Alternativa serijama za mlade sa problematičnim porukama, nemogućim zapletima ili isklišeiziranim likovima koje (ponekad nevješto) tumače 25-ogodišnjaci, neočekivano, dolazi iz Norveške. U očajničkoj potrebi za validacijom svojih, prema TV standardu, smrtno običnih tinejdžerskih godina !Kokoška posustaje pod naletom ‘Skam’ euforije i otkriva kvalitetno osmišljen i pažljivo iznijansiran program koji se uspješno bavi univerzalnim problemima adolescencije.
Ako su vam se smučile serije za mlade koje uglavnom nude dvodimenzionalne, narcisoidne i krajnje iritantne likove sa nerealističnim problemima koji su površno zabavni samo ako zažmirimo na oba oka i pomalo isključimo mozak, globalni uspjeh male skandinavske produkcije sa, za holivudske standarde, skromnim budžetom pokazuje da niste jedini.
Chris, Vilde, Eva, Noora i Sana + Peaches
Šta i gdje?
Julie Andem, izvor
Skam (Sram) P3 odjeljenja za mlade norveške produkcijske kuće NRK, donosi osvježenje ne samo zbog, čini se, neobične odluke angažovanja nepoznatih glumaca uzrasta identičnog likovima koje tumače, već i zbog korišćenja više platformi u narativne svrhe – multimedijalni koncept serije produkt je šestomjesečnog istraživanja navika i ponašanja norveških tinejdžera. Video isječci, kao i Instagram postovi i SMS poruke likova, svakodnevno se pojavljuju na sajtu: ako se susret važan za radnju dešava u 12.10. u 12h, tada će se pojaviti i video klip itd. Kretorka i glavna režiserka serije Julie Andem tako koristeći internet vjerno portretiše generaciju društvenih medija, a prikazivanjem kompletnih epizoda petkom u udarnom terminu na NRK, istovremeno uspjeva da pažnju mladih orijentiše ka domaćem programu i televiziji u tradicionalnijem smislu.
Kako?
Fokusirajući svaku sezonu na perspektivu drugog lika, Skam uspjeva da se u malom broju epizoda (10-12) dotakne problema koji se tiču više gimnazijalaca iz Osla i načina na koje se njihovi životi prepliću i nadopunjuju. Onima koji ne vole da znaju apsolutno ništa o radnji serija unaprijed, preporučujemo da skrolaju do sljedećeg podnaslova. Skam u jednakoj mjeri obraća pažnju i na vjerodostojnu reprezentaciju svih društvenih grupa – klišei se koriste samo u svrhu potpunog okretanja i dekonstruisanja stereotipa koje svi njegujemo, bilo svjesno ili potpuno nesvjesno. Ženski likovi su u centru dešavanja većine epizoda; Skam djevojke su umnogome normalne tinejdžerke koje u velikoj mjeri osjećaju pritisak društvenih očekivanja, bilo u vezi sa ponašanjem, izgledom ili društvenim statusom – otud i osjećaj srama i straha od osude okoline koji prati njihove postupke.
U portretisanju svojih ženskih likova, Skam se dotiče tema poput poremećaja u ishrani, samopouzdanja, seksualnosti i seksualne edukacije, saglasnosti i granica prihvatljivog seksualnog ponašanja, složenosti mladalačke zaljubljenosti koja je suptilna koliko i buldožer, kompleksnosti ženskih prijateljstava, religije kao i definicije feminizma u savremenom društvu. Ipak, djevojke podržavaju i pomažu jedna drugu i svjesno teže stvaranju pozitivnog okruženja za razvijanje vlastitih ambicija i aspiracija, pa i ispunjavanje vlastitih želja – problemi sa momcima nisu primarni fokus i epizode uglavnom olako prolaze Behdel test.
Povremeno kritikovan zbog nedostatka rasne raznovrsnosti, Skam ironično, mnogo uspješnije portretiše pomenute likove nego većina američkih serija za mlade uprkos mnogo manjem statističkom udjelu istih u cijeloj populaciji. Pripadnici etničkih manjina su tretirani kao i svi ostali – sa taktom i bez stereotipiranja. Oni su neizostavan dio glavne ekipe i osim što su šarmantni i pažljivo osmišljeni, imaju izrazitu edukativnu ulogu – tolerantni su i miroljubivi, a negativna očekivanja koja se pred njih postavljaju zbog religijske ili etničke pripadnosti ne prihvataju, smatrajući ih uvredljivim (potpuno razumljiva, ali ne i uobičajena reakcija za TV).
Isak, Even i Isus?
Treća sezona, koja je ponajviše doprinijela globalnoj popularnosti serije, prati Isaka i njegov proces prihvatanja vlastite seksualnosti i primjenjuje sličan pristup kreiranju zapleta fokusirajući se ponajviše na karakterizaciju likova i njihove interne konflikte. Naime, njegova očekivanja od prijatelja i porodice su neopravdano niska – najveći problem sa kojim se suočava jeste internalizovana homofobija i nesklad između vlastitog identiteta i svog viđenja stereotipnog „gej ponašanja”.
Magnus, Mahdi, Isak i Jonas
Njegovi drugovi tako na svakom koraku razbijaju stereotipe o tinejdž momcima – otvoreni su i puni podrške. Baš poput djevojaka, međusobno se konsultuju i savjetuju pri slanju SMS poruka simpatijama, poštuju i podržavaju jedni druge i pokazuju duboko razumjevanje ozbiljnijih problema poput duševnih bolesti, pa i socio-političkih prilika – samo im treba dati šansu. Skam tako poručuje da ne postoji samo jedan ispravan način kako biti muško, žensko, gej, strejt, ili dobar prijatelj – sve pomenute „etikete” doživljavaju jako različite ekranizacije pokazujući da svijet nije crno-bijel, niti uvijek pogodan etiketiranju.
Prerade, viđenja i uticaj
Više od petine stanovnika Norveške petkom gleda epizode i svakodnevno osvježava stranicu u iščekivanju novog materijala, profesori raspravljaju o zapletima na časovima koristeći ih u edukativne svrhe, a junaci su nezaobilazan dio svakodnevnog razgovora – Norvežani ih smatraju toliko vjerodostojnim da su za njih maltene poznanici. Istovremeno, tinejdžeri širom svijeta i u drugim vremenskim zonama okupljaju se na društevnim mrežama sa ciljem diskutovanja serije, učenja norveškog ili pravljenja fan art-a, propuštaju školu i san u paničnom strahu da će nešto propustiti, iščekujući prevode koje impresivnom brzinom proizvode dobrovoljci. Ako vam sve to zvuči predobro da bi bilo istinito, na nama je da pomenemo ptičicu (ili kokošku) koja nam je došapnula da je NRK ustupio licencu Sajmonu Fuleru (kreator Američkog idola) koji će biti producent rimejka za sjeverno-američku publiku. Iako, američke prerade stranih programa mogu biti više nego solidne, kada su namjenjene mlađoj publici uglavnom podliježu pritisku roditeljskih organizacija, koje su odreda šokirane svakim necenzurisanim prikazivanjem tinejdž seksa ili korišćenja droga ili alkohola, naročito ako ne rezultuju učenjem važnih lekcija i odlaskom na rehabilitaciju/u zatvor/pakao. Skam nam poručuje da nikada ne sudimo prerano, pa ćemo održati fokus na originalu, ali još pamtimo Skins US debakl, i gorko jecajući se pitamo „Zašto?”.
Kad čuješ „američki rimejk”
Zašto gledati? (ili presuda !Kokoške)
Ova !Kokoška nije odrasla u Norveškoj pa se ne smatra podobnom za suđenje o tome koliko je „realan” i vjerodostojan Skam, bilo po pitanju ljudi ili kokošaka, ali ono što je lako primjetiti je da se može pohvaliti više nego ubjedljivom glumom i pažljivo osmišljenim i uvjerljivo prikazanim zapletima, pa bismo zato povjerovali u manje-više bilo šta što nam ponudi. Svjestan da ne može da parira visokobudžetnim projektima velikih američkih produkcijskih kuća (likovi u svakodnevnom razgovoru čak diskutuju Stranger Things i Westworld), produkcijski tim se koncentriše na iskreno i intimno, ponekad skoro klaustrofobično pripovjedanje naizgled običnih priča o tinejdžerima u kojima i oni koji odavno nisu ciljana grupa po uzrastu mogu da prepoznaju sebe i svoje prijatelje iz odjeljenja, simpatije i antipatije, bez obzira na kulturološki kontekst. Fleksibilan format sedmičnih epizoda (dužina im varira od 20 do 50 minuta) i korištenje glumaca uzrasta isključivo od 15-20, dodaju na osjećaju autentičnosti i ležernosti koji se rjetko viđaju u holivudskim ostvarenjima.
Sve likove odlikuje vrlo detaljna karakterizacija, kao i jedinstvene nesigurnosti, strahovi, ali i kvaliteti. Ipak, ljepota projekta je u njegovoj nepretencioznosti – očigledno je da kreatori imaju jasnu ideju o tome koje lekcije svako od junaka treba da nauči, pa se cjelokupna radnja dešava sa svrhom, ne osvrćući se na rejtinge ili želje fanova, bez nepotrebnih skretanja pažnje ili odugovlačenja. Sve poruke su date implicitno bez popovanja ili obraćanja s visine. Likovi uče jedni od drugih i pomoću vlastitih iskustava i grešaka, mijenjaju se i razvijaju na načine koji nisu predstavljeni kao najbolji ili jedini ispravni, već kao oni pogodni u odnosu na okolnosti. Svako za sebe tako sazrijeva bez nepotrebnih dramatiziranja ili pretjerivanja – oni nemaju savršen ten ni frizuru, psuju, nesigurni su i dopadljivo nesavršeni, a vlastite probleme uglavnom rješavaju bez pomoći roditeljskih i učiteljskih figura koje su jedva prisutne i nikada odlučujući faktor.
Svoju ciljanu grupu i subjekte serija ne podcjenjuje, već ih tretira kao inteligentne individue sa pravim osjećanjima i mišljenjima – ne pita se šta će mlade zabaviti nego šta im je potrebno kao realistična reprezentacija njihovih problema. U pokušaju zaokruživanja priče o Sramu, !Kokoška se pita da li se radi o objektivno dobroj seriji ili je jednostavno poredimo sa serijama za mlade koje se uglavnom čak ni ne trude previše. Možda je u pitanju i jedno i drugo, a možda i zasljepljujuća moć dobrog saundtreka, ali ono što je definitivno tačno jeste da nam je Norveška konačno ponudila program koji je televiziji potreban već neko vrijeme i koji bi dobro došao i našim adolescentskim verzijama.
*Skrinšotovi su preuzeti sa službenog sajta . Klik na animacije i Instagram fotografije vodi do njihovih originalnih autora. Naslovna ilustracija: Thomas Thorhauge za Politiken.
