Preslušavanje: oktobar 2016.

Mega-zakasnelo Preslušavanje za oktobar prikazuje veliki broj zanimljivih jesenjih izdanja.

Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim. Ovog meseca kasnimo više nego ikad. Nastojaćemo da nam to ne pređe u naviku, a koristimo ovaj prostor da se još jednom izvinimo našem vernom čitaocu Nikoli, čije strpljenje testiramo neredovnošću rubrike. Takođe, ponovo nema Preslišavanja, jer je tekst i ovako predugačak.

ALBUM MESECA

Leonard Cohen
You Want It Darker

leonard-cohen-you-want-it-darker

U trenutku kada smo počeli da pišemo ovaj tekst i odlučili da četrnaesti i poslednji album Lenarda Koena bude album meseca oktobra, ovaj veliki liričar je još uvek bio živ. Bojažljivo i oprezno smo ga ocenili, prepoznajući u njemu svojevrstan muzički testament. To nije bilo teško izvesti: već u prvoj, naslovnoj pesmi, Koen ponavlja „hineni hineni“ – hebrejsku spiritualnu frazu – i „spreman sam, Gospode“, uz pratnju muškog crkvenog hora. Ipak, nadali smo se da You Want It Darker neće biti oproštajna ploča, a ona je ispala upravo to: remek-delo majstora koji odlazi.

Zajedno sa prethodna dva albuma, Going Home iz 2012. i Popular Problems iz 2014, You Want It Darker zaokružuje trilogiju Koenovog najzrelijeg stvaralaštva. Muzika je svedena, istovremeno mračna i spokojna, romantična i produhovljena. Kroz osam i po novih pesama (poslednja je instrumentalna repriza), Koen nas suptilno pogađa blago hrapavim baritonom. Među najlepšim pesmama ističu se „Treaty“ i „If I Didn’t Have Your Love“, obe ljubavne, i duboko religiozna „It Seemed the Better Way“. Za produkciju je bio zadužen Lenardov sin, Adam Koen, koji je i sâm kantautor.

Green Day
Revolution Radio

green-day-revolution-radio

Čini se da Green Day, osim recepta po kom pišu pesme, imaju i recept za objavljivanje muzike: čekaju 4 godine, taman da svi zaborave na njih, za to vreme se iskuliraju i onda – bum! izbace novi album kome je svrha da navuče sledeću generaciju klinaca „buntovnika“ na pop-pank. Tako je bilo 2004. sa (zapravo izvrsnom) rok operom American Idiot, pokušajem hvatanja istog zamaha 2008. sa 21st Century Breakdown i preambicioznom trilogijom ¡Uno!-¡Dos!-¡Tré! iz 2012. U Americi jedan novi idiot seda u predsedničku fotelju, ali na radiju nema nikakve revolucije. Revolution Radio je pokušaj povratka „proverenom“ zvuku kalifornijske trojke. Doduše, u najavnom singlu „Bang Bang“ ima malo kopiranja The Hives – „A.K.A. I-D-I-O-T“, a u naslovnoj pesmi se oseća uticaj The Clash. Iako u svojim četrdesetim bez problema uspevaju da zvuče mladoliko, muzika im je repetitivna; da, pesme su zarazne i pevljive, neodređeno politički angažovane (tek toliko da se pokaže „bunt“), ali ništa tu nije novo. Prethodni projekti su bili uspešni delom jer je bend oko njih stvorio auru grandioznosti, koja se inače ne povezuje sa pankom. Ovo sad nije loše dok se ne pređe na nešto ozbiljnije.

Michelle Gurevich
New Decadence

michelle-gurevich-new-decadence

Mišel Gurvič, kanadska kantautorka ruskog porekla, donedavno je bila poznata pod pseudonimom Chinawoman. „Promena“ imena obično implicira neku značajnu promenu u stvaralaštvu, ali ako postoji, nama je izmakla. I dalje je to spori, kamerni, retro zvuk sa pop i rok elementima. Zavodljiva, misteriozna i sentimentalna muzika veran je odraz svoje autorke. Već uvodna pesma „First Six Months of Love“ postavlja zadimljeni, mračno glamurozni ambijent koji uvlači u sebe i ne pušta. Dok vas Mišel zavodi, u pozadini često provejavaju melodije za koje biste mogli da se zakunete da ste ih čuli u nekim francuskim šansonama (lični favorit „End of an Era“) ili ruskim narodnim pesmama (basovita „Russian Romance“). Još samo kad bi i uživo zvučala ovako (i dalje smo ogorčeni zbog lošeg zvuka na koncertu u KC Gradu prošle godine).

Kaiser Chiefs
Stay Together

kaiser-chiefs-stay-together

Kaiser Chiefs su najbolji primer indi rok benda koji stalno gubi kompas. Ovi pripadnici „zlatnog indi doba“ sredine dvehiljaditih (iako su prethodno imali i nekoliko izdanja pod imenom Parva), nikada nisu sasvim odskočili (izuzevši onaj singl od kog jedno vreme nije moglo da se živi), a nisu ni potonuli. Počev od trećeg albuma, pojavljivali su se i nestajali, redovno pokušavajući da ponovo osmisle sopstveni zvuk i koncept. Od svega što su napravili u poslednjih deset godina, samo je prethodni album, Education, Education, Education & War valjao. Na novom albumu ponovo imamo drastični zaokret – ovog puta prema mejnstrim popu. Nešto slično su krajem prošle godine uradili i Coldplay u pokušaju da se umile širim masama, ali, dok su oni zabeležili solidan komercijalni uspeh, Kaiser Chiefs više zvuče kao Take That podgrejani za 21. vek. Pesme uglavnom govore o seksu („Good Clean Fun“) i monogamiji („We Stay Together“, „Parachute“), što je navodno tema koja prožima ceo album. Među boljim pesmama su „Press Rewind“ i „Happen in a Heartbeat“, ali opšti utisak je i dalje sintetički, čak i kad je dopadljiv.

Norah Jones
Day Breaks

norah-jones-day-breaks

Svi koji su pratili rad Nore Džons nakon njenog debija i najpoznatije pesme „Come Away with Me“ znaju koliko je ona svestrana umetnica, podjednako posvećena folku, kantriju, bluzu, vesternu, popu, čak i hip-hopu. Njen novi album je povratak početku na koji smo zaboravili: džezu. Ploču pretežno sačinjavaju nežne, melanholične melodije nalik na Norinu miljenicu Bili Holidej, uz nenametljive, ali bogate aranžmane sjajnog pratećeg benda. Džonsova se, nakon višegodišnjeg sviranja gitare, vraća klaviru, podsećajući nas na to da je izvrsna pijanistkinja, dok njen baršunasti glas opčinjava kao i uvek. Najlepše pesme, uz zanimljive obrade „Peace“ Horasa Silvera, „Don’t Be DeniedNila Janga i „Fleurette Africaine“ Djuka Elingtona, su definitivno umilna „Tragedy“, maestralna „Burn“ i „Once I Had a Laugh“, koja podseća na period prvog albuma. Jedino je šteta što je album toliko blag i nenametljiv da u nekom trenutku možete i zaboraviti da ste ga pustili. Ah, tuga laganog vokalnog džeza!

Two Door Cinema Club
Gameshow

two-door-cinema-club-gameshow

Jasno nam je da budućnost indi popa leži u oživljavanju i modernizaciji nostalgije za osamdesetim godinama prošlog veka. Sve je više novih bendova koji koriste popularnost ovog trenda, ali i postojećih koji moraju da idu u korak s vremenom. Nema veze što je vrhunac modernog, ušminkanog pop fanka dostignut još sa Daft Punk-om (i to ne na Random Access Memories, već još na Discovery). Two Door Cinema Club se na svom trećem albumu okreću upravo sveprisutnom laganom retro-sint zvuku, a glavni problem ne leži u tome da im ne odgovara – jer su se super uklopili – već u tome što jedni od rodonačelnika indi popa počinju da tonu u gomilu istovetnih kopija. „Bad Decisions“ i „Ordinary“, iako dobre, su pesme koje je mogao da snimi bilo koji aktuelni predstavnik žanra, što se može reći i za ostatak albuma, osim naslovne pesme, koja zadržava TDCC šmek, i uvodne „Are We Ready? (Wreck)“, koja je najbolja na albumu.

Kings of Leon
WALLS

kings-of-leon-walls

Nekada nazivani „južnjačkom verzijom The Strokes“, u međuvremenu proslavljeni onom pesmom od koje takođe jedno vreme nije moglo da se živi, Kings of Leon su otprilike pronašli svoj fazon i ne eksperimentišu previše. Na novom albumu, čiji je naziv zapravo akronim za We Are Like Love Songs, zvuče prepoznatljivo (i predvidljivo), ali se u tragovima osećaju i uzori benda ili bar muzika koju su slušali. Tako uvodna „Waste a Moment“, osim što njeni prateći vokali podsećaju na „Use Somebody“, liči malo i na „Born to RunBrusa Springstina; „Find Me“ je negde između The Killers i The War on Drugs, „Around the World“ ima prizvuk Talking Heads, a „Eyes on You“ opravdava poređenja sa ranije pomenutim Strouksima. Neusiljene balade „Muchacho“ i „WALLS“ su takođe vredne pomena.

Moby & The Void Pacific Choir
These Systems Are Failing

moby-and-the-void-pacific-choir-these-systems-are-failing

Na stranu ne-muzički projekti (žestok politički aktivizam i zagovaranje veganstva), Mobi je u više navrata dokazao da nije samo jedan od rodonačelnika savremene mejnstrim elektronske scene – koju nije samo postavio, već i nekoliko puta redefinisao. Nakon prvog dela planirane kolekcije ambijentalne muzike (Long Ambients 1: Calm. Sleep. objavljen je ranije ove godine) i izlaska iz štampe memoara Porcelain, u kojima se bavi svojom „mračnom prošlošću“, ovaj muzičar je izbacio besni album u kom jasno daje do znanja koliko je zabrinut za sadašnjost i budućnost čitavog sveta. Pesimistične tekstove („Hey! Hey!“, „Are You Lost in the World Like Me“, „Don’t Leave Me“), međutim, u drugi plan baca muzika: nešto najbliže elektronskom panku što možete da zamislite – prenaglašeni ritmovi i obilje sintisajzera; želite da skačete, ali svesni ste da nešto nije u redu. Apokalipsa će biti jedna velika žurka.

Lady Gaga
Joanne

lady-gaga-joanne

Poučena neuspehom nesrećnog prethodnog albuma Artpop, inspirisana nedavnom saradnjom sa Tonijem Benetom (drugi album dueta-obrada džez standarda je u pripremi) i ohrabrena nedavnim nekomercijalnim, eksperimentalnim poduhvatima kolega iz sveta popa (Rijana, Bijonse, Kanje Vest, Kendrik Lamar…) Gagara se na svom novom izdanju okreće autentičnijem, „organskijem“ zvuku. U tome joj pomažu brojni gosti, čije je prisustvo krajnje suptilno: Džoš Homi (uvodna „Diamond Heart“, koja zvuči kao klasična Gaga, samo mirnija), Father John Misty („Sinner’s Prayer“, „Come to Mama“), Kevin Parker („Perfect Illusion“), Beck („Dancing in Circles“)… Stilski posmatrano, Joanne je raznovrsan i mnogo manje bombastičan nego što smo navikli. Uz pomenute pesme, ističu se bluzerska „A-YO“, naslovna pesma – folk balada u stilu Angus & Julia Stone i „Hey Girl“ – soul duet sa divnom Florens Velč. Gagin pun potencijal još uvek nije oslobođen, ali ide se ka tome.

Empire of the Sun
Two Vines

empire-of-the-sun-two-vines

Treći album australijskog dua koji čine „Imperator“ Luk Stil i „Lord“ Nik Litlmor najavljen je kao „muzička vizija modernog grada obraslog džunglom, u smislu majke prirode koja ponovo osvaja planetu; […] istraživanje mudrosti biljaka i harmoničnog zajedničkog života“. Od ovog hipi bulšita nema ničega na albumu. Verovatno je to samo ideja koja im je pala na pamet dok su snimali album na Havajima – ujutru surfujući, uveče, khm, istražujući mudrost biljaka. Ako ćemo iskreno, EotS (i dalje) uspešno recikliraju model koji ih je proslavio pre osam godina: neobavezne ali zarazne melodije („High and Low“), retro produkcija (naravno, nostalgija za ’80-im – „There’s No Need“, „ZZZ“) i pomalo imitiranja Daft Punk-a („Ride“). Među gostima na albumu pojavljuju se članovi Bouvijevog Blackstar džez benda, članovi Prinsovih Revolution i Lindzi Bakingem iz Fleetwood Mac. Njihov doprinos je, nažalost, neznatan i izvesno je da im je snimanje Two Vines samo došlo kao dodatna session šljaka.

Tove Lo
Lady Wood

tove-lo-lady-wood

Eba Tuve Elsa Nilson, poznatija kao Tuve Lu, osmislila je interesantan koncept: dvostruki, umnogome autobiografski album, podeljen na četiri „poglavlja“, koji govore o emotivnim skokovima u životu pop zvezde. Ovde su prva dva – Fairy Dust (vreme nastupa, osećaj bliskosti, euforija) i Fire Fade (vreme posle nastupa, osećaj otuđenosti, ranjivost), dok će druga dva (Light Beam i Pitch Black) biti objavljena dogodine, na sledećem albumu. Uprkos zanimljivoj postavci (donekle i hrabroj; konceptualnost nije česta u pop industriji), Tuve nije dostigla dovoljnu zrelost da tu postavku isprati do kraja: s jedne strane, tekstovi su prosečni i „poglavlja“ nedovoljno muzički diferencirana, a s druge, nema ni hitičnog materijala kao što su pre dve godine bile „Habits“ i „Talking Body“. Glavni singl, „Cool Girl“, inspirisan citatom iz romana Iščezla Džilijen Flin, zvuči kao jeftinija Sia, a ni „True Disaster“ nije daleko. Tehno-haus koji čini pozadinu je solidan, ali nedovoljno iskorišćen.

the-radio-dept-running-out-of-loveThe Radio Dept.Running Out of Love

U Švedskoj – problemi. Dream-pop duo The Radio Dept. svoje nezadovoljstvo izražava muzički. Naizgled mekano i nenametljivo, ali ipak sa jakom voljom za promenama. Zanimljivo je da je uvodna pesma, „Sloboda narodu“, nazvana u čast Stjepana Filipovića, narodnog heroja Jugoslavije, čije su to bile poslednje reči pred vešanje od strane Nemaca u NOB-u.

sonata-arctica-the-ninth-hourSonata ArcticaThe Ninth Hour

Možda čak i njihovo najbolje izdanje još od The Days of Grays. Inače, standardno za symphonic/power metal sastave: dugačke pesme, epske teme, melodičnost. Plus jedna obrada Brajana Adamsa koju često izvode uživo, napokon u studijskoj verziji.

the-slow-show-dream-darlingThe Slow ShowDream Darling

Gotska baladerija pod jakim uticajem poslednjih nekoliko albuma Džonija Keša i starijih radova Tindersticks. U aranžmanima se mestimično mogu prepoznati i malo The National i Elbow.

.

tokyo-police-club-melon-collie-and-the-infinite-radness-part-twoTokyo Police ClubMelon Collie and the Infinite Radness (Part 2) EP

Drugi deo EP izdanja ovih indi pop-rokera je nažalost slabiji od prvog, sporiji i manje zanimljiv. Tamo gde je prvi bio energičan i đuskav, ovaj je sladunjav i ispran. Produkcija je čistija, pesme su generičnije. Bezveze.

.

white-lies-friendsWhite LiesFriends

Neočekivano naporan i repetitivan album. White Lies su se na svom trećem izdanju malo pogubili u pokušaju da se otrgnu od očiglednih sint-rok uticaja sa Big TV. Međutim, ne ubacuju ništa naročito novo, pa konačan proizvod deluje nedovršeno i pomalo dosadno.

eric-johnson-ejEric JohnsonEJ

Veoma intiman akustični album čuvenog gitariste donosi devet novih pesama i četiri obrade („Mrs. Robinson“ i „Scarborough Fair“ Sajmona i Garfankla, „One Rainy Wish“ Džimija Hendriksa i „The World Is Waiting for the Sunrise“ Lesa Pola i Meri Ford). Aranžmani su češće instrumentalni, ali ima i vokalnih numera, a Džonson na ovoj ploči pokazuje i svoje klavirske sposobnosti.

sum-41-13-voicesSum 4113 Voices

Kako je ova godina donela povratak pop-pankera blink-182 i Green Day, prirodno je da se i Sum 41 izbace novu ploču. Ova trojka se najviše razlikuje od svojih kolega po tome što u svom zvuku kombinuje mejnstrim pop(-pank)-rok i mjetal, te su kudikamo „tvrđi“. Na 13 Voices se pretežno bave smrću u raznim oblicima (što jeste novitet, ali ne iznenađuje, uzevši u obzir da je frontmen Derik Vibli jedva preživeo komu pre dve godine) – ostavši muzički nepromenjeni.

electric-six-fresh-blood-for-tired-vampyresElectric SixFresh Blood for Tired Vampyres

Electric Six su jedan od najzabavnijih i najpotcenjenijih rok bendova današnjice. Njihova muzika je specifična mešavina tvrdog rokenrola, sintisajzera i ludačkih, neretko nastranih tekstova. Međutim, ustaljeni ritam od jednog albuma godišnje nosi breme: pesme su zbrzane i neupeglane; kao da bend izbacuje nova izdanja zato što mora, a ne zato što želi. Recimo, Mustang iz 2013. je bio fenomenalan, Human Zoo iz 2014. očajan, Bitch, Don’t Let Me Die! iz 2015. solidan, a Fresh Blood… je okej. Ima nekoliko vrlo dobrih pesama, ali nameće se utisak da je sve moglo i dosta bolje.

the-naked-and-famous-simple-formsThe Naked and FamousSimple Forms

Novozelandski bend The Naked and Famous se zamalo raspao kada je njihov vodeći duo, gitarista/pevač Tom Pauers i klavijaturistkinja/pevačica Alisa Zajalit raskinuo svoju romantičnu vezu nedugo posle promo-turneje za prethodni album, In Rolling Waves. To se, srećom, nije desilo, ali se posledice raskida osećaju na Simple Forms. Produkcija je svedenija, tekstovi su depresivniji, ali i dalje je to ona prepoznatljiva mešavina post-panka i indi elektronike. Zamislite kombinaciju My Bloody Valentine i Eli Goulding.

conor-oberst-ruminationsConor OberstRuminations

Najnovije solo izdanje Konora Obersta (Bright Eyes, Desaparecidos, Park Ave., Monsters of Folk, …) snimljeno je prošle zime za samo 48 sati u kućnim uslovima, sa jednim klavirom, gitarom i usnom harmonikom. Lakoća i plodnost muzičkog izražavanja, uz melanholičnost koja (uglavnom) ne zapada u patetiku kvaliteti su koji ovog kantautora i multiinstrumentalistu izdvajaju iz svoje generacije.

lisa-mitchell-warriorsLisa MitchellWarriors

Mlada australijska kantautorka Lisa Mičel na svom trećem albumu gotovo sasvim bataljuje folkerske početke i klavirske balade i menja ih za laganu pop elektroniku. Prijatno za slušanje, ali prilično obično.

.

van-morrison-keep-me-singingVan MorrisonKeep Me Singing

Trideset šesti (!) album sedamdesetjednogodišnjeg Van Morisona (odnedavno i viteza) ne donosi ništa novo, kao, uostalom, i ogroman deo njegovog opusa u poslednjih 20 godina. Iskusni, matoranski soft rok sa R&B i bluz elementima.

communist-daughter-the-cracks-that-built-the-wallCommunist DaughterThe Cracks That Built the Wall

Četvorogodišnje iščekivanje LP izdanja koje bi nasledilo sjajan EP Lions and Lambs iz 2014. nije se isplatilo. Zvuk benda jeste bogatiji i „čvršći“, ali zabavni kantri se pretvorio u isproducirani električni indi folk.

.

lazarus-cast-recordingDavid Bowie & Various ArtistsLazarus (Original Cast Recording)

Prvi disk ovog izdanja čine pesme Dejvida Bouvija iz mjuzikla Lazarus, u izvođenju glumačkog ansambla predvođenog Majklom K. Holom i Sofijom En Karuzo, u aranžmanima pretežno vernim originalima. Izvedbe su dobre, ali, očekivano slabije od Bouvijevih. Prava poslastica se nalazi na drugom disku – iako su na njemu samo četiri pesme. Uz originalnu verziju singla „Lazarus“, tu su još tri prethodno neobjavljene pesme sa snimanja oproštajnog albuma Blackstar: ljubavna „When I Met You“, agresivna i disonantna „Killing a Little Time“ i nežna „No Plan“, biser kolekcije.

courteeners-mapping-the-rendezvousCourteenersMapping the Rendezvous

Krajnje isprazan indi rok album. Bolje se držite starih izdanja, odnosno, onih nekoliko kul pesama koje su im se omakle.

.

.

saint-motel-saintmotelevisionSaint Motelsaintmotelevision

Zanimljivost u vezi sa ovim sastavom, čija muzika se načelno može nazvati indi popom, ali sadrži elemente raznih žanrova, jeste da su se članovi upoznali tokom studija filmske režije, tako da njihov zvuk upotpunjuje (i nadgrađuje) video produkcija koju sami rade.

crx-new-skinCRXNew Skin

Bend CRX je sporedni projekat gitariste benda The Strokes, Nika Valensija, koji je ujedno i poslednji član ove grupe koji se okušao u samostalnoj karijeri. Njegov način sviranja je i ovde prepoznatljiv, ali sam bend nema mnogo toga da ponudi. Malo su tvrđi od Strouksa, ali, sa izuzetkom nekoliko pesama, i dosadniji.

agnes-obel-citizen-of-glassAgnes ObelCitizen of Glass

Gotski chamber pop koji stvara ova klasično obrazovana Dankinja nesumnjivo ima dodirnih tačaka sa Goldfrapp ili Bat for Lashes. Na njenom trećem albumu, potmula elektronika i digitalni efekti na glasu su preuzeli primat nad klavirom i gudačima, a da se nije izgubila prirodnost i iskrenost muzike.

the-answer-solasThe AnswerSolas

Nekadašnji hard rokeri su zamenili sirove bluzerske rifove za izvorni keltski folk. Ne onaj na koji se ljudi masovno lože. Dosadna polu-akustika. Više su nam se sviđali dok su žarili.

.

tom-chaplin-the-waveTom ChaplinThe Wave

Prvi solo album frontmena The Keane (ako ih se neko seća) zvuči potpuno isto kao njegov matični bend: blago melanholične balade sa pevljivim refrenima. Ništa naročito.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *