Šejn Mekgauan: pijani revolucionar irskog folka

Malo ko može da izgleda toliko pijano koliko Šejn Mekgauan, a da pritom pravi dobru muziku.

Muzičari skloni alkoholu i drugim supstancama (npr. povrću), svakako nam nisu strani. Pa ipak, samo je jedan od njih, Šejn Mekgauan, potpuno nezamisliv u treznom stanju. Što se rok scene tiče, njegova neuništivost uporediva je samo sa Ozijevom. Pa ipak, njegovo, višedecenijsko i o(ne)spokojavajuće neuspešno samouništavanje alkoholom tek je vrh ledenog brega.
Krajnje šokantno i javnosti neprihvatljivo

Krajnje šokantno i javnosti neprihvatljivo

Uprkos neospornom pabovskom duhu, Šejn je zapravo u duši panker, a tako je i počeo. Njegov prvi dodir sa medijima dogodio se davne 1976. u britanskoj štampi. Reč je o članku sa naslovom „Kanibalizam na svirci grupe The Clash”, čije je jezgro fotografija u to vreme anonimnog Šejna kraj bine – jedna od obožavateljki benda upravo  mu je izgrizla ušnu školjku.

Šejn je ubrzo formirao i svoj prvi pank bend; 1982. posle nekoliko izmenjenih postava i bendova to konačno prerasta u grupu po kojoj će ostati zabeležen u istoriji – Pogue Mahone, koja će se pod pritiskom izdavača ubrzo prekrstiti u The Pogues. Od samog početka oni, doduše, odstupaju od panka kao žanra, ali ga zadržavaju kao sočivo kroz koje prelamaju irsku muziku.
Bend je prošao mnogo uspona i padova koji su poput ogledala oslikavali Šejnovu neuravnoteženost i nepredvidivost. Pa ipak, kroz sve turbulencije on je sazreo i kao autor i kao izvođač. Bend dostiže svoj vrhunac na prelazu između 1987. i 1988. uz album If I Should Fall from Grace with God. Tu se našao i njihov najuspešniji singl, ujedno jedna od najlepših i najzaokruženijih božićnih pesama svih vremena koja neodoljivo oslikava svu nadu i ogorčenost koju nam praznici donose – „The Fairytale of New York”. Slično ljubavničkom haosu u pesmi, Šejn iste godine ne uspeva da se pojavi na prvim nastupima benda u Americi. Godinu-dve kasnije, ostatak benda ga izbacuje, odlučivši da je budućnost bez Šejnove neponovljive ličnosti ipak manje neizvesna od budućnosti sa njom. Posle još dva albuma, The Pogues se konačno predaju 1996. godine.
Mekgauan je proveo skoro čitave devedesete u pokušajima da se oporavi, usput formirajući novi bend podrugljivog imena Shane MacGowan & The Popes. Usput se sprijateljio sa još jednim bivšim pankerom iz daleke Australije – Nikom Kejvom. Zajedno su uradili nekoliko, uglavnom humanitarnih, pesama, a prva od njih je, kao duet, i najintimnija.
Krajem devedesetih, Šejn se, kanda, konačno pribrao i ponovo uspostavio saradnju sa Pogues-ima, zvanično se vrativši u bend 2005. Svako malo su na turnejama, a u međuvremenu nastupa sa svojim novim bendom Shane MacGowan and The Shane Gang. The Popes su nastavili da funkcionišu kao nezavisan bend. Shane do danas ni na nastupima ni u intervjuima ni u dokumentarcima nikada nije uspeo da izgleda trezno. Ali njegov autorski i izvođački talenat ostaju nedodirnuti i, po svemu sudeći, neuništivi. Ne preporučujemo njegov životni stil, ali zavidimo mu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *