Suđenje vijeka – zločin, seks i kupovina osnovane sumnje

Ako slutite da biste mogli u zatvor za gnusni zločin i želite da vaše suđenje bude proglašeno najvažnijim događajem svoje vrste u datom stoljeću ili se pak raspitujete „za prijatelja“, !Kokoška istražuje šta tačno treba da uradite kako biste se sudili u stilu.

Šta to odvaja „suđenje vijeka“ od recimo, običnog suđenja i koliko to jedan vijek može imati suđenja vijeka? Odgovor dolazi iz SAD, odakle i potiče ova idiomatska fraza koja se koristi za davanje važnosti sudskim slučajevima s obzirom na uticaj koji su imali na društvo i medije, kao i po tome koliko odoljevaju vremenu i relativno zaboravljivoj prirodi senzacionalističkog novinarstva.

Pored opštepoznate navike glorifikacije nasilja, drugari preko bare su poznati i po angažovanju u sveopštu fascinaciju zločinom i medijsku histeriju koja redovno prati suđenja velikog profila, pa su američki pravnici napravili listu „suđenja vijeka“. Zajedno sa listama takozvanih  causes célèbres (franc. poznati slučaj), oni daju zbirku od skoro 30 pravnih slučajeva, koji uključuju već pominjana suđenje Amandi Noks, Čarlsu Mensonu, kao i suđenja Sadamu Huseinu i Slobodanu Miloševiću. !Kokoška za vlastite potrebe potpuno subjektivno bira samo tri u pokušaju da ispita zašto su toliko primamljivi javnosti da su dobili skoro pa kultni status.

Zločin, herojstvo i (privremeno) ludilo

U veče 25. juna 1906. pitsburški bogataš Heri Tou (Harry Thaw) sa suprugom Evelin Nesbit (Evelyn Nesbit) stiže na izvođenje predstave Mam’zelle Champagne u njujorškom Medison Skver Gardenu, neprikladno obučen u smoking i dugački kaput, uprkos nepodnošljivoj sparini. Pri samom kraju predstave, oko 11 sati, u svoju ložu sjeda i poznati arhitekta Stenford Vajt (Stanford White), nakon čega mu se naoružani Tou okljevajući približava i tokom finalne numere „I Could Love a Million Girls“ vadi pištolj i tri puta puca u Vajta, koji ostaje na mjestu mrtav, na vrhu Medison Skver Gardena koga je ironično, sam projektovao.  Farsa vezana za suđenje ostaje upamćena kao prvi slučaj ikada nazvan „suđenjem vijeka“.

Talentovani gospodin Vajt izvor

Talentovani gospodin Vajt izvor

Stenford Vajt je osim statusa jednog od najvažnijih arhitekata svoje generacije  i predvodnika takozvane „američke renesanse“ uživao status ljubitelja (značajno) mlađih djevojaka – u svoj stan na Menhetnu je „na večeru i piće“ redovno pozivao grupe tinejdžerki koje bi plesale za njega oskudno obučene. Dugom spisku djevojaka koje su zabavljale sredovječnog Vajta u njegovoj samačkoj jazbini 1898. pridružila se i tada četrnaestogodišnja Evelin Nesbit. Nesbitova je bila svojevrsna it djevojka 19. vijeka, kao i preteča moderne starlete. Postaje poznata kao model, plesačica i glumica, pojavljuje se u magazinima, reklamama i kalendarima i služi kao inspiracija za formiranje ideje „Gibson djevojke“, američkog ideala ženske ljepote.  Nesbitova pristaje da se uda za bogatog nasljednika Herija Toua 1905. nakon godina njegovog udvaranja.

Tou je prvobitno optužen za ubistvo sa predumišljajem i poslat u zatvor bez mogućnosti kaucije. Ključna za pravac u kome je vođena odbrana Henrija Toa bila je upravo njegova medicinska istorija psihičke nestabilnosti, kao i dugačka istorija mentalne bolesti u njegovoj porodici sa majčine strane, a to što je tvrdio da čuje anđeoske djevojačke glasove koje je tumačio kao nebesko odobravanje počinjenog zločina služilo je samo kao potvrda krhkosti njegovog mentalnog stanja. Ovo je izazvalo nedoumice o tome da li je Tou zaista dovoljno uračunljiv da mu se sudi za ubistvo sa predumišljajem. To da li je Tou zaista počinio zločin za koji se teretio nikada nije dovođeno u pitanje (a i kako bi kada su stotine ljudi svjedočile ubistvu, prvobitno misleći da je zvuk pucnja dio predstave), jedino otvoreno pitanje tokom cijelog suđenja bilo je samo da li je Tou kriv za zločin koji je počinio.

'It' djevojka' - Evelin Nezbit, izvor: pinterest

It djevojka – Evelin Nezbit, izvor: pinterest

Njegov advokat Luis Delafild (Lewis Delafield) i okružni tužilac Vilijam Trevis Džerom (William Travis Jerome) predlagali su najbržu i najjeftiniju alternativu – da se Tou proglasi pravno  ludim, ali  Touova majka odlučno odbija ovu soluciju, već urgira da se slučaju priđe iz ugla trenutne neuračunljivosti, kako bi se Touu sudilo za ubistvo na mah. Prvo od dva suđenja traje od januara do februara 1908. i počinje procedurom izolovanja porote pred suđenje po prvi put u istoriji američkog pravosudnog sistema. Porota dolazi do neubjedljivih rezultata – 7 porotnika ga je smatralo krivim, a čak 5 nevinim. Drugo suđenje za ubistvo Stenforda Vajta ima za ishod Touovo proglašenje nevinim, nakon što je njegov odbrambeni tim igrao na kartu privremenog ludila, te je Tou osuđen na doživotni boravak u psihijatrijskoj instituciji.

Priča o Tou se ne završava njegovim slanjem u bolnicu, štaviše to je samo jedan od stepenika ka kulminaciji pažljivo kultivisane slike viteza u spasilačkoj misiji – njegovi advokati netom nakon što su ga spasili doživotnog zatvora ili čak smrtne kazne na račun ludila, sada rade na tome da ga izbave iz mentalne bolnice tako što će dokazati da je psihički zdrav. Da, dobro ste pročitali – a cijelu ovu farsu omogućilo je upravo bezočno eksploatisanje začkoljica u američkom pravosudnom sistemu od strane advokata koje finansira mama Tou. Oni pokušavaju da izvedu Herija pred sud sa tvrdnjom da je ilegalno i bezrazložno lišen slobode kao legalno nevina i mentalno zdrava osoba, ali sud očekivano odbacuje nalog 1910. nakon brojnih svjedočenja prostitutki da ih je godinama mentalno i fizički zlostavljao koristeći lažno ime.

Nestašni Heri Tou izvor: history.com

Nestašni Heri Tou izvor: history.com

Naviknuta na prikrivanje raznoraznih nestašluka svoga sina, mama Tou uskače spremna da još jednom pritekne u pomoć te mu pažljivo osmišlja bijeg iz psihijatrijske ustanove. Tou se nije morao ni pomučiti, samo je išetao iz bolnice stigavši do Kanade, ali je izručen nazad SAD 1915, gdje je dobio novo suđenje nakon koga je proglašen nevinim, ali ne i klinički ludim kao prvi put. To mu naravno omogućava da se opet odšeta, ali ne do psihijatrijske ustanove već gdje god poželi, kao potpuno slobodan čovjek. Dakle, namučeni Tou koji je golim rukama spasio ideal američke ženstvenosti i čednosti, a usput se izborio i sa vlastitim demonima biva lišen svake odgovornosti za zločin, a mediji ulaze u do tada neviđen stepen fascinacije, koja varira od ovakve patetične i pretjerane predstave događaja, do oštrog osuđivanja i nevjerice.

Mjesto zločina - Medison Skver Graden, izvor: untappedcities.com

Mjesto zločina – Medison Skver Garden, izvor: untappedcities.com

Da sve bude bolje, samo godinu dana kasnije nakon što je oslobođen i u žutoj štampi predstavljen kao epski heroj, Tou biva optužen za otmicu i napad na devetnaestogodišnjaka, dobija još jedno suđenje i biva proglašen krivim, te poslan u psihijatrijsku ustanovu, doduše ne u onu istu koja ga je „izliječila“ tokom prve posjete. U slučaju Herija Toua, svako od njegovih suđenja je samo po sebi zaslužilo epitet suđenja vijeka, a zajedno svjedoče o sugestivnoj moći medija i žutog novinarstva, dometima bogatstva i prestižnih kontakata, kao i rupama u američkom pravosudnom sistemu. Plejboj, ubica, otmičar, nasilnik, seksualni napasnik, korisnik morfijuma i kokaina okarakterisan kao manipulativni sociopata od strane savremenika je svojevremeno slavljen kao mučenik i heroj, svojevrsno oličenje borbe za američki ideal ženstvenosti, a  čak ni pravosuđe nije bilo u potpunosti sigurno kako da ga definiše, pa je u očima zakona više puta ludio i još više puta bivao čudesno izliječen. Ono što je sigurno jeste da nije odležao nijedan od svojih zločina, već je umro na slobodi, u sedamdeset šestoj godini od srčanog udara.

'New York American', jun 1906. izvor: wikipedia

New York American, jun 1906. izvor: wikipedia

Time zaslužuje da postane naša inspiracija za to kako uz minimalan napor kontinuirano izlaziti kao pobjednik iz svakog legalnog duela – ključno je da imate bogatu mamu. Ako vaša cijenjena majka pak nije raspoložena da vas vadi iz kuršlusa ili prosto ne leži baš na parama, ne brinite brigu – ako kažete da čujete anđeoske djevojačke glasove možda odete u bolnicu umjesto u zatvor. Vjerujemo da ste u stvari neshvaćeni heroj mučen bijesom pravednika koji zaslužuje drugu, treću, pa i petu šansu.

Čekajte, kome sudimo?

Uhapšena Peti, izvor: wikipedia

Uhapšena Peti, izvor: wikipedia

15. aprila 1974. nadzorne kamere Hibernia banke u San Francisku snimile su pljačku: mlada žena pod pseudonimom Tania provaljuje u zgradu sa karabinom M1 i počinje uzvikivati naređenja prisutnima, a dva čovjeka koja su ušla u banku tokom pljačke bivaju upucana. I nije neki neuobičajen prizor, ako izuzmemo činjenicu da je mlada žena ustvari devetnaestogodišnja Peti Herst (Patty Hearst), unuka medijskog mogula Vilijama Randolfa Hersta (William Randolph Hearst)  koja je dva mjeseca ranije kidnapovana od strane gerilske grupe Simbiotska Oslobodilačka Armija (Simbionese Liberation Army – SLA).

SLA nastaje kao radikalna ljevičarska grupa koja svoju ideologiju opisuje kao „protivljenje rasizmu, seksizmu, diskriminaciji zbog starosti, fašizmu, individulizmu, takmičarskom duhu, posesivnosti i svim drugim insitiucijama koje se oblikovale kapitalizam ili pospješile njegovo postojanje“. Cijeli slučaj dobija izvanrednu medijsku pažnju i dovodi malu i relativno nepoznatu grupu na naslovne strane vodećih američkih novina, pa ovo polako postaje jedan od najpoznatijih slučajeva kidnapovanja sa kojim su se FBI, kao i američki mediji, do tada susreli.

Patriša Herst 'u akciji', izvor: wikipedia

Patriša Herst u akciji, izvor: wikipedia

SLA sada želi da da pretvori Herstovu, simbol kapitalizma protiv koga se bore, u simbol revolucije koju planiraju, a događaji koji će uslijediti dokazuju da to i nije nerealan plan. 3. aprila 1974, tačno dva mjeseca nakon otmice, SLA objavljuje snimak na kome Peti Herst izjavljuje da se svojevoljno pridružila organizaciji i uzima pseudonim Tania (inspirisan ratnim pseudonimom Če Gevarine partnerke Tamare Bunke) pod kojim kasnije pljačka banku. Time ovaj slučaj postaje nemoguće ignorisati, pa se oglašava i državni tužilac SAD-a koji smatra da Herstova nije voljni učesnik ovih zločina, već je primorana od strane otmičara. U septembru Herstova biva uhvaćena zajedno sa još jednom članicom Vendi Jošimurom u San Francisku. Pri hapšenju, Peti na zatvorskim formularima kao zanimanje navodi „urbana gerila“, te traži od advokata da prenese svima da se „smješi i osjeća slobodno i jako“, kao i da pošalje pozdrave i ljubav njenim „braćama i sestri na slobodi“.

Za vrijeme hapšenja, Herstova je imala manje od 50 kilograma, te je IQ test sproveden pokazao pad od 18 bodova (112 u poređenju sa 130 izmjerenih prije otmice), imala je noćne more, rupe u pamćenju kao i novostečenu zavisnost od nikotina. Njeno stanje kao i izvještaji ljekara postavljaju osnov za spekulacije o ispiranju mozga na kojim će se prvobitno temeljiti i odbrana. FBI i američki mediji dobijaju ono što su htjeli – Peti je uhvaćena, ali šta dalje? Suđenje Patriši Herst za pljačku počinje 15. januara 1976, ali niko nije u potpunosti siguran kome se zapravo sudi – namučenoj, zbunjenoj i psihički labilnoj žrtvi otmice sa Stokholmskim sindromom ili proračunatoj kriminalki koja je u potpunosti preuzela ideologije svojih otmičara. Ipak, to ne sprječava javnost da gradi najraznovrsnije teorije utemeljene na površnom poznavanju činjenica.

Štaviše, niko ustvari ne zna šta se zaista dešavalo tokom četiri mjeseca koja je Patriša provela kao članica SLA, ali odbrana tvrdi da je bila kontinuirano psihički i seksualno zlostavljana od strane otmičara koji su joj često uskraćivali hranu, te je pod prijetnjom oružjem tjerali na nasilne i nezakonite činove sve dok nije počela da vjeruje da su voljni. Samo svjedočenje Herstove nije bilo od velike pomoći za slučaj koji je odbrana pokušala izgraditi – na suđenju se čini letargična i nevoljna da sarađuje. Peti odbija da odgovara na pitanja u prisustvu porote, što samo učvršćuje slučaj optužbe, pospješujući narativ o hladnokrvnoj zločinki koja pokušava da se spase zatvora izigravajući žrtvu ispranog mozga.

Sudska farsa poprima sve veće razmjere, naročito jer optužba kao dokaz o neistinitosti optužbi za silovanje navodi navodno promiskuitetnu prošlost optužene, pa uskoro postaje nejasno za šta joj se zapravo sudi – za zločin za koji je službeno optužena ili za njenu prošlost koja ne potpada pod kalup slabe, potlačene žene; fokus se sve više udaljava sa činjenice da je Patriša žrtva otmice i fizičkog nasilja i sada na važnosti dobijaju informacije o njenom životu i stavovima, seksualnom životu kao i eksperimentisanju sa drogama prije otmice.

Peti i SLV simbol, izvor. nydailynews

Peti i SLV simbol, izvor:nydailynews

Optužba kao i mediji predočavaju slike „buntovnice u potrazi za razlogom“, tj. izgubljene i povodljive osobe koja u nedostatku snažnih stavova lako preuzima tuđe stavove sa kojima sa susreće, čak i kada su ekstremni.  Nakon 12 sati vjećanja 20. marta 1976. dvanaest porotnika proglašava Patrišu Herst krivom. Članovi porote prosto smatraju da je Patriša lažljivica, potvrdivši da njeno svjedočenje i nije bila najbolja ideja.

Peti i potvrda o pomilovanju, izvor

Peti i potvrda o pomilovanju, izvor

Herstova je osuđena na 7 godina zatvora, ali je 1979. tadašnji američki predsjednik Džimi Karter preimenovao njenu kaznu na do tada odslužena 22 mjeseca, a 20. januara 2001, poslednjeg dana svog predsjedničkog mandata, Bil Klinton joj daje puno pomilovanje. Priča Peti Herst u medijima ostaje svjedočenje o krhkosti ljudskog osjećaja individualnosti, bez obzira na to da li je Herstova stvarno djelovala svojevoljno ili kao zlostavljana žrtva sa Stokholmskim sindromom. Ono što je jasno je da je cijeli njen slučaj bio savršen recept za dobijanje skoro kultnog statusa u medijima. Otmica, bogatstvo, misterija, nasilje, zabranjena ljubav, FBI potjera i priča o unutrašnjem konfliktu žene sa živopisnom prošlosti – zvuči kao sažetak radnje  američkog televizijskog filma, dakle savršena kombinacija za impresionisanje američkih medija, kao i javnog mnjenja opsjednutog zločinom.

Od Peti nažalost ne možemo naučiti previše forica za dominiranje vlastitog suđenja, već je inspirativnija kao primjer šta ne treba raditi kada svjedočite u svoju korist. Imajte u vidu i da smijete biti smoreni na svjedočenju samo ako će predsjednik da vas pomiluje – dakle ništa od posebnih zahtjeva ako ne poznajete nekoga sa prezmenom Klinton.

Rukavica je bačena ili kako se suditi kao Ou Džej

Veli stara narodna: „Svi putevi vode do Ou Džeja“. Okej, možda i ne kaže baš tako, ali suđenje Ou Džej Simpsonu jeste vrhunac američke opsesije zločinom, kao i slučaj sa najvećim dometom u pop kulturi u dvadesetom vijeku koji ne jenjava ni danas. Upoređivana sa jeftinim krimi romanom koji se obistinio, priča bivšeg beka američkog ragbi tima Bronkos iz Denvera i kućnog prijatelja Kardašijanovih osim brojnih dokumentaraca dobila je svoju igranu seriju 2015. godine – 20 godina nakon samog suđenja, a Ou Džej je završio na Simpsonovima i Family Guy. Ali, čime je on to zaslužio da bude ismijan čak i u Seinfeldu? Sigurno ne efikasnim napadom i brzim intervencijama; prije će biti optužbama za dvostruko ubistvo – njegove bivše supruge Nikol Braun Simpson i njenog poznanika Ronalda Goldmana.

Simpsonov odbrambeni tim u seriji 'The People v. OJ Simpson: American Crime Story, izvor: fxnetworks,com

Simpsonov odbrambeni tim u seriji The People v. OJ Simpson: American Crime Story, izvor: fxnetworks,com

Forenzički dokazi u kombinaciji sa policijskim izvještajima i svjedočenjima formiraju priču o muškarcu koji 12. jula 1994. oko 10 sati uveče ulazi u kuću Nikol Braun (Nicole Brown) u Los Anđelesu gdje će je brutalno zaklati i potom nanijeti oko 30 uboda Ronaldu Goldmanu, dvadesetpetogodišnjem poznaniku Braunove koji je navodno svratio do nje da vrati sunčane naočare koje je njena majka ostavila u restoranu ranije toga dana.

U međuvremenu, Orental Džejms Simpson (Orenthal James Simpson), penzionisani igrač američkog fudbala i televizijsko lice ukrcava sa na let za Čikago u 11:45 nakon što ga je na aerodrom dovezao uposlenik kompanije za iznajmljivanje limuzina koji je svjedočio da je došao po Simpsona u 10:25h i zatekavši zaključana vrata ostao bez odgovora na zvono, da bi tek u 10:56 vidio muškarca – najverovatnije Ou Džeja, kako ulazi u kuću. Nakon što je saznao da mu je bivša žena ubijena, Ou Džeja nisu zanimale okolnosti pod kojima je umrla, već je navodno u naletu boli slomio čašu, teško se porezavši. Naravno, dalji tok istrage ponudiće brojna druga, mnogo više inkriminišuća objašnjenja za njegovu posjekotinu, kao i mjerodavne dokaze da bi misteriozni ubica mogao biti upravo Ou Džej.

Nikol Braun u Ronald Gudman izvor

Nikol Braun i Ronald Gudman izvor

Nakon što je ispitivala Simpsona oko 30 minuta, policija odlučuje da izda nalog za njegovo hapšenje, iako je prvobitni intervju toliko neuspješan da nije ni korišćen kao dokaz na suđenju. Po dogovoru sa Simpsonovim tadašnjim advokatom Robertom Šapirom, Ou Džej je trebalo da se preda policiji do 10 ujutru 17. juna, dan poslije Nikoline sahrane, ali to se nije desilo – policajci kao odgovor na „ispalu“ odlučuju da lično dođu po Ou Džeja, ali u njegovoj kući ne nailaze na njega. Tipično za potpuno nevinog čovjeka, Ou Džej daje petama vjetra i ostavlja oproštajno pismo.

Dio oproštajnog pismo Ou DžejSimpsona uz famoznog smješka, izvor Huffington Post

Dio oproštajnog pismo Ou Džej Simpsona i famozni smješko; izvor Huffington Post

U njemu ističe da je njegov odnos sa Nikol Braun Simpson bio skladan do samog kraja, a pominje i „incident“’ iz 1989. (kada ju je toliko pretukao da je morala biti hospitalizovana) koji je bio samo kulminacija burne veze tokom koje je Braunova zvala policiju čak 9 puta sa optužbama za nasilje u porodici. U pismu Simpson tvrdi da je preuzeo krivicu za napad  kako bi sprječio medijski cirkus, ali zapravo  je dobio samo  dvije godine na uslovnoj slobodi uz 120 sati društveno korisnog rada i neznatnu novčanu kaznu, uprkos policijskim izvještajima o pretučenoj Nikol koja se krije u žbunju i histerično vrišti da će je ubiti. Pet godina kasnije, Nikol je stvarno mrtva, a Ou Džej svoje oproštajno pismo završava moleći sve da ga ne sažaljevaju jer je imao sjajan život, kao i da se sjećaju pravog Ou Džeja a ne izgubljene osobe koja piše to pismo. Ta „izgubljena“ osoba bježi od policije u automobilu Ford baš marke Bronco i biva uhapšena nakon dramatične potjere zabilježene kamerama.

Simpson biva ponovo saslušan 22. jula 1994. i izjašnjava se „apsolutno, stopostotno nevinim“. Prije samog početka suđenja optužba pravi dvije ključne greške u vezi sa izborom porote. Prvo, slučaj prijavljuju pod jurisdikcijom Los Anđelesa umjesto Santa Monike, gdje se zločin i desio. Kao većinski bjelački distrikt, Santa Monika bi najverovatnije birala porotu većinski sačinjenu od bijelih muškaraca, a optužba je strahovala da bi vjerodostojnost njihove odluke bila dovođena u pitanje zbog rasnih razlika. Druga ključna greška je odbijanje optužbe da traži smrtnu kaznu. To bi uticalo na izbor porote koja bi tada sadržala manje žena i Afroamerikanaca koji se tradicionalno protive smrtnoj kazni, kako njihovi unapred formirani stavovi ne bi uticali na njihovu procjenu krivice. Naime, zahvaljujući optužbi Ou Džej je dobio upravo onakvu porotu kakva mu najviše odgovara.

OJ u zatvoru izvor

OJ u zatvoru; izvor

Suđenje u početku nazvano „Superboulom suđenja za ubistvo“ počinje u utorak 24. januara 1995. i biva u cijelosti svog trajanja potpuno medijski pokriveno uz prenose uživo emitovane na televiziji. Advokati optužbe, Kristofer Darden (Christopher Darden) i Marša Klark (Marcia Clark) započinju slučaj tvrdnjama da su motiv za ubistvo Simpsonova posesivnost i ljubomora, kao i izrazito nasilna priroda koju je pokazao u višestrukim napadima na Nikol, a slučaj potpomažu i fizičkim dokazima. Odbrana Džoni Kohrana (Johnnie Cochran) tvrdi da navodno artritisom onesposobljen Simpson nije mogao biti ubica, a fizičke dokaze objašnjavaju optužbama na račun tužilaštva, tvrdeći da su podmetnuli dokaze. Kao dokaz  za te tvrdnje iznose snimke na kojima jedan od policijskih detektiva za koje tvrde da je podmetnuo dokaze koristi uvredljiv sleng za Afroamerikance i priznaje da je podmetanje tehnika kojom se policija u prošlosti služila u naizgled beznadežnim slučajevima.

Gospodin i u bijegu - OJ i potjera vijeka, izvor:Reuters

Gospodin i u bijegu – OJ i potjera vijeka, izvor:Reuters

Naime, tokom 99 dana suđenja sud je saslušao 72 svjedoka optužbe koji su se jednoglasno složili da priroda toksičnog odnosa Braunove i Simpsona daju savršen motiv za ubistvo, ali su svi svjedoci na značaju dobili samo kada su i fizički dokazi jednoglasno pokazali da je Simpson zaista imao priliku za ubistvo. Uz to, dokaza je bilo na pretek – počev od Simpsonove krvi nađene na mjestu zločina, do krvi nađene na njegovoj čarapi za koju su sa maksimalnom preciznošću koju je mogla ponuditi tadašnja, za naše prilike još uvijek primitivna tehnologija analize DNK, potvrdili da pripada Nikol Braun. Optužba tvrdi da su krvave rukavice nađene na mjestu zločina bez sumnje pripadale Simpsonu, pa Darden zahtjeva da ih Simpson proba za vrijeme svjedočenja što ne donosi željene rezultate – Simpson tvrdi da su premale, što i demonstrira. To odbrana tretira kao konačan dokaz da mu rukavice nikako ne mogu pripadati, i čak smišljaju slogan „If it doesn’t fit, you must acquit“, što će inspirisati seriju Seinfield posveti epizodu ismijavanju suđenja, kao i specijal u Simpsonovima koji nikada nije pušten u etar.

'Potamnjena' fotografija na naslovnici TIME-a, izvor: middleburry.edu

„Potamnjena fotografija na naslovnici TIME magazina“, izvor: middleburry.edu

Ono što povezuje Herija Toua, Patrišu Herst i Ou Džej Simpsona jesu bogatstvo i kontakti, ali i skoro potpuno izvjesna krivica koja nije bila dovoljna za osudu: Ou Džej uspijeva proći nekažnjeno zahvaljujući osnovanoj sumnji koju uspjeva kupiti njegov odbrambeni tim od (više) milion(a) dolara, a Heri Tou ubija čovjeka pred stotinama ljudi i izvlači se gubeći razum po potrebi. Jedina koja biva osuđena jeste Patriša Herst čiji slučaj dokazuje da se protiv nekih društvenih normi ni novac ne može do kraja izboriti, pa ona plaća cijenu za oružani zločin ali i za patrijarhalno društvo koje joj sudi za nekonvencionalan životni stil.

Kulminaciju ipak doživljava puštanjem Herstove iz zatvora i još jednom svjedoči o važnosti pravih kontakata kao i opsežnom uticaju medija na politiku i sudstvo. Zajedničko ovim slučajevima je i što su uzrokovali svojevrsan fenomen u pop kulturi – urbana legenda kaže da su čak i Margaret Tačer i Boris Jeljcin razdragano tračarili o slučaju sa Bilom Klintonom, razglabajući o tome da li je Ou Džej kriv. !Kokoška ne zna da li je to istina, ali se ne pita da li je Ou Džej ubica, već kada je tačno to postalo sekundarno, a čitaocu koji je došao ovako daleko poručuje: u stilu se sude samo oni privilegovani da sumnju mjere američkim dolarima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *