Puf! Paf! PAFF 2016

Uronite u čitanje kokoškastih utisaka sa ovogodišnjeg izdanja PAFF-a, Pančevo Film Festivala.

Zlatna palma, Zlatni globus, Zlatni svetionik, Zlatni medved… Ček, ček, ček, Svetionik? Svetionik? Upravo on! Onaj koji je svetlost na kraju noći, koji pokazuje put kojim bi se trebalo poći – a put kojim bi jedan mladi filmski festival trebalo da ide pokazuje upravo onaj koji Svetionik i dodeljuje – Pančevo Film Festival (PAFF).

PAFF je prohodao i pre svog provog rođendana, jer od dana br. 1 napreduje boltovskom brzinom. Baš pre neki dan proslavio je treći rođendan, a pre nego što uronite u čitanje kokoškastih utisaka sa ovogodišnjeg izdanja PAFF-a, potrebno je da znate sledeće: PAFF je pokrenut od strane poletnih pančevačkih filmskih i pozorišnih radnika i umetnika, uz veliki trud i velika ulaganja. Razumeli su da njihov rodni grad (kao i većina manjih gradova u državi) vapi za kulturnim preporodom i kulturnom alternativom, te su stvari uzeli u svoje ruke i pokazali put kojim treba ići – PAFF oživljava grad, aktivira omladinu, i generiše atmosferu u kojoj se dobro osećaju svi, i lokalni posetioci, i mnogobrojni gosti festivala. PAFF ima čistu dušu trogodišnjeg deteta, ogrnutu u odraslo izdanje, spremno da parira najprominentnijim filmskim festivalima regiona.

U okviru ovogodišnjeg festa, publika je imala priliku da odgleda više od 20 dugometražnih i srednjemetražnih filmova, što revijalnih (u okviru selekcija PAFFORAMA, PONOĆNA JEZA, THE AMAZED SPECTATOR), što takmičarskih (u okviru selekcije SVETIONICI), i opet više od 20 kratkometražnih (u okviru takmičarske selekcije RANI RADOVI, i revijalne selekcije filmova Igora Bezinovića SVETLA BUDUĆNOST). Koka je dala sve od sebe da baci pogled na većinu, ali zbog podeljenih lokacija i ukrštajućih vremena projekcija, nažalost, nije uspela da vidi sve. A verovatno bi joj i oči prokrvarile, posle toliko filmova u pet dana, da ne pričamo o propratnim festivalskim događajima: štampanjima majica, masterklasu Zvonimira Jurića, karaoke žurkom (da, da, dobro ste čuli) i koncertima grupa Stray Dogg Straight Mickey and the boyz.  Opasno bogat program, u potpunosti vredan one večite rečenice: „Imaš li ti kuću?”

IGRANI FILM

Petočlani međunarodni žiri odlučio je da svojim Svetionikom obasja film dugog metra Eldorado XXI, Salome Lamas, dok je film Ane Rusijon, Je suis le people, poneo specijalno priznanje žirija. Ali nećemo pisati o njima, jer vazda moramo da budemo kontraši.

Prvo moramo pomenuti delo koje je već svetski priznato, pa mu baš i ne treba naša recenzija, ali prosto moramo: Toni Erdmann, dirljiva a opet duhovita filmčina o krhkom odnosu između oca i ćerke (a uvek smo osetljivi bili na priče ove tematike), pobrao je nagrade na ovogodišnjim festivalima u Kanu i Briselu, a u Pančevu je itekako pobrao naklonost publike. Sve što želimo reći za ovaj film je da je upravo onoliko šarmantan, nežan i duhovit koliko su ga strani mediji opisali. Osim tenzijom nabijenog odnosa dvoje glavnih aktera, tridesetogodišnje poslovne žene Ines (Sandra Huler) i njenog oca pred penzijom, „šaljivdžije“ Vilfreda (Peter Zimonišek), film veoma uspešno dočarava i kako je to biti žena u patrijarhalnom svetu biznisa, i to čini na najsuptilniji način (bez ikakvog dodatnog podcrtavanja i objašnjavanja šta je tu loše: Inesine oči u trenutku kada je šef zamoli da vodi njegovu ženu u šoping govore više od hiljadu reči). Ako volite filmove od kojih ćete se zamisliti, zasuziti, i posle pustiti poruku ćaletu da ćete mu ipak pomoći da iscepa drva/očisti podrum/opere kola za vikend, ovo je prava stvar za vas.

Vilfred + perika + lažni zubi = Toni Erdman. Preuzeto sa: bfi.org.uk

Vilfred + perika + lažni zubi + jeftino odelo = Toni Erdmann.
Preuzeto sa: bfi.org.uk

Još jedan revijalni film koji je zadržao našu pažnju bio je Vlažnost, debitantski film Nikole Ljuce, prikazan na zatvaranju festivala.

Preuzeto sa: imdb.com

Preuzeto sa: imdb.com

Mina (Tamara Krcunović), žena uspešnog biznismena i porodičnog čoveka Petra (Miloš Timotijević), jednog jutra iznenadno nestaje. („Ovo je srpski Gone girl”, govorili smo sebi iznova i iznova, zavaljeni u bioskopskom sedištu. Ali ne volimo da povlačimo paralele između svetskih i domaćih filmova, stvarno nema poente.)

Priča koja sledi je intenzivna psihološka drama glavnog lika, Petra, dok pokušava da se snađe u svetu beogradske elite u kojem živi i održi fasadu srećnog mladog bračnog para, fasadu koju mu je dotad Mina pomagala da održi, nekim prećutnim dogovorom. Dok film na manjem planu ispituje jedan poremećeni odnos muža i žene iz visokog društva, na većem planu ispituje samu ulogu žene u društvu, porodici, i bračnoj zajednici. Miloš Timotijević nosi čitav film na svojim (izvajanim) leđima; vrhunska gluma u kombinaciji sa vrhunskom režijom (oduševili su nas kadrovi Petra u njegovim uskim i skupim odelima, slike i prilike korporativne ajkule, sa tankim slojem znoja na slepoočnici, jedine indikacije da je ljudsko biće) čini Vlažnost više nego pamtljivim i svakako vrednim gledanja.

Otvorena, drugo prikazano debitantsko ostvarenje domaćih autora, prikazano u okviru „Ponoćne jeze“, PAFF selekcije horor filmova, nažalost, nije uspelo da ispuni očekivanja. Kada se po strani ostavi stilizacija filma, koja je stvarno odlična, ostajemo sa beživotnim scenarijom, drvenom glumom, i užasno smuljanim tematikama. Sara (Milena Đurović) i Alisa (Jelena Pužić) su tinejdžerke, najbolje drugarice, čije se prijateljstvo ruši onog momenta kada Sara priznaje da prema Alisi oseća nešto više – od ove jasne početne tačke, priča kreće naopako. Film nastavlja da prati Sarin život posle svađe sa Alisom, i pokazuje njenu otuđenost, neispunjenost i patnju, okruženost figurama autoriteta koje je osuđuju i pokušavaju da je uklope u društvo.

open wound

Preuzeto sa: imdb.com

Iako je početna ideja iza filma sasvim solidna, njeno sprovođenje i zaključak su toliko nedorečeni, polovični i besmisleni da smo projekciju napustili zbunjeni i pomalo iznervirani. Najveća uvreda pada u poslednjih 10 minuta, koji su negacija svega što nam je dotad prezentovano na ekranu. Priča se završava Sarinom katarzom (nećemo baš sve ispojlovati, ne brinite), koja kulminira time što ona dobija menstruaciju (Zašto muškarci koji snimaju filmove toliko vole da se bave metaforama ženskih reproduktivnih organa? Da li je naš reproduktivni sistem toliko strašan i misteriozan?). Ovo manje-više reducira celokupnu radnju filma i osećanja glavne junakinje na loše simptome PMS-a; ako je režiser Momir Milošević baš želeo da u potpunosti negira sve što nam je prikazao na platnu, mogao je samo da snimi klasičnu „jao što sam nešto čudno sanjala, hi hi“ scenu, nije bilo potrebe posezati za menstruacijom kao nekom usranom simbolikom (Čega? Javiće kad smisli). Poslednja scena je samo šlag na torti: Sara upoznaje nekog „finog dečka“ i posle nekoliko momenata prenapregnutnog flert-dijaloga koji sada prevazilazi svu formulaičnost i prelazi pravo u dijabetetski zašećerene fraze, ona se osmehuje svojoj svetloj, perspektivnoj, nelezbijskoj budućnosti. Milošević u razgovoru sa publikom otkriva da, zapravo, Sara nikad nije ni bila gej. Ova činjenica bacila nas je u diskusiju o tome šta je, zaboga, time hteo da kaže: jedna koka tvrdi da je Sara, dakle, samo prolazila kroz fazu preispitivanja da bi došla na zaključak da definitivno nije gej, što je okej i dešava se prilično često u seksualnoj kulturi 21. veka, dok druga koka smatra da kada se seksualno eksperimentisanje sa istim polom etiketira kao „samo faza” u medijima, ono obično poprima oblik fetišizacije, što nikako nije okej. Zaključak je, međutim, zajednički: možda je najbolji horor film biti gej u Srbiji, a imati ovakve filmove kao svoju „reprezentaciju“. Od 29. septembra biće moguće pogledati ovaj film i na redovnom bioskopskom repertoaru.

DOKUMENTARNI FILM

Domaći dokumentarci su na ovom festivalu prosto sijali. Takmičarski film Zid smrti, i tako to Mladena Kovačevića prati nomadski život vozača na zidu smrti jednog vašara, drvenom obruču of šest metara. U turobnom raspoloženju koje preovladava među vašarskim radnicima, Brankica Nađ, „princeza na zidu smrti“, nam priča svoju životnu priču, od trenutka kada je prvi put sela na motor sa 2 godine, do današnjeg dana, kada se sa 43 godine i šestoro dece još uvek bavi istim poslom. Obasjana neonskim vašarskim svetlima, večito sa cigaretom u rukama i stisnutih usana, Brankica je izuzetno pamtljiva figura, koja kroz film postaje sve tragičnija, „zarobljena između melanholičnih sećanja i klaustrofobične egzistencije na poslednjem zidu smrti“ (Đ.B.).

Mladen Kovačević polako postaje poznat kao majstor dokumentaraca o balkanskim opskurštinama (već smo spominjali njegov prethodni film, Anplagd), a za petama mu je nešto mlađi kolega, zvanični gost ovogodišnjeg PAFF-a, Igor Bezinović, čiji su tragikomični (žanr u kome su se režiseri sa domaćih prostora odavno izveštili) kratkometražni filmovi socijalno svesni, briljantni i upečatljivi. Od 13, koliko je puštano u okviru PAFF-a, nama su u sećanju najbolje ostali Nadprosječan, (2009)Veruda – Film o Bojanu (2016), i Čekanje (2014), a Benjamin (2015) je na otvaranju festivala izazvao opšte oduševljenje publike. Sve čestitke PAFF-u što je rad ovog mladog režisera promovisao uporno i neumorno tokom čitavog festivala, priznajemo (puni krivice) da za njega ranije nismo ni čuli, ali da sada svakako planiramo da pratimo dalji tok njegove karijere.

RANI RADOVI: kratki metar

U okviru takmičarskog programa ranih radova bilo je čak 20 kratkometražnih filmova, za čije je ocenjivanje i nagrađivanje bio zadužen tim od 16 srednjoškolaca iz Pančeva i okoline. Ne bismo baš da se hvalimo, ali predvideli smo da će Ten Buidlings Away Mikija Polonskog osvojiti nagradu žirija za najbolji film čim je počela uvodna špica. Režiserski koncizan, glumački sveden, ispunjen dugim, duuugim kadrovima betonskog naselja negde u Izraelu (volimo duge kadrove više nego ‘leba da jedemo), film govori o porodici na rubu raspada, a inspirisan je detinjstvom samog autora, što ga čini dvostruko emocionalno destruktivnim. „Film je o ljudima okruženim zgradama i prozorima, koji pokušavaju da prežive svoju samoću. To je priča o mojoj porodici; o tome kako smo se udaljili. Veza između mojih roditelja uticala je na vezu između mog brata i mene. Film je o bolu koji se širi kroz porodicu“, priča Polonski.

Preuzeto sa: gofilmmagazine.com

Preuzeto sa: gofilmmagazine.com

Osim toga, uživali smo i u Ani režiserke Or Sinai, o Izraelki koja dobija priliku da se odmori od uloge „mame“ i prisvoji ulogu „žene“ na jedno popodne, i o tome koliko su te dve društvene uloge/konstrukcije nespojive. Jevgenija Dodina je za svoje tumačenje žene u najboljim godina koja pokušava da sebe stavi na prvo mesto, makar na kratko, sa punim pravom osvojila nagradu mladog žirija za najbolju glumicu.

Kino otok Ivana Ramljaka nije osvojio ništa, ali ostao nam je srcu drag. Ramljak je pucao iz sve snage na nostalgiju gledalaca: nostalgiju za Jugom, i nostalgiju za zlatnim dobom filmova. I, dođavola, upecao nas je na upravo to, kroz izuzetne snimke ruiniranih sala napuštenih bioskopa na ostrvima hrvatskog primorja, i evokativnim pričama starosedelaca i nekadašnjih redovnih posetilaca ovih institucija. Kino otok je ljubavno pismo filmu i njegovim zlatnim danima; PAFF je u nama probudio isti osećaj. Tek u svojoj trećoj godini, nahoče, ovaj festival pokazuje izuzetan potencijal, i na svakom koraku se vidi da je vođen od strane ljudi koji stvarno vole film, od samih selektora i organizatora, preko odraslog i mladog žirija, do volontera.

Ako ste uspeli (ili namerno odlučili) da propustite festival ove godine, i posle ovog teksta vam je baš žao zbog toga, odvojite vreme sledeće godine za već najavljen četvrti PAFF po redu, da se družimo, gledamo filmove, i, najvažnije od svega, idemo na karaoke. Triput ura za decentralizaciju srpske kulture! Ura! Ura! Ura!

Hvala Mini Stanikić na sugestijama i pomoći pri pisanju ovog teksta! 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *