Štrumpfovsko društveno uređenje

Priča o Štrumpfovima nije priča o malim, plavim stvorenjima, već čitava mitologija društva sa primesama komunizma, nacizma i hrišćanskih motiva. Ona se može tumačiti kao zabava za decu, ali suštinski nije samo to – „Štrumpfovi” su ideološki obojena ideja o Utopiji.

Peyo2Pjer Kilifor, tvorac Štrumpfova, rođen je 1928. godine u Briselu, tačno deceniju nakon kraja Prvog svetskog rata koji je ostavio nemerljive posledice na demografiju Belgije. Dvadeset posto stanovništva je napustilo tu zapadnoevropsku državu, a dodatnih 5-20% je interno raseljeno. U istorijskim okvirima, delovanje okupacionih vlasti Nemačke za vreme trajanja Prvog svetskog rata u Kiliforovoj domovini poznato je kao „Silovanje Belgije“. Šest hiljada Belgijanaca je ubijeno, dvadeset pet hiljada domova razrušeno. Na ovakav svet je došao Pjer Kilifor, koji pod pseudonimom Pejo stvara Štrumpfove i iscrtava istoriju stripa. Pejo rano ostaje bez oca, pa umesto da po želji postane zubotehničar, nalazi posao u lokalnom bioskopu puštajući filmove. Tu je zavoleo animaciju i kasnije se zaposlio u studiju za animaciju gde upoznaje Morisa (tvorca Taličnog Toma) i Andrea Frankena (tvorca Gaše Šeprtlje). Preživljava Drugi svetski rat u nanovo razorenoj državi i stvara relativno neuspešne stripove do kraja pedesetih godina XX veka.

Tad nastaju Štrumpfovi.

Štrumpfovi su mala, plava bića koja nose frigijske kape (koje su u Starom Rimu bile simbol slobode) i žive srećno i složno u šumi koju je nemoguće naći. „Štrumpf” je u stvari pseudoreč koju je izmislio Andre Franken. On je, za vreme ručka za Pejoom, hteo da potraži so, ali nije mogao da se seti odgovarajuće reči, pa je umesto „sel” izgovorio „štrumpf”. 

ŠtrumfoviMali, plavi i neuhvatljivi, Štrumpfovi žive u kućicama napravljenim od pečurki. Gljive se mogu tumačiti kao carstvo između čoveka i biljaka. Između ta dva sveta: čoveka gore i flore dole, pri zemlji, žive Štrumpfovi. Oni imaju ljudske karakteristike, ali nisu ljudi. Štrumpfovi vizija ljudi koji ne znaju za rat i razaranje vizija Belgije koja nije doživela „silovanje“, „poniženje“ i vizija pravednog sveta u kome ljudi rade sebi u korist a ne drugima na štetu.

Suštinski, hijerarhija štrumpfovskog društva ima dve dimenzije i nalikuje totalitarnom, autokratskom uređenju. Na vrhu lestvice je Veliki Štrumpf koji jedini nosi odeću i frigijsku kapu drugačije boje, ima bradu i jeste nezvanični lider, odnosno Veliki Vođa štrumpfovskog naselja. Osim njega, u štrumpfovskim društvenim procesima učestvuju i svi ostali Štrumpfovi – njih stotinak. Nijedan Štrumpf nema jasno dato ime, već su ona skovana po pravilu „pridev + Štrumpf“ (Grand Schtroumpf – Veliki Štrumf, Schtroumpf Farceur – Šaljivko, Schtroumpf Maladroit – Trapavko, itd.)

Teza broj jedan – Štrumpfovi su komunisti

Hipoteza da je lik Velikog štrumpfa nastao po liku Karla Marksa

Hipoteza da je lik Velikog Štrumpfa nastao po liku Karla Marksa

Štrumpfovska imena su specifikacija njihove društvene uloge: Gruber je tesar, mehaničar i majstor, dok je Mazalo slikar. Njihovi identiteti i ličnosti su nebitni za kontekst priče o Štrumpfovima i sve individualne karakteristike su zanemarene.

Klimaks svake epizode „Štrumpfova” je, najčešće, u isticanju zajedništva kao motiva kojim se prevazilaze problemi. Te probleme predstavljaju Gargamel i Azrael koji žive u objektu koji neodoljivo podseća na srednjovekovnu crkvu, što može da predstavlja materijalizovanje Marksovih „Teza o Fojerbahu“. Ime Gargamel preuzeto je iz dela Gargantua i Pantagruel Fransoa Rablea, u kome se majka džina Gargantue zove Gargamela. Bilo bi korisno napomenuti da je Fransoa Rable bio monah (franjevac pa benediktinac). Doduše, po rečima Stanislava Vinavera, bio je i „šeret-budala i jarosni napadač na Papu i katoličku crkvu“. Gargamel za Štrumpfove predstavlja džina koji je oličenje stereotipnog devetnaestovekovnog antisemite; njegova odeća podseća na previše puta krpljenu crkvenjačku mantiju. Gargamel je krivonosi egocentrik koji u želji za hvatanjem Štrumpfova vidi ispunjenje svojih alhemičarskih žudnji, sintezu zlata i večan život. Njegov mačak Azrael nosi biblijsko ime koje znači „onaj kojem Bog pomaže“.

Kefalo kao metafora za Lava Trockog

Kefalo kao animirani Lav Trocki

Kefalo, oličenje intelektualca, jeste najnepopularniji Štrumpf, često izložen kritici i podsmehu, ali i jedini koji može da parira Velikom Štrumpfu i ugrozi njegovu moć. Zato, mnogi u tenziji između Velikog Štrumpfa i Kefala vide odraz sukoba na relaciji Staljin – Trocki. Štrumpfovi nemaju privatan posed, njihov rad je društveno usmeren ne poznaju tržišnu ekonomiju i sve njihove delatnosti su usmerene u pravcu stvaranja zajedničke Utopije znane kao socijalizam.

Teza broj dva – Štrumpfovi su nacisti

Štrumpfeta originalno nije bila deo sveta Štrumpfova: ona je delo magije Gargamela i stvorena je „nakaradno crnokosa“, a sa ciljem da se infiltrira u selo Štrumpfova i u njega unese zavadu. Međutim, ni taj Gargamelov ingeniozni plan nije uspeo (delimično zbog njene „nakaradne crnokosmatosti“) te je Veliki Štrumpf štrumpfovskom plastičnom hirurgijom „popravlja“ i od nje stvara zanosnu plavušu koja postaje meta ljubavnih interesa čitavog falocentričnog sela. Hitlerovski arijevizam se može uvideti kao sasvim jasan motiv ove priče.

Rasizam u liku Štrumpfete

Rasizam u liku Štrumpfete

Prva knjiga o civilizaciji Štrumpfova se zove „Crni Štrumpfovi“. Radnja je sledeća: muva dolazi u štrumpfovsko selo i ujeda jednog nesrećnog Štrumpfa čime on poprima crnu umesto plave boje, svodi svoj vokabular na reči „gnap, gnap, gnap!“ i pokazuje simptome nečega što bismo mogli da nazovemo „ludilo“. Štrumpf od neobičnog malenog bića postaje „crnac“ – psihijatrijski slučaj sa ograničenom inteligencijom. „Bolest“ se širi kao epidemija tako što prvobitni „crnac“ ujeda druge Štrumpfove za repove čime epidemija zahvata sve stanovnike sela osim Velikog Štrumpfa koji nakon određenih peripetija spašava selo uz pomoć polena magnolije koji od „crnaca“ stvara „normalne“ stanovnike štrumpfovskog naselja.

Štrumpfovski rasizam

Štrumpfovski rasizam

Kefalo, kao najmanje prihvaćeni Štrumpf u selu, može biti shvaćen kao jedini koji ima potencijal i znanje za kritički osvrt na autoritarno uređenje sela (i za umanjivanje moći Velikog Štrumpfa). Pošto autoritarizam ne trpi kritičku svest, Kefalo je u ovom kontekstu shvaćen kao negativni junak cele priče. Njega možemo tumačiti i kroz lik Hajnriha Himlera koji nakon hapšenja, zbog svoje narcisoidnosti, nije izdržao a da ne oda svoj pravi identitet. Nakon otkrića je prebačen u zasebnu ćeliju u kojoj je ispivši pilulu cijanida preminuo. Kefalova glavna karakteristika jeste upravo narcisoidnost.

Kefalo kao personificirani Hajnrih Himler

Kefalo kao animirani Hajnrih Himler

Teza broj tri – Hrišćanski elementi u štrumpfovskom svetu

Zajedništvo, princip koji se provlači kroz sve veće svetske religije, propagira se i u „Štrumpfovima”, i to u velikoj meri; porodične vrednosti i vrednosti društva u celini su važnije od ličnog bogatstva. Štrumpfovi se, u težnji da opstanu, žrtvuju jedni za druge, pokazuju visok stepen empatije i štite svoju životnu sredinu. Oni nose belo kao simbol nevinosti i čistote.

Štrumpfeta, stvorena od zlog i invazivnog Gargamela, jeste pokušaj jabuke razdora. Ona je biblijski i rajski motiv na koji Štrumpfovi nisu naseli, tako očuvavši svoj raj u kome večno žive dok god u selu brižno čuvaju „Kamen dugog života“.

Kao i Morova Utopija, kao Šangri La, El Dorado, Atlantida i ovo mesto čudesa je nepostojeće. Ali kao i Utopija i Šangri La ono živi u umovima dece učeći ih zajedništvu, kao i u umovima fanatika koji pokušavaju da prokljuve pozadinsku priču sveta.

A istina?

Možda mi u suštini „ne možemo da podnesemo istinu“ kao što reče Džek Nikolson u A Few Good Men.

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *