Ready, set, go: Gogoland!

Nošena krhkim krlima zdravog razuma !Kokoška putuje u dalekoblisku zemlju Gogoland, gde uživa čari gogoičnog intervjua sa glumicama Milicom Janevski i Ivanom Jovanović, a uz to vam i donosi utiske sa ove uvrnute somborske, a svetske predstave.

Narodno pozorište Sombor, vođeno rediteljskom mišlju Andraša Urbana, otvorilo je portal do Gogolanda. U četvrtak 13. oktobra !Kokoška je imala priliku da zaviri kroz ovaj portal na novosadskoj premijeri u Srpskom narodnom pozorištu. Oprez: oni koji imaju strah od klovnova, možda će poželeti da se zaustave ovde.

Upecali smo se već u prvom trenutku kada smo shvatili da se predstava bavi našom neposrednom stvarnošću, vojvođanskom kao i srpskom („Udeo Mađara u ovoj predstavi proporcionalan je – koliko ih ima, toliko su vremena dobili“) jer predstavlja svojevrstan kolaž aktuelnih pitanja koja se tiču svakog samosvesnog intelektualca. Nastala je po motivima romana Janoša Hercega. Tekstualni predložak nije dramatizacija dela, već je njime inspirisan, što saznajemo iz audio-prologa. Zatim se pojavljuju i akteri koji nam dalje pojašnjavaju ko je Herceg: Mađar iz Sombora koji skoro da nije prevođen na srpski i taman kad mislimo da smo uvedeni u tematiku predstave ona se, kao što je citirano gore, neočekivano prelama na druge teme.

Upoznajemo se sa Gogolandom, zemljom čiji su stanovnici Gogoi, oni koji su spoznali da je istina prevaziđena i da je za harmonično društvo potrebno upravo suprotno: uložiti svaki napor u to da se istina prećuti. Gogolandom vlada demokratska diktatura tužnih klovnova. Muzika Irene Popović Dragović dovoljno je narativna da preuzme oblik jednog od državljana Gogolanda. Reči kojima počinje prva numera „Ja sam tužan“ jezivo rezonuju u publici koja gleda svoju stvarnost u iskrivljenom ogledalu Gogolanda.

Glumačku ekipu čine Biljana Keskenović, Branislav Jerković, Ivana V. Jovanović, Milica Janevski, Nenad Pećinar i Saša Torlaković. Likovi koje igraju su bezimeni, karikaturalni, a gluma je vrlo ujednačena. Klovnovi nose bezbroj značenja i maska koja ih odvaja od ličnog im istovremeno pruža mogućnost da ponesu bilo koju osobinu kolektivnog, pa nam se tako predstavljaju klovn Jugosloven, klovn Mađar, klovn građanin, klovn vlast, klovn glumac.

Osim klavira i bubnjeva, scena je prazna, ponekad ispunjena dimom. Predstavlja pust, univerzalni prostor koji povremeno, sasvim prirodno prima rekvizitu koja je asocijativna i ima izrazito metaforičan, poetski karakter. Likovni izraz predstave ekspresivan je, prepušta nas nizu slika, potresnih i ogavnih, duhovitih i ozbiljnih, koje se dinamično smenjuju.

Povremeno, na scenu stupe i ... ruka ruci, svi smo vuci. Ili klovnovi? Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

Povremeno, na scenu stupe i … ruka ruci, svi smo vuci. Ili klovnovi?
Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

Ova asocijativnost traži od publike da aktivno razmišlja i povezuje i na taj način joj se ukazuje poštovanje, na čemu smo autorima beskrajno zahvalni. Predstave koje se dodiruju političke tematike često se odlikuju potrebom da se ono opšte poznato izgovori što jednostavnije, što deklarativnije i time se gubi na umetničkom izrazu. Ipak, ni u jednom trenutku metaforičnost ne ide toliko daleko da publika ne može da je isprati ili da ne ponudi bar nekoliko mogućih tumačenja i gledalac se nikada ne oseća izgubljeno. Na primer, labud kao motiv se pojavljuje dva puta. Budući da sam po sebi nosi puno simbola, na gledaocu je da li će ga doživeti kao personifikaciju čistote, lepote, poezije ili kao asocijaciju na labudovu pesmu, kao apokaliptičnu viziju stanja u kulturi u društvu kojim vladaju Gogoi.

Iako predstava otvara puno pitanja, kao centralni motiv može se izdvojiti odnos prema umetnosti, to jest, uticaj naše političke stvarnosti na umetničku. U svetlu nedavnih zahteva političara za racionalizacijom rada teatra i broja glumaca, a i situacijom marginalizacije bilo kakvog vida kulturnog rada koja je već dugo prisutna, shvatamo da se pred nama odvija kontranapad – pozorište u domenu svog delovanja otvara ovu temu sopstvene neophodnosti.

U više navrata pale se svetla u publici i predstava poprima forumski oblik i prerasta u dinamičan dijalog o funkcijama i značaju teatra. Glumci direktno i iskreno, iz uloge glumca, ne Gogoa klovna, postavljaju pitanja: Zašto dolazite u pozorište? Da li se plašite vlasti? Podeljenost između onoga što je na sceni i gledališta razbija se i fizički i publika se vrlo bukvalno nalazi u središtu rasprave. Svetla se zatim gase i ponovo se susrećemo sa pajacima koji, kao dvorske lude ili jurodivi, iza maske ludila imaju alibi da prikažu i najsuroviju istinu.

Gledalac je podstaknut na razmišljanje, elegantno izvučen iz svoje zone komfora i nimalo agresivno suočen sa problemom. Iako pojedine scene kao razbijanje replike Mikelanđelove Pijete ili skrnavljenje skulpture labuda suštinski jesu agresivne, one ne teže da senzacionalistički šokiraju. Publika je, pre svega, učesnik u dijalogu, sposobna da prepozna i da se odredi prema onome što vidi. Gogoland pruža pre svega intelektualni užitak u celovitoj predstavi čiji činioci (glumački, rediteljski, muzički, likovni) vrlo skladno funkcionišu.

O gogoizmu, Gogoima i Gogolandu sa !Kokoškom su porazgovarale Milica Janevski i Ivana V. Jovanović.

K!K: Kako je tekao proces stvaranja predstave?

Milica: Proces je bio vrlo kratak, ali vrlo intenzivan. Za mene i za celu ekipu ovo je jedan od najuzbudljivih procesa koje smo imali u našem iskustvu. Ono što je meni bilo dragoceno je što smo se zajedno okupili oko nekih tema koje smo otvarali na samim probama. Iz tih improvizacija je proizišla cela predstava i to je jako retka stvar u pozorištu, kad nemaš tekst i nemaš ulogu. To je, po meni, pravo kreiranje stvari na licu mesta. Bavili smo se temama koje se iz predstave vide, pogotovo temom umetnika u maloj sredini, šta uopšte nama znači pozorište, kako na nas gledaju kao na klovnove i dan-danas i šta ti klovnovi predstavljaju sami po sebi. To je bio proces jako značajan za Somborsko narodno pozorište, za ansambl i za pozorišnu scenu u Srbiji.

Ivana: Andraš ne radi kao svi drugi reditelji i to je kuriozitet za iskustvo glumca. Njegov rad je potpuno istraživački, u neku ruku lični rad. On zadaje zadatke, zadaje improvizaciju. Mnogo ličnog ima u njegovom traženju glumaca. Mene su se ticale razne predstave, ali ova me se posebno tiče baš iz razloga što je bitna za ovaj trenutak sada. Da se ja pitam, ja bih taj Gogoland igrala po celoj zemlji Srbiji da budimo narod, da budimo svest, da kažemo: Ljudi, ‘ajmo.

Milica: Sinoć smo igrali u Novom Sadu. Gomila naših kolega koji su prvi put gledali predstavu imali su za mene jako značajne komentare o tome koliko je važna ova predstava i koliko treba svi da je vide. Jedan kolega je rekao: Sad živimo u takvom društvu da je sve instant i niko nema vremena za razgovor na nekom višem nivou jer se ne razumemo, sve je prebrzo. Kada uzmete jednu reč iz nekog songa i ponovite je 5000 puta, to je ono što je preko potrebno, da ti neko utuvi to u glavu. Podseća na Brehtov teatar, na nešto čega u Srbiji u pozorištu ima jako malo.

Milica: Na neki savremeni, moderni u najboljem smislu teatar.

Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

Ivana V. Jovanović kao klovn (u sredini), među klovnovima. Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

K!K: Kako je Andraš iz vas izvukao to ludilo koje se vidi u izvođenju?

Milica: Andraš nam je nabacivao određene teme i provocirao obraćajući nam se imenom i prezimenom. Mi smo pričali, kao što nas tri sada pričamo, o nečemu što nas se tiče.

Ivana: On čudesno koristi lični incident i lični bunt glumca za stvaranje predstave.

Milica: Ja sam se uvek pitala o čemu je predstava? To je navika glumca i nešto čemu su nas učili – da se pitamo kada ćemo imati nešto konkretno. Dramaturg Kata Đarmati je sve vreme zapisivala naše lične ispovesti koje smo pričali na probama i na kraju je sklopila te rečenice. Imamo jako retku priliku u karijeri da igramo u predstavi koja sadrži rečenice koje smo mi izgovorili, koje su naši lični stavovi.

Ivana: Pri tom svako zaista stoji iza toga što je rekao, to je potpuno autentično.

K!K: Postdrama* je veoma popularna u Srbiji trenutno. Šta mislite o popularnosti postdrame kod nas prethodnih par godina, ali i o činjenici da je ona u teatru Evrope već uveliko mrtva?

Ivana: Od postdrame ja više volim klasiku pročitanu i režiranu na moderan način. Meni je jako značajno što sam kao glumica radila sa Andrašem i radila bih ponovo, ali ako mene pitaš, pristalica sam više klasičnog teatra i klasičnog izraza.

Milica: Meni više prija ova varijanta. Mislim da je trenutno u našoj zemlji tako aktuelna jer ima tu brzinu i tu vrstu eksplicitnog, transparentnog govora. Nažalost, najčešće je površna u mnogim izvedbama raznoraznih reditelja u Srbiji. Imam utisak da je to zloupotreba postdramskog teatra i da smo mi zapravo još jako daleko od onoga što bi postdrama zaista trebalo da bude. Potreban je debeo rad i obezbeđivanje uslova da se ta vrsta teatra uradi na pravi način, da to ne bi bio pamflet i napad. Imam utisak da se publika konstantno stavlja u podređeni položaj kao da je glupa. Publici je malo previše ta agresija bez utemeljenja. Sve veća potreba je za tišinom.

Ivana: Najvažnija je potreba za emocijom. Andraš je često koristio izraz „nabrijanosti“, svi smo u predstavi energetski narajcani. Ali, postoji suštinska emocija. Emocija je kvintesenca, to je suština. Džaba nama nabrijanost ako emocija ne postoji.

K!K: Kakva je razlika spremati ulogu za postdramu i za klasičnu dramu? Šta je lepše raditi, ovako ili po Stanislavskom?

Milica: Ja mislim da bez Stanislavskog ne može ništa. To su osnovne stvari. Ono što me izluđuje sve više i više je što sad kao sve to što smo učili na Akademiji ne funkcioniše i ne važi. Naravno da moraš da naučiš da vladaš tehnikom. Jedno bez drugog ne ide.

Ivana: Moraš da vladaš zanatom da bi se poigravao formom.

Milica: Priprema uloge za postdramu zahteva odstupanje iz uobičajenih navika i stavljanje u prostor neizvesnosti. Na koji način ćemo da obezbedimo prostor u kom se glumac oseća slobodno, u kom ima poverenje da pomeri svoju granicu, mislim da je to mnogo značajnije pitanje.

Ivana: Ti [Milica] si imala iskustvo rada u toj drugačijoj formi, meni je ovo prvi put. To je jako uzbudljivo iskustvo, jako me je pomerilo, naročito jer se mene ovo mnogo tiče. Ja bih štipala ljude da dođu da gledaju jer imamo svašta da im kažemo.

Milica Janevski kao klovn. Usamljeni klovn. Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

Milica Janevski kao klovn. Usamljeni klovn.
Preuzeto sa www.npozoristeso.co.rs

K!K: Za publiku se nažalost u startu podrazumeva da je pasivna. Vi se u ovoj predstavi direktno obraćate publici. Šta očekujete od nje?

Milica: Bez njih mi ne postojimo. To se radi zbog njih. To je susret, sastajanje. Tu smo da zajedno otvorimo neku temu i zajedno diskutujemo. Mislim da je naša publika stavljena u drugi plan, znaju se pravila ponašanja. Ovo je i za njih nova stvar. Jednom nam je profesorka dovela svoje đake, deca su pitala da li smeju da reaguju. Kako je to strašno, gledalac se pita da li sme da se nasmeje ili da plače. Potrebno je zajedništvo između publike i nas.

Ivana: To je vrsta pozorišta kad smo svi na istoj strani. Naša koleginica Emina Elor gledala nas je u Novom Sadu i gotovo da je skrivala lice. Posle mi je rekla da je to radila jer joj je predstava bila toliko mučna i gorka.

K!K: Kako podići nivo pozorišta u Srbiji? Ulaganjem u samo pozorište i njegovu infrastrukturu ili u edukaciju publike?

Milica: Ulaganje u edukaciju glumaca i ljudi koji vode teatar. Publika nije problem uopšte. Došlo je takvo vreme kad svako može da izađe na scenu, ne znaš ni što je tu, ni šta hoće da kaže. Nije nama potrebna velelepna zgrada nego smisao bavljenja ovim poslom. Moraš voleti i negovati glumca i raditi na njegovom razvoju i podizanju svesti. Moraš tražiti dobre tekstove jer smo mi glumci u svrsi priče. Mi pričamo priču. Nalaziti dobre tekstove, dovoditi dobre reditelje i profesore da se drže radionice. Posledica toga biće podizanje nivoa svesti i edukacija publike.

Ivana: Šta kažeš u tvom songu, masa je sada na vlasti svuda? To je toliko bolno tačna rečenica. Masa je na vlasti, a ti ne možeš da se iskobeljaš.

Milica: U poslednje vreme razmišljam intenzivno koliko se sve obesmislilo. Slušala sam priče naših starijih kolega, velikana. I njima je bilo teško, uvek je bilo teško. Ali bar se tad znalo ko je glumac, šta on treba da predstavlja, šta je profesor, šta je lekar. Izgubilo se dostojanstvo. Glumac je postao stoka.

Ivana: Nikad tačniji nije bio Šekspirov sonet 66. „Umornom od sveg u smrt mi se žuri jer videh zaslužnog kako bedno prosi…“

K!K: Koja je glavna ideja Gogolanda?

Milica: Nastao je mrak.

Ivana: Meni jeste mrak, trenutno, ovde, u ovoj zemlji, ali ovo je korak ka svetlosti.

Milica: Ovo je apel. Ako nešto ne promenimo pod hitno, nastaće mrak.

Dok sedite u mraku, svratite do najbližeg pozorišta, možda se iznenadite koliko je zapravo blizu. A možda vam se i po koje svetlo upali. Pozdrav iz našeg u vaš Gogoland šalje vam !Kokoška.

*Ne odvažavamo se da ukratko objasnimo pojam postdrame, za sve radoznale čitaoce evo linka.

Kritiku napisala: Mina Petrić

Intervjuisala: Nina Plavanjac

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *