Projekat Sobakaisti i lajanje na sopstveni odraz

Šta čini umetnika umetnikom, u dvadeset prvom veku? Projekat Sobakaisti sugeriše sledeću mešavinu: vera u sebe, braduljica i malo ruskog jezika. I dobro onlajn prisustvo.

Duh idejnog tvorenja kruži Srbijom, duh Sobakaista!

sobakaisti logoTajanstvenim putevima onlajn kontakata, redakcija magazina Kultur!Kokoška obaveštena je prošle nedelje da se trenutno među nama, živima i prozaičnima, odvija jedan umetnički projekat „nalik na književne i umetničke pokrete sa početka dvadesetog veka, kakav je bio zenitizam u našoj književnosti“. Opa!

.

Dobra vest: sedmoro umetnički nastrojenih likova ide na turneju Srbijom u potrazi za nekom vrstom umetničke spoznaje i željom da upoznaju svoju zemlju.

Loša vest: svo sedmoro (i još troje) su u stvari alter-ego jednog idejnog tvorca, Stefana Stefanovića. Svaki od njih u svom imenu sadrži referencu na reč „pas“ i bavi se drugačijom vrstom kulturno-umetničkog stvaranja. Tako, na primer, parče sebe koje je Stefanović krstio „Andrea Kane“ piše poeziju, „Predrag Šapa“ fotografiše, „Astor Lajka“ je ulični svirač, itd.

Dobro ste čuli – izvesni Stefan Stefanović, koji diše, živi i kreće se među nama smrtnicima, jeste lik koji sebe, jedinorodnog, poredi sa kolektivnim pokretima koji su oblikovali dvadesetovekovnu umetnost. Jer, gestom davanja sebi ne jednog, već deset alter-ega (heteronima, zvao je jednom jedan pesnik takve pojave, a Stefanović pokupio fazon), on je posve u stanju da dostigne potrebnu kritičnu masu genija. Za slučaj da mu (im) ne verujete, napisao je i visokoparan manifest, u kome se, kako to već biva, pojedine značajne Reči iznebuha pišu velikim početnim Slovom. Ambiciozno? Svakako. Neobično? Taman posla. Svaka žena koju je ikada muvao heteroseksualni muškarac zna da je ovako velikodušna procena sopstvene bitnosti prilično uobičajena među primercima koji su dovoljno inteligentni da se bave zanimljivim stvarima, ali pak nedovoljno mudri da se ne zaljube u sliku sopstvenog bavljenja.

Ne, ozbiljno - lik ima braduljicu, evo pitajte HellyCherry.

Ne, ozbiljno – lik fura braduljicu, evo pitajte HellyCherry.

Stoga, u biti svojoj, projekat Sobakaisti je samo neminovna posledica puštanja hipsterske braduljice u mladom, iole natprosečno inteligentnom rurbanom mužjaku koga je neko nekada nepažnjom obučio višesložnim rečima i ruskom jeziku. Kao takav, on je pojava za koju smo kao društvo kolektivno odgovorni, te se sa njome ima hrabro suočiti. Suočavanje sa Sobakaistima se dâ učiniti na odlično spravljenom sajtu www.sobakaisti.org, gde se može naći izobilje poezije, muzika, fotografija, video radovi, kritika, i obećanja drugih budućih projekata. I začudne sličice građevina od lego kockica.

Javnost se poziva da datu adresu poseti i da svoj cenjeni sud.

Što se !Kokoškinog suda tiče, od svega što Sobakaisti proizvode, ništa nije užasavajuće loše. Štaviše, poezija – kako ona na blogu, tako i ona sakupljena u nedavno sklopljeno onlajn izdanje Pleh orkestar – pokazuje solidne naznake talenta. Ovaj zaključak je, doduše, donet na osnovu dela zbirke koji prethodi pesmi koju jedan Stefanovićev heteronim posvećuje drugom; u tom času čitanje je moralo biti prekinuto, a konobar hitno upitan za lokaciju toaleta.

Dalje, Stefanovićeve fotografije nisu loše iako ih savesno biberi Crnjanskim, muzika mu je slušljiva, a muzička kritika preopširna i neusmerena, veli !Kokoškin muzički urednik, ali upotrebljiva ako bi se dala temeljno urediti. Stefan Stefanović, za razliku od mnogih umetnika sličnih ambicija (u čije umove redakcijsko sanduče !Kokoške ima valjan uvid), nije potpuno blesav. Štaviše, u svoju nezajažljivu egomaniju on ulazi donekle svesno, izgovarajući se užasima postmoderne, te razočaranjem u fakultet i Balkan. Ako se na svojoj oktobarskoj turneji zadesi u vašem gradu pa rešite da naletite na njega dok svira ili čita poeziju, ne samo da vam neće otpasti uši, nego vam se, božemoj, možda i dopadne. Bez zezanja, deder – overite mu putanju ovde.

U čemu je, onda, problem?

U ovo bezdušno digitalno doba, svu informaciju o učesnicima projekta dobijamo, a kako drugačije no digitalno, te za stvarnu kakvoću i dopadljivost mlađanog S.S. ne možemo garantovati ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu. Međutim, činjenica da jedan dobrohotno i nesvesno snishodljiv odnos prema ženama provejava kroz melanholičnu poeziju vraća nas na izlizanu, ali tužno aktuelnu rodnu tematiku; ako stoga pogledamo pobliže, uvidećemo da su dva saradnika na projektu, dizajner i programer, takođe muškarci. Kroz izmaglicu nula i jednica počinje polako da se materijalizuje poznata slika tri dobra ortaka, sve jedan od drugog zanimljiviji i bitniji, sami za stolom, svaki svoje pivo nuna dok skupa planiraju svoj novi kul projekat, a nikoga u blizini da im makar nježno natukne da se hibris i te kako ume obiti o glavu umetničkog kvaliteta, čak i onda kada smo u stanju da o postmodernoj samobitnosti oštro i samosvesno govorimo. (*Hibris je starogrčka reč koju ubacujemo ovde da ne bude da je ovaj magazin s duda pao, čitali smo i mi debele knjige, pohađao se Filološki i to opšteknjiževna nulaosmica, ohoho).

Shodno tome, sve što u stvaralaštvu Sobakaista ne valja je osetno preuveličan osećaj sopstvene odličnosti, koji i te kako provejava i guši podosta Stefanovićevog potencijala. Razlog što mu !Kokoška uopšte posvećuje prostor i pažnju je, međutim, činjenica da je on samo jedan blistav primer uznemiravajuće, a sveprisutne opšte pojave. Naime, ako izuzmemo zaista superiornu onlajn prezentaciju, te valjan osećaj za marketing i logistiku koji se primenjuje uz nešto zdrave autoironije, Stefan Stefanović je tek jedan u nizu savremenih (domaćih) – grehota je reći, neminovno muških! – umetničkih stvaralaca od kojih bi svako mogao biti daleko bolji i interesantniji nego što jeste ako bi samo, avaj, makar na časak skrenuo pogled sa vlastitog pupka, a noge s uvek istovetnog puta sebi sličnih egogladitelja. Poletnim gestom koji obećava sve najbolje, Stefanović nadahnuto i uverljivo poziva na igru sa umetnošću i životom; razočaranje u njegov lik i delo je stoga pregolemo kada shvatimo da je prebrzo i pretragično skliznuo u narodsku varijantu igranja sa samim sobom: rečju, drkanje.

Da li narcisoidnu veru da se baš „svaka mrva svog interesovanja, želje i talenta“ da izgraditi u ništa manje od „velelepne manufakturne (sic!) radionice“ neguje postmoderna dvadesetprvovekovna kultura, ranjeni maskulinitet ili naprosto nežne godine, ostaje da se vidi. U međuvremenu, na publici je da odluči da li će Sobakaistima i njemu sličnima pružiti šansu, ili je hipsterajska samobitnost ipak nagoni na neizdrživ kurcobol.

Potpisnica ovih redova će, međutim, nastaviti da se nada:
da će se kakvim čudotvornim gestom božansko-umetničkog proviđenja desiti čudo otvorenog, konstruktivnog i kritičkog razgovora među raznovrsnim stvarajućim ljudima;
da će se stvoriti grupe drugara koji prave sjajne stvari ne shvatajući pritom sebe preozbiljno, umišljajući da su novi Pesoe, Kihoti i zenitisti;
da će dobroj (čak i potencijalno dobroj) umetnosti biti data prilika da postane bolja tako što će doći u kontakt sa nečime što joj je strano, neugodno i ružno, što je tera da se migolji, sazreva i menja.
Jer, ono što je naposletku bitno nije sam umetnik ili umetnici, niti dojam umetničnosti i visokoumnosti koji se dâ prodati ogledalu u studentskom domu i curicama na najbližem fakultetskom zidiću, već umetnost sama. U bilo kojoj od potencijalnih deset sobakističkih formi, pa i šire.

Utoliko i ovaj napis, uz sav svoj cinizam, dolazi sa dobrom namerom: zaista ne bi bilo zgoreg da u nekom bliskom trenutku dobijemo nešto nalik na pravi umetnički pokret. Nažalost, bez otvorenosti da se pogleda izvan sebe uprkos pritiscima postmoderne da se neguje egomanija – to se nikada neće desiti.

2 komentara

  • Miloš Pistolić says:

    Ako je ovo trebalo da bude nešto slično književnoj kritici, meni se čini da vrlo površno. Kao da je jedino to što se zamera u stvari to što jedna fotka na sajtu ima bradu (čak iako nije fotka autora?!), i što su svi ljudi koji rade na projektu muškarci. Možda je cela analiza u stvari i temeljena na slici. 🙂
    Autorka spominje dobronamerni cinizam, meni samo zvuči kao na staromodnu feminističku ozlojeđenost…
    Sa najboljom namerom,
    Mrtvi beli muškarac sa braduljicom

  • Irena Đukić says:

    Ako samo zastanemo na trenutak, i „gest davanja sebi ne jednog, već deset alter-ega“ osmotrimo ne kao akt egomanije, već kao ogoljenu ontološku usamljenost, donekle se menja celokupna interpretacija projekta o kome je reč. Koliko je potrebno dvojnika da imamo da ne bismo bili sami? Da li buka dok lajemo može pobediti tišinu u nama? Hoće li praznina koju nosimo roditi nešto što nije po našem liku? Ima istine u !Kokoškinoj kritici. Ali, treba priznati Sobakaistima da su borci. „Pravi umetnički pokreti“ ne postoje jer je umrla iluzija o njima. Sobakaisti se trude da svojim lavežom poremete učmalu književnu sredinu, i iako nikada nisam mislila da ću javno podržati S. Stefanovića, koristim ovu priliku da lajem zajedno s njima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *