Rastko i Ivan Jevtović – intervju

O svojim umetničkim počecima, radu sa mladim glumcima i koliko pozorište utiče na svest publike govore Rastko i Ivan Jevtović.

Predstava „Slavni Beograd, odbrana i pad” u produkciji Pete beogradske gimnazije je jedinstveni sklop rada dramske sekcije škole, „Teatra 5” i profesionalnih glumaca! Priču o starom Beogradu, svojoj gimnaziji i Prvom svetskom ratu, ovi mladi ljudi maestralno izvode, očito uživajući u ovoj prilici da budu na daskama koje život znače. Da bismo otkrili koji je ključ rada sa mladima i pravljenja ovako upečatljivog dela sa njima u glavim ulogama, !Kokoška je popričala sa scenaristom i profesorom srpskog jezika Rastkom Jevtovićem, koji vodi dramsku sekciju, i sa njegovim bratom, profesionalnim glumcem Ivanom Jevtovićem, koji je režirao komad.

K!K: Možete li mi reći nešto više o predstavi, kako je nastala ideja o produkciji i ideja o zajedničkom radu?

Rastko: Dobio sam narudžbinu od svoje škole, Pete beogradske gimnazije, da napišem nešto  čime će se obeležiti 110 godina Prve ženske to jest Pete beogradske. Takođe, bilo je predviđeno da nizom manifestacija obeležimo sto godina od Prvog svetskog rata. Onda sam ta dva jubileja spojio u jedan tekst. Prvi čin nam predstavlja Beograd na početku XX veka, kada je ovaj grad bio jedan od najpoželjnijih u Evropi za život i u njega su hrlili ljudi sa svih strana, ne bi li ovde živeli, radili, stvarali, uživali. Taj slavni Beograd sa početka XX veka predstavili smo kroz sudbine nekih od beogradskih stranaca kao što su Geca Kon, Beta Vukanović, Davorin Jenko i drugi. Ali, noseća scena je zapravo ona o  Magi Magazinović, profesorki Prve ženske to jest Pete, koja je pokretač baletske umetnosti u ovoj sredini i koja je takođe bila veliki borac za ženska prava i za demokratiju i koja je ceo svoj život posvetila toj misiji. Što se tiče režije, poželeo sam da ova predstava bude stvarno najkvalitetnija predstava dramske sekcije do sada i obratio sam se stručnijem od sebe, a to je moj brat Ivan, koji ne samo što je glumac, nego je i dramski pedagog i reditelj. Sledeći razne trase našeg oca, profesora Vladimira Jevtovića, koji je najveći dramski pedagog na ovim prostorima.

Ivan: Ovo je za nas dvojicu i za našeg mlađeg brata Jakova, koji je bio na premijeri, jedno vrlo bitno mesto, zato što smo na ovoj istoj sceni Kamerne scene Pete gimnazije pre nekoliko godina izvodili predstavu Hristos u ruskim tamnicama u kojoj smo sva trojica nastupali. Ja sam u vidu tog simbola namerno stavio tri stolice koje su prisutne u našoj predstavi, da bi se, onako kako treba, umetnost povezivala i da se vidi da se kroz neko vreme određene stvari nastavljaju. Rastkov tekst je zapravo nastao iz kombinacije komada o kojom pričamo već godinama, o knjizi „Beogradski stranci”, koja je vrlo inspirativna, pogotovo danas kada se u svakoj porodici i u svakom okruženju priča o tome da se napušta zemlja, da stranci imaju negativna razmišljanja o nama, te je ovaj komad jedna afirmativna priča o tome koliko su veličanstveni stranci zapravo ostavili velikog traga u našoj kulturi, u našoj umetnosti. S druge strane, ti su ljudi uglavnom bili iz Austrougraske monarhije, koja je pokrenula Prvi svetski rat i napravila tako brutalnu odmazdu. Presrećan sam jer se zapravo radi o ansamblu mladih ljudi koji nisu ni svesni koliko su scenski moćni i koji, kroz taj završni monolog, dolaze do poente u kojoj se vidi ono što je oduvek bilo poznato za ovaj grad: taj žilavi, neuništivi duh koji će uvek krasiti ovaj narod.

Koliko je teško bilo napisati scenario i režirati komad koji je rađen po temi koja nam je već ovoliko poznata na ovako jedinstven način?

Rastko: Nije bilo lako napisati komad, ali predstavljalo mi je zadovoljstvo. Bilo je lepo raditi na tom izazovu jer sam bio apsolutno uveren da je to prava stvar i da će to mnogo značiti gledaocima, a pogotovo mladima do kojih ovaj tekst treba da dođe.

Beogradski stranci.

Beogradski stranci.

Ivan: Što se tiče režije, moj predlog  celom asamblu od početka bio je da se sve tehnički ukomponuje tako da biva svedeno na jednu konvencionalnu predstavu. Pretpostavljalo se da će mladim ljudima, koji su u ansamblu, biti komplikovano da shvate koliko je ta govorna radnja i mogućnost da u interakciji sa publikom prenesu jedan vrlo bitan materijal, biti zapravo vrlo delikatna, ali oni su se tako dobro snašli u tome. Stoga ovu predstavu vezujem za neke dobre predstave 80-ih i 90-ih godina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kada su postojale predstave sličnog materijala, koje se na neki način približavaju interesantnijem času istorije i gde mi zapravo uvek dokazujemo kako je pozorište svemoćno. Ono je potpuno genijalno za svaku vrstu edukacije, koliko za učenike, toliko i za publiku i za nastavnike. Bilo je nastavnika istorije koji su gledali, pa im je verovatno bilo interesantno da vide tog Stepu i sve te ljude. Zato smo koristili i video-materijal, da to nekako približimo klincima. Oni su stvarno pokazali neverovatnu veštinu i to je dokaz da je pozorište nepredvidivo mesto gde nikada ne treba da izgubite taj početni optimizam i nadu da sve može da se uradi na najbolji mogući način .

Rastko: Profesori koji su bili na izvođenjima predstave do sada,  iskazali su divljenje. Profesori istorije, filozofije i drugih predmeta rekli su da su čuli i otkrili mnogo toga novog. Pokrenuti su mnogi neformalni razgovori. Gotovo posle svakog izvođenja ljudi su razgovarali o temi predstave do kasno u noć. Širi se mreža informacija.

Kako je rad sa profesionalnim glumcem uticao na motivaciju i napredak glumaca u predstavi?

Rastko: Mislim da je očito da su đaci dramske sekcije i članovi „Teatra 5” fascinirani Ivanom, njegovom harizmom, neposrednošću, njegovom celokupnom ličnošću. O toj emociji između njih najbolje je svedočila scena nakon predstave u hodniku gde su mu euforično čestitali rođendan. Što se teškoća tiče, kao svedok mogu da kažem da ih je bilo minimalno. Uživali su u radu, bili su poneseni, osećao se zanos. Bilo je to jedno stvarno idilično raspoloženje koje ovde nije viđeno, po mom mišljenju, nikad.

Impresivna poslednja scena.

Impresivna poslednja scena.

Ivan: Interesantno je to što u pripremi za probu i u procesu nastanka predstave nisam imao nikakvu vrstu umanjenog očekivanja, već sam sa njima radio kao sa najozbiljnijim profesionalcima. Na neki način sam eksperimentisao na prvim probama. Na Akademiji i posle nje ostao sam glumac Strazberg principa, koji je Goca Marić, moja profesorka, prenela meni. Sada ga ja prenosim studentima, pošto se bavim pedagogijom.  Ono što inače radim sa studentima odmah sam probao i sa njima, a to su vežbe kojima svako od nas može da se istrenira da ima maksimalan doživljaj na sceni i neverovatno je kako je taj eksperiment vrlo uspešno izveden. Već posle dve-tri probe oni su odmah našli ono što bitno za sam završetak predstave, a to je osobina mlade generacije da je svakom važno da bude izuzetan. Oni su dobili svoj krupan plan za koji treba da dobiju Oskara. Imamo neverovatne prizore na kraju, tu njihovu potrebu da budu jedni, jedini, i oni to dobijaju. Njih 27 imaju mogućnost da budu, svako za sebe, specijalni u tom trenutku. Za 20 godina nisam toliko vremena dobio kao tih 5-6 minuta. Izađeš na scenu i potpuno opravdano ti gruvaš, cepaš svoj doživljaj i glumu, svoj film, a mi onda dobijemo spoj tih 20 scena filma. Presrećan sam zbog toga jer se ispostavilo da su oni neverovatno disciplinovani, požrtvovani, angažovani, a sa takvim ansamblom možeš da uradiš svašta, pa i ovakvu predstavu koja je mnogo više od školske predstave.

Rastko: Ja bih to potvrdio. Predstavu je gledalo nekoliko profesionalnih dramskih umetnika i svi do jednog kažu ovo što je Ivan zaključio.

Da li je moguće dobiti pomoć vlade za ovakve projekte?

P1170477Rastko: Mi ćemo svakako tražiti razna priznanja. Na neki način smo ih već dobili jer smo prošli na konkursu gradskog sekretarijata za kulturu. Ove godine, prvi put koliko ja znam, jedna škola je prošla na nekom od tih konkursa. Komisija je izabrala naš projekat na bazi teksta i najave predstave i očekujemo finansijsku podršku Gradskog sekretarijata za kulturu, što se tiče ovoga. Takođe, koliko sam ja upućen, uspostavljena je komunikacija sa drugim državnim telima, pokazano je veliko interesovanje iz drugih gradova – za sada je nekoliko njih zamolilo da se organizuju izvođenja, tako da bih rekao da ova predstava ima blistavu perspektivu. Ali, moram da naglasim da će ona biti okosnica centralne proslave 110 godina Prve ženske to jest Pete, planirane za sredinu juna.

Ivan: Za Rastka je ovo idealna profesija. Sećam se, kada smo kao klinci igrali fudbal, on je četrdeset minuta, umesto da igra, komentarisao. Dopusti meni malo da kažem nešto.

Rastko: Samo još da dodam da je bila i predstavnica vlade Srbije, ministarka Kori Udovički. Dala je sve pohvale, a interesovanje je pokazalo i Ministarstvo spoljnih poslova, pa ćemo videti kako će se sve odvijati.

Ivan:  Ja sam vrlo kritičan i biću mnogo direktniji. Mislim da vlada ovih meseci i ovih godina ne radi ništa na promociji onoga što je promovisano u ovoj predstavi. Mislim da je ova predstava na neki način mala bomba jednog otpora i upravo je suprotna onome što se danima nameće. U medijima se večito govori: „Jao, sve je teško, sve je grozno” ili „Deco, idite vi, vidite da je odvratno”. Ovo je jedno kreativno vozdignuće, jedan generacijski vapaj, vrlo konstruktivan. Zato mislim, kada bi cela vlada sedela i gledala predstavu, bili bi kao: „Šta ćemo sad sa ovim? Ovo nam je potpuno iznenađujuće.” Kako da objasne da deca daju više elana nego oni sami? Možda ste vi čuli, ali ja godinama, mesecima ne čujem : „Ajde ljudi, možemo mi to, izguraćemo, sredićemo”, nego – „Sve je teško, sve je grozno.”  Mislim da je ova predstava, na neki način, otpor vladajućem trendu da ovde ništa ne valja i da sva naša omladina treba da ode u inostranstvo.

Bavljenje glumom i kulturom vam je odavno u porodici. Da li je do toga došlo prirodno i kako se to uopšte desilo?

Rastko, Ivan i Jakov Jevtovic. Fotografija: Marko Poplasen

Rastko, Ivan i Jakov Jevtovic. Fotografija: Marko Poplasen

Rastko: Skroz prirodno. Dakle, ne samo priče naših roditelja, nego svih naših predaka nekoliko kolena unazad, su profesorsko-umetničke. Sećam se, kad sam bio jako mali, predvideo sam svoju budućnost rečima – „Biću pisac”. Jer, tata je bio glumac, mama slikarka, dakle red je da i ja budem pisac. Oni su oboje bili pedagozi, ljudi prosvete, kao i ja što sam.

Ivan: A za mene su rekli „On će morati da bude glumac”.

Rastko: Muzičar, tebi je prorečeno da ćeš biti muzičar! Ivan je od početka pokazivao sklonost ka muzici i glumi, naravno. On je u osnovnoj školi već radio na tome, tako da je sve to skroz prirodno, ništa forsirano. Ja sam na pravom mestu, ne samo što se tiče posla, nego i što se tiče škole jer sam ovde bio đak. Bavim se književnošću od malena, imam objavljenih 5 knjiga, član sam Udruženja pisaca, a moje interesovanje za dramu je primenjeno. Želim da se bavim, kao do sada i od sada, dramom u školstvu i u drugim sektorima poput zdravstva, religije i sličnog.

Ivan: Rastko je u jednom trenutku imao ozbiljnu dilemu: da li će ići na studije dramaturgije ili na Filološki, odnosno jugosvetsku književnost. Mislim da je odabrao pravi put jer mu studije književnosti omogućavaju, pored toga što je fantastičan profesor i veoma priznat u gradu, da ima mogućnost i da piše. Što se mene tiče, trenutno nemam bend, bio sam u jednom, ali ću imati bend verovatno. Uvek smo govorili: šta je život ako nemaš neki bend i ako se ne baviš muzikom na ovaj ili onaj način. Potpuno je bilo prirodno da se ovako desi i da smo na ovim pozicijama, da se povezujemo. Apsolutno sam zahvalan na tome što nas grad podržava da uradimo ovo.

Rastko: Moram da kažem da, bar što se kulture tiče, u poslednje dve decenije sve mnogo više funkcioniše na nivou grada nego na nivou republike, to jest države i jedino je grad uspeo da podrži neke slične i alternativne projekte. Što se tiče države, nađe se po neki pojedinac koji nešto uradi. Ipak, moje mišljenje je da sistem ne valja i mnogo toga što je trebalo biti urađeno, nije.

Peta beogradska gimnazija je poznata po dramskoj sekciji. Kako je tekao proces nadograđivanja već postojeće pozorišne tradicije u ovoj gimnaziji?

Rastko: Odgovor na to pitanje je jako dug, tako ću da skratim. Temelj dramske sekcije je postavila još Desanka Maksimović, koja je između dva svetska rata u ovoj školi radila ozbiljne komade. U godinama nakon Drugog svetskog rata, kada su školu mešovito pohađali momci i devojke, postavljen je novi temelj dramske sekcije, u koju je bio uključen i budući bard našeg pozorišta, Nikola Simić. Od Nikole Simića pa do danas preko 150 eminentnih dramskih umetnika je prošlo kroz Petu gimnaziju i ostavilo neki trag u dramskoj sekciji, koja je njen najznačajniji brend. Velika je čast biti u dramskoj sekciji Pete. Naši dramski umetnici ponekad ističu da su karijeru počeli ovde. Međutim, mnogi još ne shvataju da dramska sekcija dovodi svake godine barem 40-50 novih đaka u ovu školu koji bi inače otišli u druge škole. Druga stvar, jako sam razočaran u medije jer mnogo više pažnje poklanjaju nekim negativnim stvarima koje se dešavaju u školama, a kada se dogodi nešto ovako izuzetno, to se onda slabo proprati.

Kamerna scena V gimnazije, preuzeta sa zvaničnog sajta.

Kamerna scena Pete gimnazije, preuzeta sa zvaničnog sajta.

Ivan: To je trend u svim pozorištima i kulturi. Mediji u novinama i na televiziji vrlo su selektivni. S obzirom da osnovnu stopu gledanosti čine tržište i tržišno razmišljanje, zapostavlja se kultura, sve više i više. Stoga nema nikakve razlike između Kamerne scene Pete i drugih pozorišta.

Rastko: Ali, moram da kažem da su direktor škole, Savić Minić i Zoran Rakić, školski domar i upravnik „Teatra 5”, najzaslužniji što uopšte ovo naše gimnazijsko pozorište postoji. Direktor, zato što je veoma pametnim vođstvom omogućio, dok je Pozorište na Terazijama bilo naš podstanar ovde, od 2002. do 2005. godine, da se Kamerna scena sredi i u nju su uložena izvesna sredstva. Mi posedujemo, takoreći, profesionalne uslove za rad. Najzaslužniji za same programe na Kamernoj sceni je Zoran, profesionalac što se tiče tehnike, čovek koji je pre ove škole radio u pozorištima. Ne samo što profesionalno upravlja tehnikom, već i celokupnim repertoarom ove scene i zahvaljujući, pre svega, njima dvojici, ovo ne samo da opstaje, već se lepo razvija. Ja sam neki treći činilac u nizu. Ali, mislim da je red da se ovo prepozna kao opšte dobro i da krenemo zajednički na njemu da radimo. Rad svih nas ovde treba da bude primer i drugima.

Naredno izvođenje je 19.5. u 20:30 na Kamernoj sceni Pete, pa ovim putem pozivamo publiku da dođe i oceni predstavu.

Tagovi

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *