Rasputin: kako živjeti i (ne)umrijeti kao superstar

Mistik, „ludi monah“, prevarant, humanista, bludnik, svetac – o Rasputinu su govorili mnogo toga tokom njegovog života kao i nakon smrti. Premda nije jedini znameniti vlasnik brade iz Rusije, njegov je status jedne od najuticajnijih ali i najkontroverznijih ličnosti ruske kao i svjetske istorije 19-og i prve polovine 20-og vijeka apsolutno neosporiv. Američki istoričar i dobitnik Pulicerove nagrade, Robert Mesi, primijećuje da se priča o Rasputinu jedino u Rusiji mogla i desiti, ali da je i u njoj bila prilično neobična.

Umjetnički doživljaj Rasputina sa deviantart-a. Preuzeto sa DeviantArt-a

Umjetnički doživljaj Rasputina  sa DeviantArt-a

Rođen kao Grigorije Jefimovič Rasputin (Григорий Ефимович Распутин)  21. januara 1869. u Sibiru, a ubijen 30-og decembra 1916. u Petrogradu, doživio je status kultne ličnosti zbog svog relativno kratkog ali intrigantnog života, kao i podjednako intrigantne smrti. Rođen je u porodici ruskih seljaka kao peti od desetoro djece, od kojih su jedini preživjeli bili upravo Rasputin i njegova sestra Teodosija. Tipično za selo u Sibiru iz koga potiče, bio je nepismen, što ga u karakterističnom istočnoevropskom maniru nije spriječilo da u budućnosti postane uticajan carski savjetnik. Iako opisivan kao „autsajder“, od ranog djetinjstva su mu pripisivane neobične osobine – zapisano je i da je njegova pojava zahtijevala pažnju, uprkos brojnim fizičkim tikovima.

Ljubavni život

Raputin sa 'grupi djevojaka' u svom stanu u Sankt Petersburgu, 1916. izvor: Kingsacademy

Raputin sa ‘grupi djevojkama’ u svom stanu u Sankt Petersburgu, 1916. izvor: Kingsacademy

1887. ženi se tri godine starijom Praskovijom Fjodorovnom Dubrovinom, sa kojom dobija petoro djece. Nakon smrti dva sina, odlazi u manastir gdje prestaje da pije, puši i jede meso pod uticajem brata Makarija. Brak sa Praskovijom opstao je sve do njegove smrti, ali to ne znači da je dugo ostao vjeran supruzi kao i odluci da odbaci alkohol, koja je išla u paru sa monaškim zavjetom. I sam kaže da je vino „lijek bogova“, kao i da nikada ne ispovijeda „male grijehe, svađe i ljubomore, već samo grijehe vrijedne opraštanja“.

Naime, Rasputinu tokom života interakcija sa ženama nije nedostajalo; štaviše, one su se same prosto bacale na njega ne žaleći se na njegovu lošu ličnu higijenu, već samo faktički opisujući njegov navodni ustajali zadah i loše zube. Ljudi koji su imali priliku da ga upoznaju (među kojima je i francuski ambasador) tvrdili su da „smrdi pomalo poput koze“, a sam je jednom prilikom tvrdio da nije mijenjao donji veš oko šest mjeseci. Ništa od ovoga nije smetalo njegovom vjernom fan klubu, koga su sačinjavale žene očarane njegovim specifičnim očima, a njegovoj neodoljivosti je vjerovatno doprinijela navodna sposobnost da širi i skuplja zenice po volji.

Tvrdio je da svojim „interakcijama“ sa ženama „preuzima njihove grijehe“, time im pomažući da otkriju Božiju milost.  Pisani izvori svjedoče da je jednom prilikom poslije crkve popio dvanaest boca vina, zatim u svoje odaje primivši plavušu poznatu kao „Sestra Marija“. Upućeni tvrde da mu je ona „pomagala da se riješi napetosti koja ga je odjednom zaposjela“, stidljivo dodajući i to da se ona i ne može nazvati časnom sestrom u tradicionalnom smislu te riječi. Iznenađujuće, njegovoj ženi ništa od ovoga nije smetalo, već je jednom prilikom misteriozno izjavila da ga „ima dovoljno za sve“. Kao dokaz da joj valja vjerovati na riječ uzimamo njegov evidentni status seks simbola carske Rusije, kao i svjedočenje očevica u kome mu žene ližu – ćizmu. Tatjana Leonidovna Grigorjevna-Rudkovska piše:

Blagoslova za grešne, autor: Florian Bertmer

Blagoslova za grešne, autor: Florian Bertmer

„Odjednom se začulo nešto nalik na zajednički uzdah – Ah! Podigla sam pogled i ugledala na vratima … moćan lik, na prvi pogled Ciganin. Visoku moćnu figuru pokrivala je bela ruska košulja sa vezenim okovratnikom i kopčom, pojas sa četkama, crne pantalone preko ruskih čizama. Ali ničeg ruskog nije bilo u njemu. Crna gusta kosa, velika crna brada, tamnoputo lice sa predatorskim nozdrvama i nekim ironično-podsmešljivim osmehom na usnama – lice, neosporno, upečatljivo, ali donekle neprijatno. Prvo što je privlačilo pažnju bile su oči: crne, usijane, palile su probadajući naskroz, i njegov si pogled mogao da osetiš fizički, nisi mogla da ostaneš mirna. Čini mi se da je zaista posedovao hipnotičku snagu, kojom je mogao da potčini kada bi to poželeo…
Ovde su mu svi bili poznati, i odreda su pokušavali da mu udovolje, da mu privuku pažnju. On je bahato seo za sto, obraćao se svakoj po imenu i na „ti“, govorio oštro, ponekad prostački i grubo, dozivao k sebi, posadio ih na kolena, opipavao, milovao, nedolično šljapkao i sve su „usrećene“ – trnule od zadovoljstva! Posmatrati to bilo je odvratno i uvredljivo za žene koje su se ponižavale i izgubile i svoje žensko dostojanstvo i porodičnu čast. Osećala sam kako mi se krv penje u lice, želela sam da vrisnem, da udarim pesnicom, da nešto preduzmem. Sedela sam skoro naspram „počasnog gosta“, on je savršeno osećao moje stanje i, smejuljeći se podrugljivo, posle svakog narednog ispada uporno me probadao očima. Bila sam nov, njemu nepoznat predmet…
Bahato se obraćajući nekome od prisutnih, izgovorio je: „Vidiš? Ko je to vezao košulju? Saška!“ (misleći na caricu Aleksandru Fjodorovnu) … Od napetosti mi se smrklo pred očima, a rasputinski pogled me je nesnosno pritiskao i pritiskao. Primakla sam se bliže domačici, pokušavajući da se sakrijem iza samovara …
„Mašenjka“, začuo se glas, „hoćeš slatkog? Hodi k meni.“ Mašenjka užurbano skače i žuri gde je dozvana. Rasputin zabacuje nogu na nogu, uzima kašiku slatkog i prosipa je na vrh čizme. „Liži“, zapoveda glas, ona staje na kolena i, savivši glavu, liže slatko… Više nisam izdržala. Stegavši ruku domaćice, skočila sam, istrčala u predsoblje.

Supermoći

Moć koju je imao nad ženama nije jedina supermoć koja se može pripisati Rasputinu, ali se  može reći da je za nju djelomično zaslužan status koji je u Rusiji postepeno zadobio. U Petrograd stiže 1906. sa već stečenom reputacijom mistika i iscjelitelja. Neki tvrde da je do tada već bio uticajan među flagelantima – vjerskom sektom koja je od srednjeg vijeka poznata po praksi ritualnog samokažnjavanja bičevanjem. Glas o njegovim navodnim iscjeliteljskim moćima stiže i do cara Nikolaja i carice Aleksandre, čiji je sin, carević Aleksej, bolovao od hemofilije. Očajni roditelji mole Rasputina za pomoć i on uspijeva da naizgled „izliječi“ njihovog bolesnog sina. Stručnjaci smatraju da je razgovorom smirio dječakov krvni pritisak, što je moglo smanjiti krvarenje. Takođe, za Rasputina se vezuju i navodne vještine hipnoze,pa je moguće da je te vještine iskoristio na mladom Alekseju, a kao sretna okolnost se pokazalo i to što je savjetovao da se ljekari udalje. Naime, dječaka su „liječili“ aspirinom za koga nisu znali da sprječava zgrušavanje krvi – upravo suprotno od onoga što mu je trebalo.

Nikolaj i Aleksej u muškom druženju 1917. izvor: Kingsacademy

Nikolaj i Aleksej u muškom druženju 1917. izvor: Kingsacademy

Rasputin iskorištava ranjivost carice, koja se, kao Nemica, nikada nije u potpunosti uklopila u rusku kulturu i dobija njenu zdušnu podršku zbog pomoći koju je ukazao njenom sinu. Carica nije htjela ni da čuje za optužbe da je njen novi heroj šarlatan; on je za nju bio Božiji čovjek i oko poboljšanja Aleksejevog stanja za nju nije bilo nikakve medicinske debate. Podrška carske palate omogućava mu nagli uspon, pa počinje da „liječi“ i druge ljude u svome stanu, primajući isplatu u vidu novca, obećanja odanosti ili nimalo iznenađujuće, poljubaca. Međutim, bliži se pad autokratije u Rusiji i promjena moći koja neće zaobići nikoga, pa ni one sa statusom selebritija.

Smrt – generalna proba

Rasputinov život pun kontroverzi završen je u sličnom duhu – umro je tek nakon što je pošteno namučio sve protivnike. Preživio je jedan atentat 29. Juna 1914. u Pokrovskome, kada ga je u pokušaju da odgovori na telegram ubodom u stomak prekinula žena lica prekrivenog crnom maramom. U pitanju je bila Kionija Guseva, o kojoj postoji mali broj pouzdanih informacija, ali se svi izvori slažu da je religijskim stavovima potpadala pod domen fanatizma, što je bilo i motiv pokušaja atentata, nakon koga je navodno vikala: „Ubila sam Antihrista!“. Kada je shvatila da to ipak nije slučaj, jurila ga je u pokušaju da dovrši posao, ali je teško ranjeni Rasputin udario štapom, i pobjegao time osujetivši njene planove.

Smrt,  II dio

Netom pošto se oporavio od zadobijenih povreda i hirurškog postupka koji je uslijedio, Rasputin postaje meta političkih rivala cara Nikolaja koji odlučuju preduzeti nešto konkretno protiv njega i saveznika, pa se prvi na njihovoj listi za odstrel našao upravo carev omiljeni mistik.  Dvadeset devetog decembra 1916. grupa zavjerenika među kojima su i carev prvi rođak (brat od strica) Veliki vojvoda Dimitrije Pavlovič i princ Feliks Jusupov, pozivaju Rasputina u Jusupovljevu palatu pod izgovorom da su njegove iscjeliteljske usluge potrebne pricezi Irini, supruzi Jusupova, te mu u vrlo gostoprimljivom maniru uz kolače začinjene cijanidom, nude otrovano vino i brendi. Kolače odbija, ali na opšte oduševljenje domaćina entuzijastično ispija značajne količine alkohola. Tu počinje misterija vezana za njegovu smrt, jer zavjerenici shvataju da otrov i nije baš djelovao na Rasputina, te ga pijanog i ošamućenog odlučuju upucati i to iz neposredne blizine, pogodivši želudac i jetru. Njihove muke ne završavaju tu jer Rasputin ubrzo ustaje i pokušava pobjeći, ali ne stiže daleko: biva uhvaćen, premlaćen i preventivno upucan još 4 puta (svjedoci tvrde da ga je pogodio samo jedan metak). Uvjereni da je mrtav, šokirani zavjerenici na iznenadni trzaj njegovog tijela reaguju još jednim pucnjem u čelo, nakon čega ga za svaki slučaj bacaju u rijeku Nevu.

Policijska fotografija Rasputinovog leša tek izvađenog iz vode. preuzeto sa vikipedije

Policijska fotografija Rasputinovog leša tek izvađenog iz vode. preuzeto sa vikipedije

Leš je pronađen 3 dana kasnije, a urbana legenda kaže da je obdukcija pokazala tragove vode u plućima što bi značilo da, uprkos kontinuiranim naporima plemića-zavjerenika da prigrle kriminalnu budućnost i lično ga ubiju, Rasputin nije bio mrtav kada je bačen u vodu, već se udavio, a kredibilitet ovoj verziji priče daje činjenica da je pronađen sa jednom rukom podignutom na način koji asocira na krst, što za neke indicira da je pokušao da se oslobodi kada je bačen u vodu.

Stvarni izvještaji sa obdukcije zaista navode pothlađivanje kao moguć uzrok smrti, ali isključuju gušenje pošto su pluća zatečena u netaknutom stanju, bez otoka ili ostataka vode. Obdukcija zaključuje da je metak u čelo bio fatalan, u kombinaciji sa gubitkom krvi uslijed brojnih drugih povreda, uključujući i nagnječenje lobanje, za koje se na kraju ispostavlja da je posthumno. Zanimljivo je i to što u organizmu nisu nađeni tragovi otrova. Plemići koji su ga ubili poslani su u egzil, a cijelokupan slučaj po želji cara nikada nije dospio na sud.

Očekivano, Rasputin je otišao u velikom stilu pošto je neposredno pred smrt izrekao predskazanje u kome tvrdi da će, u slučaju da bude ubijen od strane vlade, i carska porodica doživjeti isto od strane ruskog naroda. Predskazanje se ispunilo samo petnaest mjeseci kasnije, kada je carska porodica stradala usljed Ruske revolucije.

Fotografija Rasputinovog leša nakon što je izvađen iz vode, očigledna rana od metka na čelu. izvor:

Fotografija Rasputinovog leša nakon što je izvađen iz vode, očigledna rana od metka na čelu. izvor: pinterest

Teorije zavjere

Iako je Rasputin je uprkos žestokom protivljenju odavno preminuo, kontraverze vezane za njega ne jenjavaju. Brojni teoretičari smatraju da su Rasputin i Aleksandra, u stvari, bili u tako bliskom odnosu jer su oboje bili njemački špijuni. Istoričar Endrju Kuk (Andrew Cook) smatra da je Rasputinov atentat ni manje ni više nego maslo britanske tajne službe u cilju da se spriječi dogovor koji bi omogućio njemačkim silama da se bore na zapadnom frontu. Upravo taj treći, navodno fatalni metak u čelo je najsumnjiviji, pošto izgleda kao dijelo profesionalnog ubice, što podržava teoriju da je Rasputina u stvari ubio Osvald Rajner (Oswald Rayner), pripadnik britanske tajne službe koji je radio na ruskom dvoru.

Zaostavština u pop kulturi

Alan Rickman kao Rasputin izvor: TheOdysseyOnline

Alan Rickman kao Rasputin izvor: TheOdysseyOnline

Umjetničkih interpretacija Rasputinovog lika i djela ima napretek; naime, osim slikara i ilustratora inspirisao je muzičare, režisere, pisce, čak i tvorce video igara i TV producente. Pojavljuje se u čak 15 dugometražnih filmova, od kojih je najuspješniji dobitnik 2 Emija i 2 Zlatna Globusa – HBO-ov ‘Rasputin: Tamni sluga sudbine‘ iz 1996. sa Alanom Rikmanom (Alan Rickman) u ulozi Rasputina, uz Ijana Mekelena (Ian McKellen) i Gretu Skači (Gretta Scacchi) u ulogama cara i carice. Čak ga Doktor Hu (Doctor Who) sreće na jednom od svojih putovanja. U BBC-evoj knjizi Past Doctor Adventures upoznaje verziju Rasputina značajno prijatniju od one koju je upamtila istorija, te nudi objašnjenje za neuspjeli pokušaj trovanja – Doktorova saputnica  Džo Grant (Jo Grant) mijenja otrovanu tortu za sigurnu u uvjerenju da Rasputin nije jedini koga zavjerenici žele otrovati.

Marija (Matrjona) Rasputin na poslu u cirkusu, približno 1935. izvor: wikipedia

Marija (Matrjona) Rasputin na poslu u cirkusu, približno 1935. izvor: wikipedia

Bob Dilan i Scissor Sisters ga pominju u tekstovima pjesama, a od grupe Boney M dobija i cijelu pjesmu imena Rasputin, dok se fank bend iz 70-ih po njemu zove Rasputin’s Sash. Dobija rok operu kao i operu koju je napisao finski kompozitor Einojuhani Rautavaara. Osim u tekstovima pjesama i imenima grupa, pojavljuje se i na omotima albuma, preciznije na omotu albuma Dead Again gotik metal grupe Type O Negative, kao i na omotu za singl Thirty-Three grupe Smashing Pumpkins. Najznačajnije pojavljivanje, međutim, je u memoarima njegove kćeri Matrjone, jedine preživjele iz porodice nakon Oktobarske revolucije, koja je postala, ni manje ni više nego krotiteljka tigrova u cirkusu.

Presuda

Uzimajući sve manje-više poznate činjenice i mitove u obzir, čini se da su svi atributi svojevremeno pripisivani Rasputinu u određenoj mjeri tačni. Ne mogu se ignorisati njegove neobične navike koje jakom kontrastom sa monaškim činom koji je nosio i kasnijim političkim uticajem stvaraju sliku o ličnosti potpuno atipičnoj za svoje vrijeme. !Kokoška zaključuje da su njegove supermoći svakako fascinantne s obzirom na to da svi dokazi ukazuju da su bile u potpunosti fiktivne. Voljeli ga ili ne, to nije važno sada kao što nije bilo važno ni tokom njegovog života, jer kult njegove ličnosti još uvijek živi, i čeka da bude u potpunosti razjašnjen. Riječima patologa koji je obavio Rasputinovu obdukciju, Aleksandra Jablonskog, “Za Evropu Rasputin je bio anegdota, a ne činjenica, dok je za Rusiju bio ne samo činjenica već epoha za sebe.“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *