priče.

Mik Kristofer, trubadur

Mik je rođen 21. septembra 1969. u Bronksu, Njujork, ali se već sa tri godine vraća u domovinu roditelja, Irsku, gde je vaspitan u irskom duhu i na irskom jeziku. Nije čudno, dakle, što je od malih nogu svirao tradicionalnu irsku muziku na gitari koju je dobio oko treće godine.

Mark Dignam, Mik Kristofer, Pol Mek i Glen Hansard u ranim godinama ulicnog sviranja, preuzeto sa http://www.myspace.com/themaryjanes

Mark Dignam, Mik Kristofer, Pol Mek i Glen Hansard u ranim godinama ulicnog sviranja, preuzeto sa http://www.myspace.com/themaryjanes

U petnaestoj je već otkrio svoju ljubav prema uličnom sviranju – od tad pa nadalje, čak i pri vrhuncu karijere, nikad nije prestao sa sviranjem na ulici. Pet godine se bavio samo time i tu, na ulici je upoznao ljude presudne za budućnost njegove karijere – između ostalog Karla Odluma, s kojim kasnije osniva bend, i Glena Hansarda, koji mu je ostao doživotni prijatelj. Vrlo brzo su se dvojica talentovanih muzičara uselila zajedno u stan bez kvake kroz koji su ljudi po ceo dan defilovali, pili čaj, svirali i pušili. “I dalje su četiri mikro dota skrivena u tom stanu negde” rekao je Glen, dodajući da nikad „ne treba kriti kad si na tome”. Znalo je pedeset ljudi da se skupi, svira i priča u isti glas, na šta bi Mik, posle ponoći, samo klimnuo Glenu i oni bi otišli u drugarev stan da prespavaju. Kad se Mik zaljubio i odlučio da ode u London, napustili su stan krišom, u sred noći, da bi izbegli kiriju. Mik se uselio sa Šeron, a Glen se vratio majci. U toj njihovoj razdvojenosti svaki je počeo nešto novo – Glen je osnovao The Frames, a Mik je, sa Karlom Odlumom i Sajmonom Gudom, bend The Mary Janes.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=ftENQzLvFUY] Mik i Glen, zajedno u Wheland’s-u 1994.

The Mary Janes, preuzeto sa http://irishrockers.com/

The Mary Janes, preuzeto sa irishrockers.com

Iako su se ređe viđali, nisu retko nastupali zajedno – The Frames je bio predgrupa The Mary Janes ili obrnuto, nije im ni bilo bitno. Sa grupom, Mik je snimio dva sjajna albuma Bored of Their Laughter i Sham. Prvi bubnjar je bio Stiven Hogan, pa su jedno vreme svirali bez bubnja, da bi onda Mark Stenli iz Australije došao da svira na drugom albumu, Sham. U tom periodu, Mik se najmanje viđao sa Glenom. Otišao je u Bosnu da pomaže deci koja su prošla kroz rat. Tamo je proveo oko dva meseca, s mukom se vrativši u Irsku i ostavivši svoje male prijatelje za sobom. Uvek je voleo dobrotvorni rad i pomaganje deci, pa je bio preput priča po povratku, ali sa „tajnom željom da se tamo vrati“, misli Glen.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=6QYVR8dV1aY]  Bones, pesma od The Mary Janes

Prolazio je, u tom periodu, kroz uspone i padove i 1999. se bend raspao. Mik je prilazio tridesetoj, napustio je muzičku scenu i radio kao kurir, sve dok nije pao sa motora i slomio vrat. Malo ko je gajio nade da će se oporaviti, ali Mik je, čudom, preživeo i, iako se jedva pokretao, nije odustajao i mirovao. Glen kaže da je baš tad napisao najlepše pesme – „Ovo je bio Mik kakvog nikad nisam video. On je uvek imao pozitivan pogled na svet, ali ovo su bile moći nalik šamanskim.“ Odlučio je da sve postavi na mesto, da opet krene u svet muzike i kontaktira stare prijatelje, najviše Glena. Bili su tamo gde su počeli – dva prijatelja, dve gitare i sviranje na ulicama Evrope i Amerike „To je bilo ono o čemu smo pričali; pustiti put pod noge, pustiti brade, piti i ljubiti devojke… trubaduri… To je bilo bolje nego bilo šta drugo. Bilo je veće nego The Frames, The Mary Janes. Bilo je tako ispravno“, prisećao se Glen. Nije on jedini bio inspirisan Mikovom životnom energijom: „U to doba, bio je poput legende Dablina: Mik Kristofer je bilo ime koje sam slušao, godinama, po Dablinu, ali nikad nisam imao priliku da ga vidim ili upoznam“, rekao je Dejmijen Rajs, „To je bilo malo čudno jer su ga svi ostali znali. Bio je poput obeležja grada. Nisam skapirao njegovu miziku dok nismo bili (zajedno) u Pragu i on je izašao posle Glen Hansarda i odsvirao bolju svirku – što je bilo ludo jer je Glen bio moj omiljeni izvođač tad. Bio sam impresioniran.“

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=iUtEPqDJRU8] Mik, Glen, Lisa i Dejmijan u Pragu, na Karlovom mostu

Mik u Austriji, preuzeto sa http://www.irishmusiccentral.com/

Mik u Austriji, preuzeto sa irishmusiccentral.com

Kada se vratio iz Austrije, Mika je sačekao mejl od Majka Skota iz The Waterboys-a kome je Glen poslao „Heyday“, Mikov singl koji je kasnije postao poznat i po tome što je korišćen u reklami za Guinness pivo. U mejlu je bila ponuda za Evropsku turneju koju je on rado prihvatio, presrećan i uzbuđen. Svakih par dana se javljao, opisujući koliko mu je lepo. „Svaki dan je blagosloven“, rekao je. Šesnaestog novembra svirali su u Groningenu, a Mik je prodao više CDova nego ikad ranije. Otišao je po pivo posle svirke i prosto se sapleo niz stepenice. Bio je u komi više od deset dana, vreme koje su njegova porodica i Glen iskoristili da sede sa njim, pevaju mu i oproste se. 29. novembra 2001. su isključeni aparati i Mik je preminuo, okružen svojim najbližima. Kad se, 2004. Glen sa bendom vratio u Groningen, po naređenju Mikove ćerke šutnuo je stepenice da bi se osvetio u njeno ime.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=RcnPWUxM_Sk] Heyday

Za sobom, Mik je ostavio spremljene pesme i tačne direkcije za aranžiranje albuma. Tokom 2002. uz veliku pomoć porodice i prijatelja, Mikov prvi i jedini solo album, Skylarkin’ izdat je posthumno. Godine 2003. osvojio je Meteor Nagradu za najbolji album.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=y-tdFa-9Bvg] Skylarkin’

Ali ni jedna nagrad nije ni blizu svim priznanjima koje je dobio od svojih prijatelja – svaki budući album The Frames-a je bio posvećen njemu, kao i uživo izvođena obrada pesme Heyday, koju Glen i danas gotovo uvek svira. Album O mu je posvetio i Dejmijen Rajs uz reči „Za Mika Kristofera i poljupce na nebu“. Lisa Hanigan, s kojom je pevao u par pesama na albumu (preporuka posebno za What a Curious Notion) posvetila mu je pesmu Splishy Splshy na debitantskom albumu Sea Saw. Tribjut svirka je napravljena, prvo 2002, a onda i na desetogodišnjicu smrti, 2011. u Vicar Street, gde su, pored naravno Glena i ostatka The Frames, pevali i Majk Skot, Pedi Kasej, Nina Hajnes i mnoga druga poznata imena irske muzike, kao i njegova ćerka Ejmi Kristofer.

Tribjut napravljen 29. novembra 2002. u Vicar Street u ime Mika, kada je i objavljen "Skylarkin'". Preuzeto sa http://www.irishmusiccentral.com/

Tribjut napravljen 29. novembra 2002. u Vicar Street u ime Mika, kada je i objavljen „Skylarkin“. Preuzeto sa irishmusiccentral.com

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=3KGUAiesNo0] Ejmi Kristofer, Mikova ćerka, sa The Frames i Mary Janes peva Bones 29. novembra 2011. u Vicar Street

Mik Kristofer i njegova muzika i dalje uspevaju da se probiju do nas – Glen, Lisa i ostali su se za to pobrinuli. Iako je, sigurno, irski trubadur mogao mnogo više, život je,svakako, proživeo u potpunosti. Glen je o tome najbolje rekao sve u pismu napisanom malo nakon što su aparati isključeni:

„Videli smo previše lepote da bismo bili cinični, osetili previše radosti da bismo prezrivo odbacivali, popeli se uz previše planina da bismo odustajali, poljubili previše devojaka da bismo bili varalice, videli previše zalazaka da ne budemo vernici, pokidali previše žica da bismo bili profesionalci i dali previše ljubavi da bismo se brinuli kuda ide…“

Glen i Mik. Preuzeto sa www.last.fm

Glen i Mik. Preuzeto sa last.fm

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *